Guillermo del Toro cijelu je karijeru punio filmove čudovištima, a onda nas polako doveo do neugodnog pitanja jesmo li cijelo vrijeme gledali na pogrešnu stranu. Njegova stvorenja imaju rogove, škrge, rastavljive čeljusti, oči na dlanovima i lica zbog kojih se djecu obično tjera u krevet. Ljudi uglavnom izgledaju sasvim pristojno. Problem nastaje kada progovore, nešto požele ili dobiju vlast. Del Torova glava već je na početku bila puna bolesnih, razbacanih ideja. Trebalo ih je samo zbiti u labirint, pa tko ih želi tražiti, na volju mu. Izlaz nikada nije ni bio ponuđen. Samo labirint.

Foto: Čovjek koji je stvorio toliko čudovišta da se među njima napokon počeo osjećati kao kod kuće. Guillermo del Toro u svojoj zbirci Bleak House. Izvor: LAist.

Antikvarijat u kojem prošlost odbija ostati mrtva

Već je ‘Cronos’ pokazao koliko će taj labirint biti neobičan. Jesús Gris, ostarjeli trgovac antikvitetima, pronalazi drevni mehanizam nalik zlatnom skarabeju koji mu vraća mladost i obećava praktički vječni život, ali zauzvrat traži krv. Del Toro uzima vampira, oduzima mu Drakulu, dvorac i plašt te vampirizam pretvara u spoj stroja, kukca, parazita i ovisnosti. Besmrtnost nije nagrada nego problem nastao pokušajem da se pobijedi ono što možda nije trebalo pobjeđivati.

Foto: Kad ti besmrtnost stane na dlan, dobro razmisli želiš li ga zatvoriti. Federico Luppi u ‘Cronosu’. Izvor: SBIFF.

Teško je pritom ne pomisliti na Oesterheldova i Breccijina ‘Mort Cindera’: stari antikvar Ezra Winston, predmeti natopljeni prošlošću i čovjek kojem smrt nije sasvim konačno stanje. Je li del Toro ikada zavirio u taj mračni svijet, ne znamo, ali sasvim je moguće. Sličnost je dovoljno zavodljiva da je ne treba ignorirati.

Foto: Jedan se nije mogao riješiti prošlosti, drugi smrti. Ezra Winston i Mort Cinder u stripu ‘Mort Cinder’ Héctora Germána Oesterhelda i Alberta Breccie. Izvor: 2DGalleries

Jesús na kraju pobjeđuje tek kada se odrekne onoga što mu je Cronos ponudio. Vječni život prestaje biti vrijedan u trenutku kada bi njegova cijena trebao postati život njegove unuke Aurore. Već u prvom filmu pitanje nije koliko čovjek želi živjeti, nego što je spreman učiniti da bi živio. Odgovor određuje što je od čovjeka ostalo.

Čudovište koje smo sami napravili

Hollywood ga je potom pustio među kukce. U ‘Mimicu’ ljudi genetski stvaraju novu vrstu kako bi zaustavili bolest koju prenose žohari. Problem riješe, ali njihov lijek odbije nestati, počne evoluirati i nauči oponašati čovjeka. I upravo je to najzanimljivije: čovjek je napravio čudovište, a ono je za preživljavanje odabralo čovjekov izgled. Granica koja će del Tora još dugo zabavljati prvi put se ozbiljno zamutila. Ako nešto izgleda kao čovjek, ne znači da čovjek i jest. A uskoro će vrijediti i obrnuto.

Foto: Čovjek je stvorio čudovište, a ono mu je uzvratilo kompliment – počelo je izgledati poput njega. ‘Mimic’ (1997.). Izvor: Dimension Films.

‘Đavolja kralježnica’ (‘El espinazo del diablo’) pokazala je koliko daleko može otići kada tu granicu prestane pokušavati uredno nacrtati. Godina je 1939., Španjolski građanski rat bliži se kraju, a dječak Carlos dolazi u sirotište za djecu republikanaca. Usred dvorišta stoji neeksplodirana bomba, zabijena u zemlju poput spomenika ratu koji još nije završio s ljudima čak i kada ljudi misle da su završili s njim. U zgradi je i duh ubijenog dječaka Santija. Jedno je eksplozija koja se još nije dogodila, drugo mrtvo dijete koje još nije otišlo. Oboje su posljedice nasilja zaglavljene između onoga što se dogodilo i onoga što još traje.

Duh pritom nije ono najstrašnije u sirotištu. Santi postoji zato što ga je ondje dovelo ljudsko nasilje. Del Toro ne mora reći da su ljudi prava čudovišta; zanimljivije mu je pokazati kako ih ljudi proizvode. Nadnaravno nije bijeg od povijesti nego njezin ožiljak.

Foto: Bomba koja nije eksplodirala i mrtvo dijete koje nije otišlo. Rat je završavao, ali očito nije namjeravao otići. ‘Đavolja kralježnica’ (‘El espinazo del diablo’). Izvor: Sony Pictures Classics.

Kopernikanski obrat

Foto: Kad se čudovišta počnu međusobno loviti, čovjeku je možda najpametnije da se ne miješa. Wesley Snipes i Luke Goss u ‘Bladeu II’. Izvor: New Line Cinema.

U ‘Bladeu II’ čak i vampiri uspiju proizvesti vlastitu pošast pokušavajući usavršiti svoju vrstu. Granica je već ozbiljno načeta. Jer i Blade je čudovište koje se bori protiv čudovišta, samo što je odavno odabralo stranu. Del Toro ga zatim suočava s bićima pred kojima čak i vampiri postaju plijen. A onda je stigao ‘Hellboy’ i napravio kopernikanski obrat. Čudovište više nije pitanje što je pošlo po zlu. Postalo je junak.

Foto: Rogove možeš otpiliti, ali ljudskost ne možeš sakriti. Ron Perlman u ‘Hellboyu'. Izvor: Columbia Pictures

Hellboy po svemu što vidimo ne bi smio biti naš čovjek. Crven je, ima rogove koje uporno pili, kamenu desnicu i sudbinu povezanu sa smakom svijeta. A ipak upravo gledajući njega počinjemo postavljati puno neugodnije pitanje: kakav bi čovjek trebao biti i gdje je čovjek zastranio? Demon koji voli mačke, zaljubljuje se, griješi, bira i odbija sudbinu pokazuje više ljudskosti od mnogih koji za nju imaju odgovarajuće lice.

U ‘Hellboyu II: Zlatnoj vojsci’ (‘Hellboy II: The Golden Army’) čak ni strana za koju navijamo više nije sasvim udobna. Princ Nuada želi srušiti poredak koji je njegov svijet potisnuo pred ljudskim širenjem i nije sasvim u krivu kada optužuje čovječanstvo. Njegove metode jesu monstruozne, ali argument nije. Hellboy spašava ljude koji ga se boje i ubija biće čijom smrću nestaje čitava vrsta. Čak i kada pronađemo junaka, nitko nam ne jamči da smo pronašli pravu stranu.

Nema utočišta nigdje

Foto: Kad bajka počne postavljati uvjete, možda je već prekasno za povratak u stvarnost. Ivana Baquero i Doug Jones u ‘Panovu labirintu’ (‘El laberinto del fauno’). Izvor: Picturehouse.

A onda je 2006. sve te hodnike zbio u ‘Panov labirint’ (‘El laberinto del fauno’). Španjolska 1944., Ofelia, trudna majka, kapetan Vidal, gerilci, Faun i labirint. Mogli bismo reći da film paralelno vodi stvarnost frankističkog nasilja i dječju bajku, samo što bi riječ „paralelno“ promašila ono najvažnije. Ta dva svijeta ne prolaze jedan pokraj drugoga. Isprepliću se, dodiruju i gotovo nadmeću u okrutnosti.

Vidal čovjeku može razbiti lice bocom, mučiti zarobljenike i ubijati bez treptaja. Bajka odgovara golemom krastačom, zadacima, Faunom kojem nikada ne možemo potpuno vjerovati i Blijedim čovjekom koji sjedi pred gozbom s očima na dlanovima dok dječje cipelice u njegovoj prostoriji govore ono što ne moramo vidjeti. Stvarnost i bajka kao da se izazivaju koja će biti krvavija. Bajka ima samo malu prednost – maštovitija je.

Del Toro time nije pokvario bajku. Dovoljno je otvoriti braću Grimm ili Andersena da se prisjetimo koliko su smrt, glad, sakaćenje, napuštanje i okrutna kazna dugo živjeli ondje prije njega. Bajci samo vraća zube koje joj je kasnija potreba za dječjom nevinošću pokušala isturpijati.

Ofelia zato iz Vidalova svijeta ne može pobjeći u sigurniji. Faun nije siguran, zadaci nisu sigurni, labirint nije siguran, bajka nije sigurna. U stvarnosti nema utočišta, nema ga ni u mašti. Nema ga nigdje.

Tu se negdje uz Ofeliju pojavljuje i Ana iz ‘Cría cuervos’ Carlosa Saure. Ne moramo tvrditi da jedna djevojčica potječe od druge da bismo prepoznali filmsko srodstvo: dijete, smrt, Španjolska obilježena frankizmom i unutarnji svijet kroz koji se nepodnošljiva stvarnost odraslih pokušava razumjeti. Kod Saure se sjećanje, mašta, mrtvi i živi prelijevaju gotovo neprimjetno; del Toro istim nemirom puni bajku.

A iznad svega lebdi uspavanka Javiera Navarretea. Jednostavna, dječja melodija obećava ono što film ne može dati – sigurnost. Teško je ne sjetiti se Krzysztofa Komede i ‘Rosemaryne bebe’ (‘Rosemary’s Baby’), još jedne uspavanke koja bi trebala smirivati dok film radi upravo suprotno. Ne treba Navarreteu pripisivati Komedin utjecaj da bismo čuli filmsko srodstvo: uspavanka kod obojice ne tjera čudovišta ispod kreveta. Samo ih prati.

Video: Uspavanka koja to nije. Javier Navarrete – glazbena tema iz ‘Panova labirinta’ (‘El laberinto del fauno’). Izvor: SonySoundtracksVEVO / YouTube

I onda Ofelia odbije proliti krv svojega malog brata. Vidal puca u nju, ona umire, a film joj napokon daje bajku kakvu smo možda očekivali od početka. Zlatna dvorana, kralj i kraljica, Faun bez prijetnje, povratak princeze Moanne. Sve postaje lijepo i sigurno tek kada Ofeliju više nema od koga zaštititi. Možemo vjerovati da se doista vratila u svoje kraljevstvo ili posljednje prizore shvatiti kao posljednju utjehu umirućeg djeteta. Vrata s natpisom „izlaz“ nećemo dobiti.

Samo labirint.

Foto: Nije problem što ima oči na dlanovima. Problem je što jako dobro vidi što želi pojesti. Doug Jones kao Blijedi čovjek u ‘Panovu labirintu’ (‘El laberinto del fauno’). Izvor: Picturehouse.

Kada čudovište više ne mora dokazivati da je čovjek

U ‘Obliku vode’ (‘The Shape of Water’) kopernikanski obrat više ne treba objašnjavati. Elisa, nijema čistačica u tajnom državnom laboratoriju, zaljubljuje se u amfibijsko biće koje ostali žele proučavati, iskoristiti, mučiti ili ubiti. Ona jedina ne pokušava od njega napraviti nešto drugo. Del Toro čak odbija sigurnu udaljenost sentimentalne bajke: Elisa ga ne voli kao jadno stvorenje koje treba spasiti. Želi ga kao partnera.

Foto: Za ljubav nije morao postati čovjek. Bilo je dovoljno da ona u njemu prepozna ono što drugi nisu. Sally Hawkins i Doug Jones u ‘Obliku vode’ (‘The Shape of Water’). Izvor: Fox Searchlight Pictures.

Nasuprot njemu stoji Strickland, uredan čovjek s obitelji, kravatom, autoritetom i novim Cadillacom, kojem ozlijeđeni prsti polako trunu dok njegova unutarnja nakaznost postaje sve očitija. Film o čudovištima prevalio je dug put od Toda Browninga i ‘Nakaza’ (‘Freaks’). Browning je Cleopatru još morao fizički pretvoriti u nakazu kako bi njezina vanjština sustigla ono što je već postala iznutra. Del Toru to više nije potrebno. Njegovo čudovište može ostati čudovište, čovjek čovjek, a mi bismo dotad već morali znati gdje je čovjek zastranio.

Cirkus je samo promijenio šator

U ‘Aleji noćnih mora’ (‘Nightmare Alley’) konačno može ukloniti i fizičko čudovište. Stanton Carlisle stiže u putujući cirkus, upoznaje mentaliste, prevarante i geeka koji za alkohol pred publikom odgriza glavu kokoši, nauči zanat i odlazi među bogate. Šator nestane, pojave se smoking, hotel i uglađena publika, ali cirkus zapravo nikada nije napustio. Samo je promijenio šator.

Foto: Cijeli je život pokušavao pobjeći od nakaza, da bi na kraju pronašao posao za koji je rođen. Bradley Cooper u ‘Aleji noćnih mora’ (‘Nightmare Alley’). Izvor: Searchlight Pictures.

Stanton ljudima prodaje ono što žele čuti, pretvara njihovu tugu u robu i postupno sam proizvodi ono čega se na početku užasavao. Nitko ga nije prokleo, ugrizao ni genetski izmijenio. Dobiva priliku stati više puta i svaki put napravi još jedan korak.

Na kraju, uništen i alkoholičar, traži posao u cirkusu. Nude mu „privremeni“ posao geeka. Stanton se nasmije jer sada razumije odgovor na pitanje koje ga je nekada mučilo: kako čovjek može završiti tako nisko?

Del Toru čudovište više nije potrebno. Dovoljan mu je čovjek.

Još smo unutra

Možda smo zato još uvijek zalutali u del Torovu labirintu. Toliko smo se trudili prepoznati čudovišta da nismo primijetili kada smo počeli prepoznavati sebe. Negdje usput pitanje „što je čudovište?“ prestalo je biti zanimljivo. Mnogo je neugodnije postalo pitanje što smo mi.

Izlaz nismo pronašli. Nije nam ni obećan.

A nakon svih užasa kroz koje smo prošli možemo se smatrati sretnima. Barem nismo sreli Jacka Nicholsona sa sjekirom.