Zašto toliko volimo Spider-Mana?
Spider-Man ostaje jedan od najomiljenijih superheroja svih vremena, što potvrđuje nevjerojatan uspjeh filma Spider-Man: No Way Home koji je zaradio preko 814 milijuna dolara samo u SAD-u.
Pitanje zašto publika diljem svijeta toliko obožava Spider-Mana postalo je ponovno aktualno nakon što je film Spider-Man: No Way Home krajem 2021. godine ostvario zapanjujuće rezultate na kino blagajnama. Sa zaradom od 814 milijuna dolara samo na američkom tržištu, ovaj je naslov potpuno izbrisao sve tragove zasićenja filmovima o superherojima koji su se počeli pojavljivati u toj eri.
Mnogi analitičari smatraju da je razlog za ovakav nevjerojatan uspjeh očit, posebice zbog činjenice da su se u filmu pojavila čak tri različita Spider-Mana. Ova kombinacija nostalgije i suvremene produkcije privukla je generacije gledatelja u kina, potvrđujući da Peter Parker i dalje drži posebno mjesto u srcima obožavatelja Marvelovih likova, bez obzira na promjene u filmskoj industriji.
Spider-Man već desetljećima pripada samom vrhu superherojske pop-kulture, ali njegov utjecaj posljednjih godina djeluje snažnije nego ikada. Nakon golemog uspjeha filma 'Spider-Man: Put bez povratka', a sada i novog nastavka 'Spider-Man: Novi dan', ponovno se nameće pitanje: zašto publika toliko voli baš Spider-Mana?
Filmski kritičar Owen Gleiberman u kolumni za Variety podsjeća da su kroz povijest filmske superjunake uglavnom definirala dva velika arhetipa — Superman i Batman. Superman je bio oličenje gotovo mitske snage, optimizma i nepobjedivosti, dok je Batman postao mračniji, otuđeniji junak bez nadnaravnih moći, čovjek koji se protiv svijeta bori vlastitom voljom, inteligencijom i traumama.
Spider-Man se, međutim, nalazi negdje između njih.
Peter Parker ima nadljudske sposobnosti, može se njihati među neboderima i spašavati grad, ali u osnovi ostaje običan mladić. Ima problema sa školom, ljubavnim vezama, novcem, prijateljima i vlastitim identitetom. Njegove moći nikada ga potpuno ne oslobađaju svakodnevnih problema — one ih često samo dodatno kompliciraju.
Upravo je ta "prepoznatljivost i bliskost običnom čovjeku" možda najvažniji razlog njegove trajne popularnosti. Spider-Man nije nedodirljivi bog. On griješi, pati, osjeća krivnju i često nema pojma što radi, ali svejedno pokušava učiniti ispravnu stvar.
Ta ideja postoji još od prvih stripova iz 1962., kada je Stan Lee morao uvjeravati skeptične izdavače da superherojski lik može biti tinejdžer koji nije pomoćnik starijem junaku, nego glavni protagonist vlastite priče. Peter Parker tada je postao gotovo revolucionaran koncept — superjunak koji istodobno mora razmišljati o spašavanju svijeta i o tome hoće li zakasniti u školu ili uspjeti platiti stanarinu.
Današnja generacija tu povezanost uvelike ostvaruje preko **Toma Hollanda**, koji je tijekom godina praktički odrastao zajedno s likom. Gleiberman smatra da Holland danas ulogu Petera Parkera posjeduje možda i snažnije nego njegovi prethodnici Tobey Maguire i Andrew Garfield. Njegov Peter više nije srednjoškolac, nego mladi čovjek koji se pokušava snaći u svijetu koji postaje sve složeniji.
Holland pritom zadržava ono što je oduvijek bilo presudno za Spider-Mana — stanovitu nesigurnost, sramežljivost i osjećaj da se ispod maske još uvijek nalazi klinac koji pokušava shvatiti tko zapravo jest.
U tome je možda i ključna razlika između njega i mnogih današnjih superheroja.
Dok se moderni superherojski filmovi sve češće oslanjaju na ogromne timove, multiverzume i prijetnje kozmičkih razmjera, Spider-Man najbolje funkcionira kada ostaje "lokalni junak". Njegov je svijet New York, njegove ulice, zgrade i ljudi koje susreće. On ne lebdi iznad društva, nego doslovno prolazi kroz njega, od jednog nebodera do drugog.
Zbog toga njegova maska paradoksalno ne udaljava Petera od ljudi, nego mu omogućuje da im bude bliži. Spider-Man je istodobno spektakularan i svakodnevan.
Njegove priče mogu govoriti o multiverzumima i čudovištima, ali njihove emocionalne jezgre gotovo uvijek ostaju vrlo jednostavne: gubitak, ljubav, odgovornost, krivnja i pitanje vlastitog identiteta.
Gleiberman upravo tu vidi razlog zašto Spider-Man posebno dobro odgovara današnjem vremenu. Ako je Superman predstavljao optimizam jedne ere, a Batman otuđenje i mračniju energiju druge, Spider-Man je svojevrsna kombinacija obojice.
On ima Supermanovu želju da čini dobro, ali i Batmanove traume i sumnje. Želi spasiti svijet, ali nije siguran može li spasiti samoga sebe. U vremenu obilježenom nesigurnošću, tjeskobom i osjećajem gubitka kontrole, upravo ta kombinacija možda ga čini idealnim junakom.
Spider-Man nije heroj zato što se ničega ne boji. On je heroj zato što se boji, griješi i pada — ali se uvijek ponovno podigne. Možda ga upravo zato, nakon više od šest desetljeća, publika još uvijek toliko voli.