Zei — il est vivant — on je živ: Mikis Theodorakis i njegova glazba

Pet godina nakon smrti Mikisa Theodorakisa možda je najbolje ponovno pustiti glazbu iz Z i shvatiti koliko je neobično da je uopće stigla do filma. Theodorakis je krajem šezdesetih bio daleko od studija, orkestara i normalnog filmskog rada. Grčka vojna hunta zabranila je njegovu glazbu, zatvorila ga, a zatim ga s obitelji držala pod nadzorom u planinskoj Zatouni. Glazba je tada doslovno postala zabranjena roba.

Foto: Mikis Theodorakis u Parizu 1967., u godinama kada njegova glazba i politički angažman postaju simbol otpora grčkoj hunti. Izvor: Anefo / Nationaal Archief, Wikimedia Commons.

U toj priči pojavljuje se Jacques Perrin. U Z nije bio samo glumac nego i producent, a pred kamerom igra novinara koji fotografijama, registracijama, svjedočenjima i tvrdoglavošću počinje rasplitati ono što bi vlast najradije zakopala. Iza kamere dobio je gotovo jednako filmsku ulogu. Perrin je uspio doći do Theodorakisa u Zatouni. Skladatelj je Costa-Gavrasu dao dopuštenje da za film slobodno koristi njegovu već postojeću glazbu, među njom i ‘To Yelasto Pedi’ (‘The Smiling Youth’), jednu od melodija koje u filmu dobivaju potpuno novi život. Ali priča tu ne završava: Theodorakis je, prema priči zabilježenoj i u literaturi o političkom trileru, u kućnom pritvoru uspio snimiti i dvije nove teme namijenjene filmu, a Jacques Perrin ih je na magnetofonskoj vrpci prokrijumčario iz Grčke.

Tako soundtrack za Z zapravo ima dvije biografije. Jedan njegov dio već je postojao i Costa-Gavras mu je dao novo političko značenje, dok je drugi do filma morao prijeći granicu kao zabranjena roba. A teško je smisliti bolju paralelu između filma i stvarnosti: čovjek koji u Z glumi novinara što prenosi dokaze i raskrinkava ono što vlast želi sakriti, u stvarnom je životu iz Grčke prenio dokaz da hunta nije uspjela ušutkati Theodorakisa — njegovu glazbu.

Posebno mjesto ima upravo ‘To Yelasto Pedi’ (‘The Smiling Youth’). Ta melodija ulazi u neke od najsnažnijih trenutaka filma upravo zato što ne zvuči kao glazba poraza. U njoj ima pokreta, vedrine i gotovo bezobrazne životnosti, dok na ekranu gledamo političko nasilje, strah i mehanizam države koja pokušava zatrpati istinu. Taj kontrast čini je još potresnijom: glazba ne oplakuje mrtvog čovjeka, nego kao da odbija prihvatiti da je njegovim ubojstvom priča završena.

Z, Solun koji glumi Alžir i ‘Nom, prénom, profession’

Z se nije mogao snimati u Grčkoj. U trenutku nastanka filma zemljom je vladala hunta pukovnika, a film je govorio upravo o političkom i policijskom mehanizmu iz kojeg je takva vlast izrasla. Costa-Gavras zato je Grčku morao pronaći negdje drugdje i pronašao ju je preko Sredozemlja. Thessaloniki, Solun u kojem je 1963. napadnut Grigoris Lambrakis, na filmu glumi Alžir. Costa-Gavras govorio je o sličnosti gradova, istoj mediteranskoj svjetlosti, klimi i arhitekturi; uz nekoliko intervencija Alžir je mogao postati grčki grad. To prisilno izmještanje filmu je možda čak pomoglo, jer Z govori o vrlo konkretnom grčkom slučaju, ali zemlja u filmu gotovo nikada nije imenovana. Solun koji glumi Alžir pretvara priču u nešto šire: to može biti Grčka, ali mehanizam koji gledamo nije samo grčki — političko nasilje, policija koja ništa ne vidi, vojni vrh, poslušni činovnici, novinari koji kopaju i jedan sudac koji odbija stati.

Foto: Alžir kao filmski Solun — mediteranski grad i politička napetost u vizualnom duhu Z Coste-Gavrasa. Izvor: AI-generirana ilustracija prema vizualnom ugođaju filma Z (1969); nije originalni kadar iz filma

U središtu stvarne priče bio je Grigoris Lambrakis, liječnik, vrhunski sportaš, zastupnik i mirovni aktivist. Nakon političkog skupa u Solunu u svibnju 1963. napadnut je, a nekoliko dana kasnije umro je od ozljeda. Njegova smrt otvorila je pitanje veza između nasilničkog desničarskog podzemlja, policije i državnog aparata. Theodorakis s tom pričom nije bio povezan samo kao skladatelj filma; nakon Lambrakisove smrti postao je jedan od vodećih ljudi pokreta koji je nosio njegovo ime. Zato glazba u Z nije naknadno zalijepljena uz političku priču, nego dolazi iz istoga povijesnog svijeta.

Foto: Jean-Louis Trintignant kao istražni sudac u Z (1969), u jednoj od scena ispitivanja u kojima hladno ‘Nom, prénom, profession’ postaje gotovo ritam istrage. Izvor: Z, r. Costa-Gavras, 1969.; kadar prenesen na blogu Establishing Shot, Indiana University Cinema.

Yves Montand igra lik oblikovan prema Lambrakisu, Irene Papas njegovu suprugu, a Jean-Louis Trintignant istražnog suca. I tu stvarnost izvodi jedan od onih obrata koji bi u izmišljenom scenariju djelovali pretjerano. Stvarni istražni sudac Christos Sartzetakis odbio je pristati na zataškavanje, nastavio je istragu, podizao optužnice i slijedio tragove koje su moćni ljudi željeli zatvoriti. Nakon vojnog udara hunta ga je uklonila iz pravosuđa, zatvorila i mučila. Nakon povratka demokracije vraćen je u službu, a 1985. postao je predsjednik Grčke. Dakle hladni, gotovo bezizražajni Trintignantov sudac nije romantični izum scenarista: čovjek prema kojem je lik oblikovan doista je dvadesetak godina poslije postao šef države čiji je aparat nekoć istraživao.

Tu dolazi i jedna od najjačih stvari u cijelom filmu: ‘Nom, prénom, profession’ (‘Ime, prezime, zanimanje’). Trintignant istu administrativnu formulu ponavlja pred policajcima, časnicima i ljudima naviknutima da ih položaj i uniforma štite. Svakim novim ispitivanjem iste riječi zvuče sve manje kao birokracija, a sve više kao udarac. Costa-Gavras od procedure pravi suspense. Nema velikog govora o pravdi; novo lice, isto pitanje, novi odgovor, rez, novi komadić sustava koji se raspada.

I tu treba posebno naglasiti Françoise Bonnot. Z govori o istrazi, iskazima, dokumentima i političkoj odgovornosti, ali montiran je kao triler. Bonnot ne dopušta da politička analiza uspori film: napad, bolnica, novinarsko kopanje, ispitivanja, rekonstrukcije i nova otkrića presijecaju se takvim ritmom da informacije postaju akcija. Za tu montažu Françoise Bonnot dobila je Oscara. Z je dobio i Oscara za najbolji film na stranom jeziku, predstavljajući Alžir, a bio je nominiran i za najbolji film, režiju i adaptirani scenarij. To je možda i najveća lekcija Coste-Gavrasa: politički film ne mora izgledati kao predavanje. Može imati ritam kriminalističkog filma, brzinu akcije i napetost trilera, a ‘The Smiling Youth’ može svirati dok gledamo nešto strašno i upravo zato učiniti prizor još snažnijim.

Electra (‘Elektra’), Iphigenia (‘Ifigenija’) i État de siège (‘Opsadno stanje’)

Ako se Theodorakisa pamti samo kao skladatelja političkog filma, propušta se druga polovica njegove filmske osobnosti. S Michaelom Cacoyannisom radio je nešto možda još ambicioznije: pokušavao je pronaći filmski zvuk za antičku tragediju. Electra (‘Elektra’) iz 1962., s Irene Papas, ne tretira Euripida kao muzejski predmet. Kamen, prašina, lice, vjetar, krik i ritam postaju gotovo jednako važni kao tekst. Theodorakisova glazba ne stoji uz tragediju kao ukras, nego preuzima nešto od funkcije antičkoga kora: upozorava, komentira, prijeti i izgovara ono što likovi više ne mogu.

Petnaest godina poslije Cacoyannis i Theodorakis vraćaju se Euripidu u Iphigenia (‘Ifigenija’). Između njih stoji i The Trojan Women (‘Trojanke’), pa se ti filmovi prirodno gledaju kao filmski povratak istoj velikoj grčkoj temi: što se događa kada država ili vojska od pojedinca traže žrtvu i onda tu žrtvu proglase nužnošću. Zato između Euripidove Ifigenije i modernog političkog filma možda nema tako velike udaljenosti. U oba slučaja imamo vlast koja tvrdi da nema drugog izbora. Theodorakis kao da stalno piše glazbu za trenutak u kojem zakon, moć i pravda prestanu biti ista stvar.

A nakon Z dolazi État de siège (‘Opsadno stanje’). Tu suradnja Coste-Gavrasa i Theodorakisa postaje još otvorenije međunarodna. Ako Z pita kako država prikriva vlastito političko nasilje, Opsadno stanje ide korak dalje: tko državni aparat podučava represiji, odakle dolaze tehnike ispitivanja, nadzora i političke kontrole i gdje završava unutarnja politika jedne države, a počinje utjecaj druge. Yves Montand ovdje igra američkog stručnjaka kojeg u Urugvaju otimaju pripadnici Tupamarosa, a lik je inspiriran stvarnim Danom Mitrioneom, američkim savjetnikom otetim i ubijenim 1970. Costa-Gavras kroz tu priču otvara temu američkog djelovanja u Latinskoj Americi, policijske obuke, torture, gerile i granice između demokratskog savezništva i potpore represivnom aparatu.

Yves Montand kao Philip Michael Santore u État de siège (‘Opsadno stanje’, 1972.), u sceni ispitivanja koja u središte filma stavlja vezu između političke represije, američkog utjecaja i Latinske Amerike. Izvor: État de siège, r. Costa-Gavras, 1972.; filmski kadar via Labocine.

Theodorakisova glazba ponovno nije dekoracija. Nakon Z, u kojem zabranjena glazba prati raspad službene laži, u Opsadnom stanju ona ulazi u priču u kojoj se granice između domaće represije i međunarodne politike gotovo brišu. Z i Opsadno stanje zato čine gotovo prirodan par: prvi pita kako država skriva nasilje, drugi tko ju je naučio kako se nasilje organizira. A između njih stoji skladatelj čiju je glazbu jedna druga diktatura pokušala zabraniti.

Sutjeska (‘Bitka na Sutjesci’), Le Corbeau (‘Gavran’) i Serpico

Tu dolazimo do jednog neugodnog, ali filmski važnog paradoksa. Diktatori i autoritarni režimi vrlo su rano razumjeli moć filma. Film je skup, ali privlači mase, pa se na njemu često nije štedjelo. Sutjeska (‘Bitka na Sutjesci’) iz 1973. bila je golemi jugoslavenski državni spektakl o partizanskoj epopeji, s Richardom Burtonom kao Titom i međunarodnom glumačkom postavom, a glazbu je napisao Mikis Theodorakis. To, naravno, ne znači izjednačiti Jugoslaviju s nacističkom Njemačkom. Paralela je u nečem drugom: vrlo različiti politički sustavi razumjeli su da je film masovni medij kakav se ne smije prepustiti slučaju.

Joseph Goebbels to je razumio možda brutalnije od gotovo svih. Za vrijeme okupacije Francuske osnovan je Continental Films, njemački kontrolirana kompanija namijenjena francuskoj filmskoj proizvodnji. Ideja je bila držati francusku kinematografiju pod kontrolom i publici davati dovoljno privlačne filmove, ali ne nužno filmove koji bi mogli razvijati vlastitu političku svijest. Paradoks je što je čovjek koji je vodio Continental, Alfred Greven, imao mnogo veće umjetničke ambicije. Iz te moralno kompromitirane konstrukcije nastao je i Le Corbeau (‘Gavran’) Henrija-Georgesa Clouzota iz 1943. Film o anonimnim pismima, denuncijacijama, paranoji i zajednici koja se raspada pod pritiskom sumnje nastao je unutar kompanije pod njemačkom kontrolom, ali ga je teško svesti na jednostavnu nacističku propagandu. Nakon oslobođenja Francuske film je bio zabranjen, a Clouzot kažnjen zbog rada za Continental. I upravo tu leži jedan od velikih paradoksa filma pod autoritarnom vlašću: režim može platiti kameru, studio i filmsku vrpcu, ali ne mora uvijek kontrolirati ono što će film na kraju značiti.

Theodorakisov slučaj gotovo je zrcalna slika. Grčka hunta zabranjuje njegovu glazbu, a upravo ta zabrana pomaže da njegova glazba postane međunarodni simbol otpora. I onda, nakon Z i Opsadnog stanja, Sidney Lumet zove Theodorakisa za Serpico. Naizgled smo potpuno drugdje: New York, policija, Al Pacino, korupcija. Ali moralna tema opet je vrlo slična. Frank Serpico shvaća da problem nije nekoliko korumpiranih policajaca nego sustav koji korupciju štiti, normalizira i kažnjava onoga tko je odbije prihvatiti. Od Lambrakisa, preko urugvajske represije, do njujorške policije uvijek se vraća isto pitanje: što radi pojedinac kada shvati da institucija kojoj bi trebao vjerovati više ne štiti zakon nego samu sebe?

Foto: Al Pacino kao Frank Serpico u Serpico (1973), policajac koji razotkriva korupciju unutar vlastite institucije — još jedan Theodorakisov film o pojedincu nasuprot sustavu. Izvor: Serpico, r. Sidney Lumet, 1973.; filmski kadar / publicity still. Prva slika dolazi preko American Film Institutea, druga preko AdoroCinema.

Možda je upravo zato Theodorakis toliko dobro funkcionirao na filmu. Nije pisao samo melodije koje ostanu u uhu nakon odjavne špice, nego glazbu za sukob pojedinca i sustava: za Elektru i Ifigeniju, gdje vlast traži žrtvu; za Z, gdje država pokušava ubiti i čovjeka i istinu o njegovoj smrti; za Opsadno stanje, gdje represija prelazi granice; za Serpica, gdje jedan policajac otkriva da se najveći protivnik nalazi unutar njegove vlastite institucije; i za Sutjesku, gdje film postaje monumentalni državni mit, snimljen upravo zato što je vlast vrlo dobro razumjela koliko slika na velikom platnu može biti moćna.

Pet godina nakon Theodorakisove smrti ostaje ona gotovo savršena filmska slika: negdje u planinskom pritvoru skriva se magnetofon, snimaju se dvije teme, vrpca mijenja ruke, a Jacques Perrin, koji na filmu glumi čovjeka što prenosi dokaze, prenosi glazbu preko granice. Druga, već postojeća Theodorakisova glazba dobiva novi život u filmu koji se nije smio snimiti u zemlji o kojoj govori. Solun postaje Alžir, jedan stvarni ubijeni čovjek postaje Yves Montand, jedan istražni sudac Jean-Louis Trintignant, a zatim u stvarnom životu predsjednik Grčke. Françoise Bonnot od spisa, ispitivanja i dokumenata pravi akcijski film. ‘Nom, prénom, profession.’ A iznad svega svira ‘The Smiling Youth’.

Režim može zabraniti skladatelja, njegovu glazbu, čak i jedno slovo. Ali upravo je to slovo nakon Lambrakisove smrti bilo ispisivano po zidovima.

Zei — il est vivant — on je živ.

**ZEI**