VijestiNajaveRecenzijeSound Of VisionKolumneSpecialForumImpressumSearchFAQ
infobox: ĆELIJA (THE CELL)

Bez ocjene
HRVATSKI NASLOV:
ĆELIJA
NASLOV ORIGINALA:
THE CELL
REŽIJA:
Darsem Singh
SCENARIJ:
Mark Protosevich
GLAVNE ULOGE:
Jennifer Lopez, Vince Vaughn, Vincent D'Onofrio
ŽANR:
Znanstveno Fantastični (SF) / Horor / Triler
PRODUKCIJA:
New Line Cinema
DISTRIBUCIJA:
VTI
TRAJANJE:
107 min
GODINA:
2000
IZDANJE:
kino
KOMENTARI:

Još nema komentara na ovu recenziju

Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare
« povratak
Recenzija: ĆELIJA / THE CELL

Recenzija: ĆELIJA / THE CELL ĆELIJA
(THE CELL)

Serijski ubojica ovaj je put Carl (Vincent D'Onofrio), psihopat koji otima i polako ubija djevojke. Carl policiji pada u ruke, ali je u komi i policija ne može od njega izvući priznanje gdje se nalazi zatočena djevojka. Jedinu im pomoć može pružiti neuropsihijatrija, točnije mlada izumiteljica Deane (Jennifer Lopez). Njen institut eksperimentira s tehnologijom koja omogućava terapeutu da uđe u oprostorenu svijest, virtualni svijet pacijenta. Tehnologiju kojom pokušava liječiti autiste Deane sad mora primijeniti na psihopata, ući u virtualni svijet koji je projekcija njegova uma i iscijediti - informaciju.
ĆELIJA / THE CELL

Kad je prošle godine u Veneciji indijsko-američki redatelj Tarsem Singh predstavio svoj dugometražni prvijenac "The Cell" mogao je uživati u rijetkom i neobičnom statusu: debitanta koji je već zvijezda. Ovaj 38-godišnji indijski Sikh - koji je u SAD došao da bi studirao pravo na Harvardu, a na koncu završio kao redatelj - slavu je stekao na jednom drugom području, području koje je danas osnovno polje regrutacije redatelja: u produkciji videoklipova.
slika_2
slika_3

Danas je spotovsko iskustvo uobičajeno za svakog redatelja. Darsem je na tom polju bio međutim istinski prvak: za R.E.M. -ov "Losing My Religion" dobio je MTV nagradu, za reklamu za Miller Lite pivo nagradu u Cannesu, a selekciju njegovih videoklipova otkupio je za svoj stalni postav čak i njujorški Museum of Modern Art.

S takvim zaleđem Tarsem je od tvrtke New Line dobio spektakularan budžet za svoj dugometražni prvijenac "The Cell" (Ćelija) po scenariju Marka Protosevicha. "Ćelija" je doista film kakav biste očekivali od nekog s Darsemovom biografijom: čudnovata indoamerička smjesa u kojoj ima film noira i SF-a, psihodelije i new agea, virtualne stvarnosti i kič-estetike indijskog filma. "Ćelija" se po svom sižeu u cijelosti nastavlja na liniju makabričnih trilera o serijskim ubojicama koju su inicirali romani Thomasa Harrisa i njihove uspjele ekranizacije Michaela Manna i Johnatana Demmea. Serijski ubojica ovaj je put Carl (Vincent D'Onofrio), psihopat koji otima i polako ubija djevojke. Carl policiji pada u ruke, ali je u komi i policija ne može od njega izvući priznanje gdje se nalazi zatočena djevojka. Jedinu im pomoć može pružiti neuropsihijatrija, točnije mlada izumiteljica Deane (Jennifer Lopez). Njen institut eksperimentira s tehnologijom koja omogućava terapeutu da uđe u oprostorenu svijest, virtualni svijet pacijenta. Tehnologiju kojom pokušava liječiti autiste Deane sad mora primijeniti na psihopata, ući u virtualni svijet koji je projekcija njegova uma i iscijediti - informaciju.

Nije neobična odluka New Linea da ovaj skupi (i srazmjerno uspješni) film da debitantu koji je obrt pekao na spotovima. "The Cell" je film koji u epohi prije digitalne tehnologije ne bi bio moguć. Slično new age drami "Ja ću budan sanjati" i "Ćelija" je film koji prekoračuje razdiobu animiranog i igranog i u ponajvećem se dijelu sastoji od vizualno ekstravagantnih digitalnim maštarija, fantastičnih iluzionističkih pejsaža tuđih psiha. Darsem je u tome beskrajno maštovit i kreativan, u što se gledatelj može uvjeriti već u uvodnom prizoru unutrašnjeg svijeta autista, snimanom u marokanskoj pustinji. Nije potrebno ni spominjati da se u tim dizajnerskim maštarijama Darsem uvelike oslanja na indijsku filmsku tradiciju. Darsem je u jednom intervjuu rekao kako je čitavu mladost bio frustriran zbog "idiotskih" indijskih filmova i očajan jer "što će Zapadnjaci misliti o nama" zbog njih. Na koncu je priznao da je izloženost toj tradiciji oblikovala njegov vizualni stil.

To je sve zanimljivo, međutim ne i dovoljno za film. Igrani narativni film vražje je složena životinja koja ipak ne može bez primjerene kičme. Tu kičmu je ovaj put predstavljao žanr psihološkog trilera. Puno redatelja poniklih u videu izgubi se u cjelovečernjem filmu poput vještog malonogometnog haklera koji nema kondiciju i pluća za veliki nogomet: značajna je iznimka možda jedino David Fincher. A Darsem Singh ne samo da nije iznimka, nego je školski pravilan slučaj. Tamo gdje god uroni u vizualne maštarije i stilizaciju, Darsem je impresivan. A kad na red stignu "glupe", "obične" stvari iz pripovjedačkog dugoprugaškog programa, Darsem pregori kao osigurač. "Ćelija" je najtanja u onim običnim i temeljnim stvarima: tvorbi zaokruženih likova i njihovih odnosa, zadovoljavanju žanrovskog programa, izlaganju priče i tvorbi napetosti. Kao triler, "The Cell" je trivijalan i neinteligentan, ma koliko to pokrivao slikovitošću.

"Ćelija" nije nezanimljiva. Premda je riječ o filmu koji je prije loš nego dobar vrijedi ga pogledati, ako ništa drugo kao ilustraciju jednog od mogućih pravaca kuda će se film razvijati. Taj nam pravac ne mora biti simpatičan - uostalom, danska "Dogma 95" nastala je ponajviše kao pobuna protiv filmova poput "Ćelije". Ali on je tu, osnažen autoritetom tehnologije i novim medijskim pejzažom iza sebe.

slika_4
« povratak Jurica Pavičić
Bez ocjene
© 2003 popcorn.hr