Sve ono što nam se u "DMP-u" svidjelo i što nas je u njemu ganulo u "Osmjehu Mona Lise" je predvidljivo, tanko i klišeizirano.
Ovaj film je naprosto nalik napaljenom vitezu koji se, žedan krvi i osvete, na bojištu pojavio dvadeset ili trideset godina nakon što je ista već dobivena. Zaludu Robertsova šiba svog konja u boj za ravnopravnost spolova, za prava žena, za neznam što već... taj rat je poodavno dobiven, mač kojim vitla ionako je tup a ruku na srce ni konj kojega jaše nije bogzna kako živahan.

Naime, "Mona Lisa" je film nakon čije prve scene znate daljnje razvijanje radnje sve do samog kraja, šablona po kojoj se priča odvija i po kojoj se odvija interakcija glavnih likova u filmu zacrtana je strogo i predvidljivo poput trase autoceste. Nema tu eksperimentiranja, originalnosti ili nedaj bože kritičkog očešavanja o neke puno zanimljivije teme koje je nudilo razdoblje o kojem film priča (Antikomunistička histerija, problemi rasne segregacije itd...).
O neee...

Iskusni scenarističko redateljski trio (Konner-Rosenthal-Newell) ovaj se put odlučio za čisto obrtnički "take the money and run" pristup i ne propitujući previše motive duhovne i materijalne mame filma (Robertsove naravno), nabacio na hrpu nekoliko najofucanijih klišeja iz svojih ladica začinivši sve skupa sa ponešto nemuštog intelektualiziranja i vrlo malo, ako išta emotivnosti i nepatvorenih ljudskih osjećaja.

Ljudi koje je velika Julia po svoj prilici osobno izabrala za projekt, učinili su tako filmu i njoj osobno pravu medjveđu uslugu pretvorivši njenu ideju da snimi intrigantan i angažiran "period piece" u razočaravajući komad, u stvaralačkoj osrednjosti utopljene, drame.
Pravi "tihi prdac" u mraku kino dvorane...