Prvo ono najvažnije: u svakom kadru "Planeta Majmuna" jasno je vidljiv Burtonov pečat, a svi nedostaci, u koje prstom tako oštro upiru filmski kritičari, nipošto se ne mogu pripisati njegovoj lošoj režiji već nesretnom, tisuću puta prepravljanom i krpanom - scenariju. Možda bi se i ta katastrofa dala izbjeći da su se producenti vrludajući između velikog broja potencijalnih redateljskih imena (Chris Columbus, James Cameron, Oliver Stone, Brad Hughes, Phillip Noyce, Roland Emmerich) za Burtona odlučili nešto ranije ovako je Tim uskočivši u projekt doslovce u zadnji čas bio prisiljen iz takvog scenarija izvući najbolje što se može i ruku na srce mora se priznati da je obavio dobar posao.

"Planet Majmuna" dakle spašava jedinstven Burtonov filmski rukopis, poklonicima ovog originalnog redatelja već poznati koncept maštovitog kombiniranja čudnih i ekscentričnih likova, specifičnog crnog humora i fantastičnog gotičkog okružja i ugođaja koji je tako izvanrednim djelovao u "Edwardu Škarorukom", "Batmanu" ili "Sanjivoj Dolini" primjerice, potpomognut zaista izvanrednom dinamičnom glazbenom podlogom Danny Elfmana funkcionira besprijekorno i u ovom filmu.

Pravi scene stealersi "Planeta Majmuna" su dakako majmuni. Izvanredni, zaprepašćujuće stvarni zaista su glavni junaci filma i to ne samo zahvaljujući fenomenalnom poslu koji je obavio Rick Baker čovjek zadužen za masku (koji će za svoj rad dogodine najvjerojatnije biti nagrađen oskarovskom nominacijom u toj kategoriji) već zbog duboke uvjerljivosti i osjećajnosti koje je u njihove likove udahnula božanska ruka genijalnog redatelja.
Ovdje posebice treba istaknuti rolu Tima Rotha. Njegovo portretiranje generala Thadea je izuzetno, teatralno, istovremeno agresivno i beskrajno cool. Roth se u ovom filmu zaista otrgnuo s lanca i naglavce zaronio i dušu majmunskog generala potvrdivši da definitivno pripada u odabranu skupinicu istinskih glumačkih kameleona današnjice (uz Gary Oldmana, Edwarda Nortona i naravno nedodirljivog Roberta De Nira) kojima sa neopisivom lakoćom polazi za rukom odigrati svaku rolu bez obzira o kako opskurnom, nastranom ili uvrnutom filmskom liku bila riječ.

Burton se opet dokazao kao redatelj jedinstvena vizualnog stila, pokazavši istovremeno svoju ranjivost u situaciji kad nema apsolutnu kontrolu nad filmom, kada u njemu zadnju riječ imaju studio i njegovi producenti producenti, a ne on kao autor. No ruku na srce i redateljski zadatak koji je Burton ovaj put preuzeo na sebe sve je samo ne običan i lagan, premda je od početka odbijao okarakterizirati čitav projekt remakeom izinstirajući da je riječ o "re-imaginingu" (ma što to imalo značiti), on je cijelo vrijeme očigledno bio svjestan činjenice da će gledatelji neizbježno njegov film uspoređivati sa originalom Franklina J. Schaffnera pa se preduhitrivši ih i sam poigrao spomenutim usporedbama dajući u svakom mogućem trenutku svojeg "Planeta Majmuna" prepoznatljive reference na izvornik ostavivši za sam kraj svoj otrovni crnohumorni ubod. Imajući u vidu očekivanja gledatelja upoznatih sa uzbudljivim i šokantnim završetkom izvornika iz 1968. godine, Burton odmah u startu odgovara na, u njemu, neodgovorena pitanja razvijajući potom jasno priču kako bi briljantno i na posvemašnji očaj kino publike njenu kristalno čisto sazdanu strukturu razorio bombom, krajem (kojega vam ovdje naravno nećemo otkriti) toliko neočekivanim i zbunjujućim da će većina gledatelja vrlo vjerojatno ustvrditi kako uopće nema smisla - i biti će u pravu. Burton se na sebi svojstven otrovan i surov crnohumorni način naime samo igra "remakea". Paradoksom na koncu filma se istovremeno okrutno poigrao očekivanjima prosječnih kino gledatelja i zadovoljio očekivanja svojih najzagriženijh poklonika otklonivši ujedno na duži rok mogućnost da mu u ruke dođe još kakva hollywoodska ponuda za režiranjem nekog novog remakea.