Michael Jennings (Ben Affleck)  je genij koji za život zarađuje na vrlo zanimljiv način. Upozanvši se s nekom novom vrstom tehnologije, Jennings je prouči, nadogradi, te je tako poboljšanu proda konkurenciji, a da sve bude čisto, svaki takav posao uključuje brisanje Jenningsonovog pamćenja od trenutka kad se uhvatio posla. Nakon što je završio svoj posljednji posao koji je trajao pune tri godine, i za što je dobio oko sto milijuna dolara, Jenningsu se kao po običaju iz pamćenja briše period u kojem je vrijeme posvetio poslu, te odebljalog bankovnog računa kreće planirati ugodni ostatak života. No došavši u banku, Jennings biva šokiran saznanjem da je pred tjedan dana, dok je još bio pod ugovorom i u fazi svršetka posla, dragovoljno odbacio sav novac, te u banci pohranio tek poštansku kovertu s beznačanim sitnicama poput povećala, spajalice za papir, ili kovanice od jednog dolara. S obzirom da mu je memorija obrisana, Jennings u prvi mah misli da se radi o zabuni, no nakon što biva napadnut od strane nepoznatih ljudi, i nakon što postane meta nepoznatih progonitelja, pa čak i FBI-ja,  Jennings shvaća da je tijekom rada na projektu dokučio nešto vrlo opasno, te da su sitnice iz koverte zapravo hintovi koje je sam sebi ostavio, kako bi mu pomogli spasiti živu glavu. Sve upućuje na jednu stvar: Jennings je vidio svoju budućnost koju pod svaku cijenu mora promijeniti. Utrka s vremenom počinje.

Posve nalik na kakvu avanturističku video igru, u prvoj fazi filma vidimo klasičan kliše iz te domene zabavnog softvera. Glavni lik pod amnezijom pokušava složiti puzle svojih sjećanja, a pri tome mu pomažu razni predmeti koji naoko nemaju veze s ničim. Sve to ima dozu simpatičnosti dok Jennings spajalicom ne počne skretati vlakove u metrou gdje se javlja prva naznaka da će ovaj film otići k vragu jer do tog momenta nije bio dovoljno potkožen aritmetikom SF-a. To prvenstveno možemo zahvaliti redatelju Johnu Woo koji je film trasirao u akcijski triler pa su svi SF elementi u toj loše pomiješanoj bevandi ispali smiješni, dok su pak s druge strane akcijski elementi isplivali na površinu bez ikakvog uporišta u likovima, pa se s koje god strane gledamo film, sve se rasplinjava poput balona od sapunice, prije nego li uspijemo doživjeti nijansu boja koje se njime prijeljevanju. Moram napomenuti, kad već povukoh usporedbu s video igrama, da čak i prosječna avantuturistička igra za PC, ima višestruko zanimljiviju i konkrentiju priču od Paychacka kakvog nam je ponudio scenarist Dean Georgaris što je više nego žalosno za jedan blockbuster, no s obzirom da je ovaj zanatlija prije kasapljenja Dickove priče u životu napravio tek scenario za film Lara Croft Tomb Raider: The Cradle of Life,  samo je lud čovjek mogao očekivati da će priča biti pun pogodak. Gospodinu Georgiesu stoga želim ili da se ostavi ovog posla, ili pak umre u mukama, jer ovako uprskati vrhunsku bazu (a kad je SF u pitanju, ja uz još 3-4 pisca bolje baze od Dicka stvarno ne znam), stvarno moraš biti Bogom odabran idiot.

Kad u sve to uborjimo krajnje nespretne varijacije koje su primjerenije Wooovu viđenju Mission Impossiblea, kad se suočimo s likovima koji jedan po drugome pucaju iz sveg raspoloživog arsenala, da bi se na koncu susrevši se odlučili stvar riješiti šaketanjem, kad vidimo mangupske akrobatske cake poput ispuštanja okvira za metke iz pištolja kojeg se u padu šutne nogom te on pogodi željeni cilj, na što su se  vjerovatno zakrijesile oči jedino Robertu Rodrigezu, i kad vidimo da se najavljena sumanuta utrka na motorkotaču kroz vrevu grada samo okrznula o ono što smo vidjeli u Matrix Reloadadu, onda vam rentanje ovog filma svaka videoteka mora oprostiti, te vam uručiti i kilogram sladoleda ukoliko ste uopće dočekali kraj.

Ben Affleck je nakon snimanja ovog filma izjavio da će zauvijek ostaviti akcijski žanr iza sebe te da će se u cijelosti posvetiti lakšim temama, romantičnim komedijama i ljubićima, i moram priznati da je ovo rijetko mudar potez jednog glumca koji u sljedećih godinu dana ima potvrditi svoj zvjezdani status. Očevidno je momčetu kristalno jasno u što se uvalio, i što je padom posljednje klape Paychacka ostavio filmskoj umjetnosti u nasljeđe. Uma Thurman glumi doktoricu Rachel Porter, Affleckovu partnericu i ljubavnicu, a uloga je odrađena ispod svakog nivoa. Ako zanemarimo izvrsnu ulogu Mie Wallace u Pulp Fictionu koja je i ovako iskarikirana, te ulogu Beatrix Kiddo (aka The Bride, aka The Black Mamba) u Kill Billu u kojem je Uma samo figurica od metala koju magnetom ispod metalne tacne povlači Tarantino, kad se okrenemo oko sebe možemo zaključiti da je u posljednjih deset godina jedina funkcionalna Uma ona u Batmanu i Robinu kao Poison Ivy, te da je kud i kamo pamtljivija kao Diana Baylor,  puknuta sestra Kim Besinger u filmu „U posljednoj fazi“ (Final Analysis; 1992.)  nego li kao bilo koji drugi lik kojeg je do sad tumačila. Metlastu frizuru koja je priličnija Lylloo petom elementu nego li doktorici biologije, neću niti spominjati.

Laserske leće, zakrivljena ogledala, mogućnost viđenja budućnosti uz ponešto spominjanja Einsteina, duboko je potonulo potisnuto vrhunskim naučnicima koji se odmetnu od vlade te postanu kriminalci skloni jurnjavi u automobilima i pucnjavi iz istih, te kompjutorskim frikovima koji po potrebi postaju akcijski one man army likovi. Ovo nije SF, ovo nije akcija, ovo nije niti triler, ma što pisalo na coveru DVD-a. Ovo jednostavno rečeno nije ništa.