   |
|
| HRVATSKI NASLOV: |
| PASIJA |
| NASLOV ORIGINALA: |
| The Passion of the Christ |
| REŽIJA: |
| Mel Gibson |
| SCENARIJ: |
| Benedict Fitzgerald i Mel Gibson prema "vizijama" časne sestre Marije iz Agreda (17. st.) Anne Catherine Emmerich (18. st.) |
| GLAVNE ULOGE: |
| James Caviezel, Maia Morgenstern, Monica Bellucci, Hristo Jivkov, Hristo Naumov Shopov, Mattia Sbragia |
| ŽANR: |
|
Drama /
Povijesni /
Religijski
|
| PRODUKCIJA: |
| Icon |
| DISTRIBUCIJA: |
| Blitz |
| TRAJANJE: |
| 127 min |
| GODINA: |
| 2004 |
| WEB: |
| The Passion of the Christ |
| IZDANJE: |
 |
| Re: PASIJA / The Passion of the Christ |
| mislio si WEHRMACHTA jer Vermacht ne postoji...i nekako mi se ta usporedba ne čini nikako prikladnom...ne treba Kosteliču senioru stalno nabijati na nos tu usporedbu....a ruska zima je pokazala koliko su vojnici WEHRMACHTA stvarno bili spremni ....tako da je i po toj osnovi usporedba promašena....što se tiče i ljudstva i tehnike....no o tome na nekom drugom mjestu i u neko drugo vrijeme |
|
| Re: PASIJA / The Passion of the Christ |
Lapsus lingua & calami: nema potrebe sad to ispravljati kad si ti sve objasnio. Rommele, hvala i oprosti nama neobrazovanima i nepismenima. BTW: Kostelića i fašizam treba spominjati stalno, u bilo kom kontekstu i uvijek. UVIJEK!
P.S. Očevi-sinovi - usporedba je vezana uz Kosteliće i Gibsonove - jabuka (očito) ne pada daleko od stabla? |
| Komentar: vlado 24.10.2004. |
|
| Re: PASIJA / The Passion of the Christ |
Vlado:
"...Isus okajavajući naše (zbog čega - svatko bi trebao odgovarati za svoje postupke, za ne?) grijehe"
Ovo je dio koji je precesto furan do strane crkve, no na konkretno pitanje koje postavlja Vlado, nikad ne daju konkretan odgovor. Prateci religije svijeta, posebice Hindu (ne nisam Hinduist, Krscan sam) na masu mjesta sam pronasao koncept u kojem guru ukoliko je visoko produhovljena osoba moze preuzeti dio ucenikove karme na sebe, te tako uceniku olaksati duhovni put i napredak. U sucaju Krista, to je defakto naputak o Isusu kao sveobuhvatnom ucitelju koji ima snagu ponijeti karmu citavog ljudskog roda. U Hinduu se takvi gurui spominju, i pripisuje im se bas ono sto i krscanstvo govori... " On je dosao da otkupi grijehe svijeta", dakle njegova jedina misija jest bas to... No Crkva se ne upusta u raspetljavanje toga jer ocito jos nije pronasla koncept kojim bi izbjegla pitanja o karmi koja im je kao dio Hindu teorije, prilicno dobojna, kao i svaka druga koncepcija koja ne ukljucuje njihov nauk, naravno. |
| Komentar: Gand 25.10.2004. |
|
| Re: PASIJA / The Passion of the Christ |
Gromoglasna halabuka, već poprima razmjere histerije, prati film »Pasija« redatelja i koscenarista Mela Gibsona, ponavljajući igrokaz (smatramo pretežito hinjene) sablazni oko »Posljednjeg Kristovog iskušenja« Martina Scorsesea. Jer u oba slučaja žestinu napada predvode oni što filmove nisu ni vidjeli. To je uobičajeni postupak u zaštiti vlastitih predrasuda. Napasti ono što uopće ne želim vidjeti jer me ugrožava strahom kako ću popustiti pred pogledom na Drugo, zaboravljajući da sam tako umanjen intelektualno i čuvstveno, krhak i ljudski nepotpun.
No, nije nam namjera krenuti u nebesa religijske nadnaravnosti. Samo otići, uz neznatne tjelesne napore hodanja, do kinodvorane i pogledati »Muku Kristovu«. Nakon toga vidjet ćemo mnogo drukčijih filmova, nerijetko s parabolama o Kristu, s izazovima vjere i umjetnosti u suvremenom ruhu i duhu. Hoće li nam Gibsonov film ostati trajno u sjećanju? Ako ostane, zašto je to tako?
Izvrsno vizualizirana mistika
Zajedno s Benedictom Fitzgeraldom, Gibson je napisao scenarij vjerodostojno čitajući Sveto pismo s naracijskim žarištem, vremenski utkanim u posljednjih dvanaest sati Kristova zemaljskog života. Uvodni prizor je noćni, u Getsemanskom vrtu. Ozračje je sablasno. Mjesec izranja iz oblaka i lije svjetlost na tamu, drveće i vegetaciju, pretvarajući crno u svijetlo i tamnomodro. Apostole hvata san. Isus je uznemiren. Stiže apostol Juda s hramskim redarstvenicima i židovskim zapovjednicima i cjelivanjem Krista ispuni izdajničko potkazivačku pogodbu sa židovskim vjerskim moćnicima. Hramski redarstvenici vežu Isusa i grubo ga udaraju te odvode pred Veliko vijeće židovskih svećenika. Juda već ima krizu savjesti.
Gibson je izvrsno vizualizirao mistiku i realizam te noći svih noći. U istom prostoru prirode, budnoga Krista, usnulih apostola i protokola nasilnog uhićenja, brige, molitve, prepada i pokoravanja sudbini, pribiva čudesna i nepovratna sveza ljudskog i božanskog. I spoznaja da drukčije nije moglo biti. To je sveta kronologija redateljski nadahnuto izvedenih biblijskih prizora, uvod u ritual patnje, smrti i uskrsnuća.
Radnja u Getsemanskom vrtu ima nezvanog gosta. Tajanstvenog, neodredljivog u podrijetlu, statusu i spolu, sklonog Krista propitivati, izazivati i osujetiti u žrtvovanju. Taj gost je Sotona. Ima androgino tijelo u tamnoj odori, s pokrivenom glavom. Vidimo lice. Ledeno hipnotičkog pogleda i glasa.
Dramska, vizualna i pripovjedna koheretnost
U »Posljednjem Kristovom iskušenju« Scorsese je Sotonu vidio i prikazao kao gorući dah vatre kako izbija iz pustinjskog pijeska (naftonosnog polja?) i govori Kristu na britanskom engleskom. Kod Scorsesea Nečastivi ima utjelovljenje i glas omamljivanja, upornosti i prijetvornosti. Glas podsjeća na glas demona u opsjednutoj djevojčici Regan u Friedkinovom »Egzorcistu«, ali je pročišćen od animalnih upadica i neljudskih zvukova. Osim na kraju. U porazu pred Bogom Vrag je izbezumljen i nemoćan u urlicima rastrojenog tijela na sotonskoj pozornici. Slava Bogu, a Sotoni ecstasy.
Mel Gibson je u 125 minuta filma (hrvatski kritičari viču o tri sata sadomazohističkog spektakla, gdje su to zapravo bili i što su gledali, oni to ne znaju) pokazao veliku dramsku, pripovjednu i vizualnu koherentnost u protjecanju vremena muke Kristove i vremenskom istjecanju Isusova života u ovozemaljskom trajanju torture Zla. Predah u groznim mukama Gibson daje preko flashbackova. Oni pružaju reminiscencije iz Novog zavjeta, recimo Posljednju večeru, uvijek kao prisjećanje aktera, Krista poglavito, Bogorodice, apostola Petra, Marije Magdalene. Gibson je dao (i to vrijedi pohvale), osim uvida biblijske izvornosti u poslanje i nauk Kristov, u retrospekcijskim prizorima ljudsku, običnu, svakodnevnu stranu življenja Svete obitelji.
Isus je izučio tesarski zanat. Napravio je stol. Bogorodica je sumnjičava prema uratku. Isprobava u pantomimi mogućnosti sjedenja te unatoč Isusovim tvrdnjama kako će napraviti visoke stolce, ona je uporna u odbijanju praktične i korisne uporabe stola. Takav stol Bogorodica ne bi kupila.
Povezanost majke i sina
I ponovo drvo. Ali sada je to golemi križ i Krist nakon grozovitog šibanja nosi drvo na putu prema Golgoti. Neprestano udaran bičevima rimskih vojnika, posrće i pada pod teretom. Bogorodica puna boli i hrabrosti hrli za sinom i kad vidi Isusa oborena na zemlji, u flashbacku ona izvuče prizor iz djetinjstva Isusova. Mali Isus zauzet igrom nespretno pada u dvorištu, a Bogorodica u slowmotionu s brigom i strahom krene podići dijete.
Gibson ističe iznimnu povezanost Majke Isusove i Krista i to preko suprotnosti sa Sotoninom porugom. U sceni šibanja i bičevanja Krista, zakratko u mimohodu, kadrirano kao susret pogleda, ugledamo Vraga kako u rukama nosi dijete. Vidimo da dijete na rukama ima neke tetovirane znakove, zatim ono polako okrene glavu: to nije dijete spasiteljsko ni ljudsko, to je mala nakaza, stari izrod i odurna Sotonina lakrdija. Cinizam obmanjivanja i prezir prema Bogorodici s djetetom što trajno nadahnjuje kršćansku civilizaciju.
Gibson je pretjerao, i to odista pretjerao, u nasilju šibanja i bičevanja Krista jer traje predugo, preokrutno i ubija svaku mogućnost uživljavanja u Kristovu muku i identifikaciju s Kristom. Ogromni čavli, veliki malj (čekić kao instrument smrti star je nekoliko tisućljeća), usporeni pokreti (time jače bode percepciju i osjećaje), tijelo je probodeno i uskoro pribijeno na križ. I to je grozno za vidjeti? Izaziva sablazan u osjetljivih kritičara. A gdje je tu duhovnost? – viču raznovrsni hrvatski kolumnisti neosjetljivi na Krista, ali im takvo pitanje dolazi kao mali spas u pustinji nepoticajnog pisanja.
Duhovnost ne dobivamo na pladnju. Niti yoga udisajima i izdisajima, niti drijemežom na misi ili pasivnim slušanjem Bachove ili Mahlerove glazbe. Duhovnost je traganje, poziv, napor i muka. Ona ne nastaje, niti nam treba i pomaže bez tijela. A Gibson je mudro odbacio alegorijske, simboličke i umjetnički sublimirane pristupe Kristu i ukazao, tako jako bolno i zgusnuto, na golu tvarnost mesa, krvi, kostiju u ceremoniji zlotvorno neljudski izvedene smrti.
Ljudske ruke i Kristove ruke
Što sve mogu ljudi bez čovječnosti učiniti s rukama, a muka Kristova je vječna rukotvorina Zla. Učinak ljudskih ruku nad Kristom Gibsonov film ne samo što prati, već i krvavo osjeća. Ali i Krist ima ruke. Za tesarski posao. Iscjeljivanje. Čuda. Molitvu. Blagoslov. I Bogorodica za nježnost i ljubav. I Veronika da rupcem obriše krv s Kristova lica. I čovjek Židov, natjeran rimskom prinudom Kristu pomagati nositi križ, uskoro i sam prihvaća predano i zadivljeno pomagati Isusu pod križem.
Nasilje na filmu ne sablažnjava niti šokira. Tek siječe obruče i skida maske sebičnosti, samozavaravanja i samozadovoljstva. Crna ptičurina slijeće na križ gdje je razapet onaj nepopravljivi, zlu do posljednjeg daha odani zlikovac. I ona mu udarcem kljuna iskopa oko i potom otrgne komadić mesa s lica. To je pak zagonetka, prokletstvo i permanentni usud nasilja. Suho je na Golgoti, na suncu i pijesku. Izdaleka kadar iz ptičje perspektive, nazivan i »God's eye view«, kao pogled iz svemira. Suza božanska. Takoreći nevidljiva, prozirna i razorna. Nastaje pomrčina i potres. Hm, izgleda da nije Gibsonova Muka Kristova samo u šibanju, bičevanju i razapinjanju.
Film je snimljen na aramejskom i latinskom jeziku. Mrtvi jezici nadživljeni Kristovom žrtvom i kršćanstvom. Krist je često na filmu govorio engleski, kao da je imao diplomu s Oxforda i usputno nastupao u Shakespeareovim predstavama i izgledao kao Viking s modrim očima. Puno toga je Gibson izmijenio, podario nam celuloidnog Krista kao opomenu i poziv na prekid s dokolicom, hedonizmom, egoizmom i duhovnim cirkusom New Agea. Šibajući. Bičujući. Razapinjući. Ali zar je bilo drukčije?
Zbog vlastite umrtvljenosti u gledateljskom komoditetu kinodvorane ne možemo tražiti humano i promptno razapinjanje. Pa mi gledamo samo jedan film... |
|
| Re: PASIJA / The Passion of the Christ |
Gromoglasna halabuka, već poprima razmjere histerije, prati film »Pasija« redatelja i koscenarista Mela Gibsona, ponavljajući igrokaz (smatramo pretežito hinjene) sablazni oko »Posljednjeg Kristovog iskušenja« Martina Scorsesea. Jer u oba slučaja žestinu napada predvode oni što filmove nisu ni vidjeli. To je uobičajeni postupak u zaštiti vlastitih predrasuda. Napasti ono što uopće ne želim vidjeti jer me ugrožava strahom kako ću popustiti pred pogledom na Drugo, zaboravljajući da sam tako umanjen intelektualno i čuvstveno, krhak i ljudski nepotpun.
No, nije nam namjera krenuti u nebesa religijske nadnaravnosti. Samo otići, uz neznatne tjelesne napore hodanja, do kinodvorane i pogledati »Muku Kristovu«. Nakon toga vidjet ćemo mnogo drukčijih filmova, nerijetko s parabolama o Kristu, s izazovima vjere i umjetnosti u suvremenom ruhu i duhu. Hoće li nam Gibsonov film ostati trajno u sjećanju? Ako ostane, zašto je to tako?
Izvrsno vizualizirana mistika
Zajedno s Benedictom Fitzgeraldom, Gibson je napisao scenarij vjerodostojno čitajući Sveto pismo s naracijskim žarištem, vremenski utkanim u posljednjih dvanaest sati Kristova zemaljskog života. Uvodni prizor je noćni, u Getsemanskom vrtu. Ozračje je sablasno. Mjesec izranja iz oblaka i lije svjetlost na tamu, drveće i vegetaciju, pretvarajući crno u svijetlo i tamnomodro. Apostole hvata san. Isus je uznemiren. Stiže apostol Juda s hramskim redarstvenicima i židovskim zapovjednicima i cjelivanjem Krista ispuni izdajničko potkazivačku pogodbu sa židovskim vjerskim moćnicima. Hramski redarstvenici vežu Isusa i grubo ga udaraju te odvode pred Veliko vijeće židovskih svećenika. Juda već ima krizu savjesti.
Gibson je izvrsno vizualizirao mistiku i realizam te noći svih noći. U istom prostoru prirode, budnoga Krista, usnulih apostola i protokola nasilnog uhićenja, brige, molitve, prepada i pokoravanja sudbini, pribiva čudesna i nepovratna sveza ljudskog i božanskog. I spoznaja da drukčije nije moglo biti. To je sveta kronologija redateljski nadahnuto izvedenih biblijskih prizora, uvod u ritual patnje, smrti i uskrsnuća.
Radnja u Getsemanskom vrtu ima nezvanog gosta. Tajanstvenog, neodredljivog u podrijetlu, statusu i spolu, sklonog Krista propitivati, izazivati i osujetiti u žrtvovanju. Taj gost je Sotona. Ima androgino tijelo u tamnoj odori, s pokrivenom glavom. Vidimo lice. Ledeno hipnotičkog pogleda i glasa.
Dramska, vizualna i pripovjedna koheretnost
U »Posljednjem Kristovom iskušenju« Scorsese je Sotonu vidio i prikazao kao gorući dah vatre kako izbija iz pustinjskog pijeska (naftonosnog polja?) i govori Kristu na britanskom engleskom. Kod Scorsesea Nečastivi ima utjelovljenje i glas omamljivanja, upornosti i prijetvornosti. Glas podsjeća na glas demona u opsjednutoj djevojčici Regan u Friedkinovom »Egzorcistu«, ali je pročišćen od animalnih upadica i neljudskih zvukova. Osim na kraju. U porazu pred Bogom Vrag je izbezumljen i nemoćan u urlicima rastrojenog tijela na sotonskoj pozornici. Slava Bogu, a Sotoni ecstasy.
Mel Gibson je u 125 minuta filma (hrvatski kritičari viču o tri sata sadomazohističkog spektakla, gdje su to zapravo bili i što su gledali, oni to ne znaju) pokazao veliku dramsku, pripovjednu i vizualnu koherentnost u protjecanju vremena muke Kristove i vremenskom istjecanju Isusova života u ovozemaljskom trajanju torture Zla. Predah u groznim mukama Gibson daje preko flashbackova. Oni pružaju reminiscencije iz Novog zavjeta, recimo Posljednju večeru, uvijek kao prisjećanje aktera, Krista poglavito, Bogorodice, apostola Petra, Marije Magdalene. Gibson je dao (i to vrijedi pohvale), osim uvida biblijske izvornosti u poslanje i nauk Kristov, u retrospekcijskim prizorima ljudsku, običnu, svakodnevnu stranu življenja Svete obitelji.
Isus je izučio tesarski zanat. Napravio je stol. Bogorodica je sumnjičava prema uratku. Isprobava u pantomimi mogućnosti sjedenja te unatoč Isusovim tvrdnjama kako će napraviti visoke stolce, ona je uporna u odbijanju praktične i korisne uporabe stola. Takav stol Bogorodica ne bi kupila.
Povezanost majke i sina
I ponovo drvo. Ali sada je to golemi križ i Krist nakon grozovitog šibanja nosi drvo na putu prema Golgoti. Neprestano udaran bičevima rimskih vojnika, posrće i pada pod teretom. Bogorodica puna boli i hrabrosti hrli za sinom i kad vidi Isusa oborena na zemlji, u flashbacku ona izvuče prizor iz djetinjstva Isusova. Mali Isus zauzet igrom nespretno pada u dvorištu, a Bogorodica u slowmotionu s brigom i strahom krene podići dijete.
Gibson ističe iznimnu povezanost Majke Isusove i Krista i to preko suprotnosti sa Sotoninom porugom. U sceni šibanja i bičevanja Krista, zakratko u mimohodu, kadrirano kao susret pogleda, ugledamo Vraga kako u rukama nosi dijete. Vidimo da dijete na rukama ima neke tetovirane znakove, zatim ono polako okrene glavu: to nije dijete spasiteljsko ni ljudsko, to je mala nakaza, stari izrod i odurna Sotonina lakrdija. Cinizam obmanjivanja i prezir prema Bogorodici s djetetom što trajno nadahnjuje kršćansku civilizaciju.
Gibson je pretjerao, i to odista pretjerao, u nasilju šibanja i bičevanja Krista jer traje predugo, preokrutno i ubija svaku mogućnost uživljavanja u Kristovu muku i identifikaciju s Kristom. Ogromni čavli, veliki malj (čekić kao instrument smrti star je nekoliko tisućljeća), usporeni pokreti (time jače bode percepciju i osjećaje), tijelo je probodeno i uskoro pribijeno na križ. I to je grozno za vidjeti? Izaziva sablazan u osjetljivih kritičara. A gdje je tu duhovnost? – viču raznovrsni hrvatski kolumnisti neosjetljivi na Krista, ali im takvo pitanje dolazi kao mali spas u pustinji nepoticajnog pisanja.
Duhovnost ne dobivamo na pladnju. Niti yoga udisajima i izdisajima, niti drijemežom na misi ili pasivnim slušanjem Bachove ili Mahlerove glazbe. Duhovnost je traganje, poziv, napor i muka. Ona ne nastaje, niti nam treba i pomaže bez tijela. A Gibson je mudro odbacio alegorijske, simboličke i umjetnički sublimirane pristupe Kristu i ukazao, tako jako bolno i zgusnuto, na golu tvarnost mesa, krvi, kostiju u ceremoniji zlotvorno neljudski izvedene smrti.
Ljudske ruke i Kristove ruke
Što sve mogu ljudi bez čovječnosti učiniti s rukama, a muka Kristova je vječna rukotvorina Zla. Učinak ljudskih ruku nad Kristom Gibsonov film ne samo što prati, već i krvavo osjeća. Ali i Krist ima ruke. Za tesarski posao. Iscjeljivanje. Čuda. Molitvu. Blagoslov. I Bogorodica za nježnost i ljubav. I Veronika da rupcem obriše krv s Kristova lica. I čovjek Židov, natjeran rimskom prinudom Kristu pomagati nositi križ, uskoro i sam prihvaća predano i zadivljeno pomagati Isusu pod križem.
Nasilje na filmu ne sablažnjava niti šokira. Tek siječe obruče i skida maske sebičnosti, samozavaravanja i samozadovoljstva. Crna ptičurina slijeće na križ gdje je razapet onaj nepopravljivi, zlu do posljednjeg daha odani zlikovac. I ona mu udarcem kljuna iskopa oko i potom otrgne komadić mesa s lica. To je pak zagonetka, prokletstvo i permanentni usud nasilja. Suho je na Golgoti, na suncu i pijesku. Izdaleka kadar iz ptičje perspektive, nazivan i »God's eye view«, kao pogled iz svemira. Suza božanska. Takoreći nevidljiva, prozirna i razorna. Nastaje pomrčina i potres. Hm, izgleda da nije Gibsonova Muka Kristova samo u šibanju, bičevanju i razapinjanju.
Film je snimljen na aramejskom i latinskom jeziku. Mrtvi jezici nadživljeni Kristovom žrtvom i kršćanstvom. Krist je često na filmu govorio engleski, kao da je imao diplomu s Oxforda i usputno nastupao u Shakespeareovim predstavama i izgledao kao Viking s modrim očima. Puno toga je Gibson izmijenio, podario nam celuloidnog Krista kao opomenu i poziv na prekid s dokolicom, hedonizmom, egoizmom i duhovnim cirkusom New Agea. Šibajući. Bičujući. Razapinjući. Ali zar je bilo drukčije?
Zbog vlastite umrtvljenosti u gledateljskom komoditetu kinodvorane ne možemo tražiti humano i promptno razapinjanje. Pa mi gledamo samo jedan film... |
|
| Re: PASIJA / The Passion of the Christ |
Očito da u filmu ima nešto drugo što u drugim nema, jer se Vlado izgleda stvarno potrudio, bez obzira na njegov stav, da ga analizira, čini mi se revnije nego mnoge. Ne ulazim u tendencioznost, makar bi volio umjesto anti-vjeronauka filmsku kritiku, ali molim te reci mi jedno: prema kojm je to podatcima Torquemada osobno!!! smakao 55 tisuća ljudi!!! Pa kako fizički to uspjeti??? A prema kojem ozbiljnom povjesničaru tvrdiš da je inkvizicija pogubila stotine tisuća?? Inače, ako ne čitaš Jutarnji, I. Bešker kaže da je u cijeloj Europi (izuzev španjolsku inkviziciju, pod potpunom nadležnosti kralja a ne pape) bilo možda nešto više od 1000 tisuću pogubljenih. Dobro, može se i njega proglasiti klerikalcem ali tko ga čita...
Imaš pravo misliti što hoćeš, ali budi pošten. Glup sigurno nisi, pa ovo ne mogu objasniti nego nepoštenjem. |
| Komentar: mile 19.11.2004. |
|
| Re: PASIJA / The Passion of the Christ |
nisam davno bio na ovoj stranici pa evo odgovora:
napisao sam da je Toqquemada o d g o v o r a n za toliki broj smaknuća, a ne da ih je sam počinio |
| Komentar: vlado 12.01.2005. |
|
| Re: PASIJA / The Passion of the Christ |
| najverodostojniji film o Isusu ikad prikazan zaslužuje veću ocijenu |
|
| Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare |
|
|
|
PASIJA
(The Passion of the Christ) |
U rimskoj pokrajini Palestini, nepoznati židovski tesar Isus od Nazareta je oko 30. godine n. e. počeo javno poučavati o "Kraljevstvu božjem". Židovi su stoljećima prije toga bili u isčekivanju obećanog spasitelja svijeta - Mesije - koji bi obnovio njihovo drevno dostojanstvo te oslobodio njihovu svetu domovinu od zla i očaja. Mnogi su smatrali da je upravo Isus taj Mesija. |
|
| | | |
Okružen skupinom od 12 učenika, Isus je privukao masu sljedbenika, uglavnom stanovnika Galileje i Judeje, koji su ga počeli slaviti kao svog izbavitelja, odnosno "Kralja Židova". Zbog toga je bio prijetnja krhkom miru u Jeruzalemu i čitavoj pokrajini. Vladajući je senat Sanhedrin, sastavljen od vodećih židovskih svećenika i farizeja, u to vrijeme imao dogovor s Rimom: židovski će vođe činiti sve što mogu da održe mir, ili će rimski upravitelj Poncije Pilat silom ugušiti svaki znak pobune. Stoga je Sanhedrin odlučio uhititi Isusa uz pomoć jednog njegovog učenika, Jude Iskariota, i isporučiti ga Pilatu, koji je, suočen s mogućnošću pobune, naredio da ga izvedu iz grada na Golgotu i razapnu poput običnog kriminalca... |
| "Svaki filmaš će i sa samim Sotonom surađivati ako će mu to dovući više stražnjica na sjedala u kinima..." (John Lesher iz agencije Endeavour) "Zalažem se za punu slobodu umjetničkog izražavanja, ukoliko je ovaj film umjetnost. Čini mi se, međutim, da je ovdje za potku uzeto nešto što nije ni Novi zavjet ni evanđelje, nego se stradanje Isusovo prikazuje na način kako se to radilo u doba inkvizicije. Čini mi se da ovdje imamo sukob Mela Gibsona i Pape Ivana XXIII, koji je predsjedavao Drugim vatikanskim koncilom 1965. i koji je ove stvari vidio u sasvim drugom svjetlu. Mel Gibson jeste kršćanin, mada ja ne znam kojoj grani pripada. Očito je da se ne radi o katoličanstvu, nego nečem drugom - nekakvoj ortodoksiji koju je teško progutati u XXI vijeku. Uloge su ovdje pomiješane i istorija je, blago rečeno, iskrivljena... Ja sam filmofil i uživam gledati filmove, osim strave i užasa, a na to me ovaj film najviše podsjeća, zbog scena nasilja i gomile crvene boje, koja predstavlja krv. Ovaj film neće dobiti mnogo Oscara, osim za masku - možda, upravo zbog količine krvi koja je prosuta. Nakon dva sata sjedenja i gledanja, on u meni ne proizvodi zadovoljstvo da sam nešto vidio i doživio, nego prije nagoni na povraćanje. Ali, film je, pored toga što je umjetnost, i veliki biznis, a ovaj je već pet puta vratio novac u njega uložen. Sigurno je da će ga gledati i oni koji vjeruju i oni koji ne vjeruju. Oni koji vjeruju da vide u šta vjeruju, a oni koji ne vjeruju da vide zbog čega ne vjeruju." (Jakob Finci, prvi čovjek jevrejske zajednice u BiH) Čak i ako niste do sada gledali "Pasiju", o njoj sasvim sigurno sve - ili bar dovoljno - znate. Riječ je o Gibsonovoj verziji posljednjih 12 sati ovozemaljskog života Isusa Krista, i za to ga, ako mu želimo vjerovati, nije inspirirala Biblija već vizije dviju časnih sestara. Mada je potpisnik ovih redova skeptičan skoro prema svim navodima vezanih uz ime, lik i djelo Isusa Krista (nije sporno njegovo postojanje, već mit koji se, zahvaljujući nauku, strahu i konzervativnosti kršćanske nauke održao više od 2 tisućljeća), ništa ga, kao kritičara koji se bavi pokretnim slikama, ne može amnestirati od (ne) gledanja najgledanijeg, najrazvikanijeg i najkontroverznijeg filma ove godine. Idemo redom: to što je najgledaniji je logično. Nakon dugo vremena pred nama je punokrvni, ekspresivni vjerski spektakl koji je došao Crkvi kao naručen. Najprije, očita je kriza u kojoj se našla u posljednje vrijeme: skandali je potresaju svakodnevno, od Austrije do Amerike, Irske i Španjolske, pa čak i do Hrvatske. U većini slučajeva obavijeno pedofilskim skandalima i homoseksualizmom, ali i korupcijom, megalomanstvom, bogaćenjem (pogledajte vozni park čuvara vjere i morala u Hrvata), svakodnevnim miješanjem u državne / svjetovne stvari... Jasno, u takvoj situaciji servis se prebacuje na drugu stranu: regrutira se armija poklonika za gledanje filma "o našoj stvari", na vjeronauku se prikazuju piratske snimke (to je, zbog autorskih prava, već nadležnost policije), po crkvama se prodaju piratske snimke (i to je također u domeni policije zbog autorskih prava). Svemu je prethodila usmena predaja i savjeti "nadležnih" koji su prije svih gledali film i davali svoje mišljenje o tome. Komentar svih - a prema nekim navodima i sam je Papa odgledao film prije nas smrtnika (sumnjam da i jeste, ima on horde savjetnika i dušebrižnika koje su spremne svašta reći u njegovo ime) - bio je "tako je to bilo". Najprije, odakle pravo nekom da tako nešto kaže, kao da je bio osobni svjedok Isusova smaknuća. Pa nije valjda da ćemo tretirati Bibliju kao autentični povijesni dokument i slijepo joj vjerovati. Čak i ako smo na toj strani, daje li nam to pravo da ignoriramo cijelo postojanje drugih vjera i civilizacija koje također egzistiraju u vremenu kada se - ako se - dogodilo ono što je u Bibliji napisano. Gledanost se može tumačiti i iz još jednog kuta: naime, tema kojoj se bavi film ipak, zahvaljujući tisućljetnom marketingu, ima najveći broj poklonika, a prema "najnovijim saznanjima" Hrvatska spada u najkatoličkije (!?) zemlje na svijetu. Time je gledanost, barem kod nas, lako objašnjiva. Npr. to je isto kao da biste pitali Toni KUkoča hoće li gledati film o košarci ili možda Stipu Božića hoće li gledati film o alpinizmu. S tim da vjernika ima puno, puno više i od košarkaša i od alpinista. Gledanost se može objasniti i brižno građenom marketingu filma gdje su svi slijedili put - uključujući i domaćeg distributera - kojim je krenuo Mel Gibson. Naime, sam je prije projekcija običnim smrtnicima prikazivao film raznim vjerskim skupinama širom Amerike (i svijeta) tražeći od njih mišljenje. Koliko znam, to je po prvi put u povijesti da se "struka" izjašnjava oko autentičnosti nekog filma. Očekujemo sljedeće poteze: priprema se film o nogometu i njega će najprije gledati te svoj stav izreći Zidane, Ronaldo i Niko Kranjčar. Film o kvantnoj fizici (i nečem sličnom) komentirati će ugledni znanstvenici i Nobelovci, a ne bi me iznenadilo da Zauder Film (distributer porno naslova u Hrvatskoj) za svoje naslove potraži stručan komentar koje dame lakog morala u društvu Buckeya Jakića (naše gore list na privremenom "hard core" radu u inozemstvu). Sve izrečeno moglo bi se izreći i u tumačenju zbog čega je najrazvikaniji: od svih su strana dolazile kritike i pohvale filma, i to od strane "struke" (svećenici) i od strane filmskih kritičara i od strane povjesničara, ali i od običnog puka. Padalo se u nesvijest tijekom projekcija, napuštalo projekcije zbog količine nasilja, s krunicom u ruci ronile suze nad sudbinom glavnog junaka. Nema medija koji drži do sebe a da nije objavio barem jedan redak o filmu, bilo na globalnoj, bilo na lokalnoj razini. Što se tiče kontroverznosti ona je ponajviše vezana uz ulogu Židova za Kristovo razapinjanje, što je odmah izazvalo rasprave o antisemitizmu koji promiče film. I to je dolazilo iz brojnih krugova, no ne toliko iz crkvenih. Jasno je i zbog čega: ona ima najmanje pravo nekog optuživati za povijesne zločine, i to iz nekoliko razloga. Sljedbenici Kristova nauka odgovorni su za smrt, Giordana Bruna i još stotine tisuća pobijenih tijekom inkvizicije u ime službene doktrine Katoličke crkve. U 15. stoljeću tu je politiku revno provodio španjolski dominikanac, veliki inkvizitor Tomáso de Torquemade koji je, prema nekim podacima, osobno odgovoran za 55 tisuća pogubljenja. Nećemo spominjati križarske ratove, pokrštavanja širom zemljine kugle, blagonaklono dočekan fašizam (Hitlerov papa Pio XII), i najnovije, nadam se i posljednje - pasivno gledanje na ponižavanje i pretvorbeno pljačkanje Hrvata tijekom devedesetih. Ono što možda niste znali, a da bi vam bili jasniji povodi i razlozi snimanja filma o posljednjih 12 sati Isusa Krista, jeste uloga i odgoj Mela Gibsona u svemu tome. Ma koliko branio svoje motive, ne možemo izbjeći priču o njegovom ocu Huttonu Gibsonu. Jabuka ne pada daleko od stabla (Mel "Moj otac me naučio vjeri i ja vjerujem onome što me on naučio"), baš kao ni u slučaju obitelji Kostelić (Ivica K. "Spreman sam kao vojnik Vermachta 1941.!!!!!). Naime, katolički fanatik Hutton Gibson doista je opasna i kontroverzna osoba (inače Amerikanac koji je koncem šezdesetih pobjegao u Australiju u strahu da mu ne regrutiraju djecu za rat u Vijetnamu), umirovljeni željezničar, već se 30 godina suprotstavlja Vatikanu i Papi (kojeg ne priznaje), odan je tradicionalnom ogranku katolicizma koji zagovara misu na latinskom i odbacuje reforme Drugog Vatikanskog koncila. Ne samo to, javno je optužio Židove da je holokaust njihova izmišljotina. te negirao da se genocid Židova od strane nacista nije dogodio u razmjerima koje je povijest zabilježila: "Idite pitajte pogrebnika ili nekoga tko radi u krematoriju što je potrebno da se spali mrtvo tijelo. Treba litra benzina i 20 minuta. I sad mi netko govori o šest milijuna mrtvih." Pod svim tim učenjima odrastao je Mel a prve kritike (znanstvenika i povjesničara) donijele su priču o iskrivljenim činjenicama i nedostatku autentičnosti, na što se Gibson osjetio prozvanim i izjavio kako se tijekom pisanja konzultirao s nizom znanstvenika, teologa, svećenika i pisaca, napominjući da je konačna verzija ipak bilo njegovo viđenje. Bilo kako bilo, nakon upoznavanja sa nastajanjem filma te ideologijama i učenjima koja su utjecala na njegovo snimanje, valja reć koju riječ i o samom filmu. Iz viđenog je jasno kako je autoru bio cilj suosjećati sa optuženim i razapetim Isusom. U tom smjeru vodi i publiku ne dozvoljavajući joj ni sekunde da makne pogled s ekrana potencirajući nasilje (kojeg je sasvim sigurno bilo, ali postoji cijeli niz redateljskih i kreativnih intervencija da se to pokaže s manje hiperrealizma, a opet učinkovito). Ono što je naročito važno autor nam ne spominje, i iz te perspektive mi niti jednog trenutka ne saznajemo zašto se to događa Isusu. Da li je riječ o prijestupniku koji je kažnjen? Možda o propovjedniku koji ugrožava postojeću vladajuću klasu? Možda nešto treće... Za nepoznavatelje evanđelja "Pasija" je nepoznanica, za poznavatelje ne otkriva ništa novog od onog čemu su učeni i u što vjeruju. S te strane Gibson nije ispunio zadatak. Film mu je pun naglašenih fresaka kao skinutih sa zida obližnje crkve, ali za tako nešto nismo morali ići u kino ili iznajmiti kazetu. Uglavnom, "Pasija" nije film koji ćemo pamtiti po umjetničkim (redateljskim, glumačkim, scenarističkim) dosezima, već isključivo prema kontroverzama i prašini koja se dizala cijelo vrijeme njegova prikazivanja širom svijeta. Da, i po nevještim odgovorima Mela Gibsona na pitanja o antisemitizmu, ulozi njegova oca, vjeri općenito. Mislim da ovaj film nije pomogao uvjeriti nevjernike da budu vjernici, povjesničare nije uvjerio u autentičnost događaja opjevanih u Bibliji, vjernicima je vjerojatno zlo od količine nasilja i muka koje je podnosio (filmski) Isus okajavajući naše (zbog čega - svatko bi trebao odgovarati za svoje postupke, za ne?) grijehe, struka će izreći svoje prilikom godišnjih filmskih nagrada. Mada Gibson ima već jednu: najuspješniji je producent u 2004. godini. To znači da je zaradio najviše para - i čini se da se upravo iza toga krije motiv snimanja filma o posljednjih 12 sati ovozemaljskog života Isusa Krista! |
|
| | | |
|
|
|
