"Izbavitelji" su još jedan dokaz savršenstva Pixarove produkcije (dakle ne samo animacije već i perfekcije u izradi priče, karakterizaciji likova, podjeli glasovnih uloga, soundtracka itd..) i jedan od pokazatelja u kojem će se smjeru najvjerojatnije kretati njegova buduća samostalna produkcija.
Naime od njihovog prvijenca "Priče o Igračkama" preko "Života Buba" i "Čudovišta iz Ormara" do "Izbavitelja" vidljiva je evolucija u pristupu žanru (kojega, barem kada je produkcija dugometražnih crtiča na američkom kontinentu u pitanju, već duže vrijeme svemoćni Disney drži zarobljena u neprobojnom kalupu benigne dječje zabave). "Izbavitelji" su dakle pravi iskorak iz tog kalupa, zanimljiva i duhovita priča čija hipnotizirajuća akcija, hrpa dobrih gegova i čitav niz živopisnih likova leže na čvrstim i inteligentno postavljenim temeljima blage društvene satire i dobro odmjerenog cinizma.
Jedva čekam da se Pixar napokon posve oslobodi konzervativnih okova Disneyeve produkcijske politike i nakon što za "velikog brata" iduće godine odradi još i "Cars-e" konačno počne proizvoditi samostalne crtiće. Naime ako je suditi po "Izbaviteljima" mogli bi napokon dočekati pravi festival crtića od kojih bi neki nadajmo se mogli biti namijenjeni samo odrasloj kino publici.
Zaboravite dakle dražestoće tipa lutakica, bubica i ribica koje govore, zaboravite uobičajene i pomalo već izlizane moralke o porodici, ljubavi, poštenju itd... "Izbavitelji" naime nisu nikakva animirana dječja bajka sa neizbježnom moralkom na kraju već je u pitanju pravi pravcati "super-hero flick", film koji premda počinje kao punokrvna komedija s vremenom prerasta u rasni akcić o maskiranim herojima u tajicama podjednako privlačan i odraslima i klincima.
Teško je reći u čemu se tijekom filma više uživa: u čarobnoj kinetici čistokrvne akcije koja se bez pretjerivanja može usporediti sa onom viđenom u zadnjim "X-menima" ili "Spider-Manu" ili pak u inteligentom humoru koji je na trenutke totalno bedast i uvrnut a na trenutke beskrajno pametan i dubok.
Nije li primjerice tužno živjeti u društvu koje slavi "osrednjost"? Ček, ček... nije li upravo takvo društvo koje nas okružuje? Hmmm...što fali superherojima i gdje li se dovraga isti kriju? Gle, superheroji su tu, među nama, naizgled obični i svakodnevni ljudi prisiljeni da svoje moći stavljaju u službu općeg dobra na crno i u fušu... Metafore i paralele sa trenutačnim stanjem našeg, vašeg, američkog ili bilo kojeg drugog društva brojne su i tjeraju na razmišljanje.
Čovjek koji je sve to uspio, redateljski i scenaristički, sabiti u (gotovo) dvosatnu animiranu poslasticu odazivlje se na ime Brad Bird i pažljiviji su poklonici animacije o njegovom izuzetnom talentu mogli već svjedočiti u dugometražnom crtiću "Željezni Div" koji je u američkoj, svjetskoj a bogami i u našoj maloj lokalnoj kino/video distribuciji prošao gotovo nezapaženo, posve neopravdano budući je barem što se mene osobno tiče riječ o vrlo dobrom i zanimljivom crtiću.
Naravno prije konačnog zaključka svakako je potrebno istaknuti, za naše prilike sada već uobičajenu itehnički besprijekornu hrvatsku sinkronizaciju filma. Premda sam po pitanju sinkronizacije poprilično konzervativan i tvrdo držim stanovište da nadosnimavanje glasovlja na originalni film u osnovi predstavlja grubo narušavanje njegove izvorne strukture, nerado moram priznati da je u ovom slučaju ista izvedena na zaista visokom nivou. Hrpa poznatih imena hrvatskog glumišta vjerno je i nadahnuto udahnula likovima "Izbavitelja" malo našeg hrvatskog kolorita a u kojoj je mjeri njihova izvedba na nivou one izvorne američke porcijeniti ću naravno kad na police naših videoteka doleti i njihovo DVD izdanje.
Da zaključim... kako dakle opisati film koji je istovremeno zabavan, duhovit, inteligentan, oku ugodan, dinamičan, društveno angažiran i prožet do pucanja kako akcijom tako i kritički intoniranim cinizmom? Možda filmom "iz zone", ako kužite analogiju sa pričom iz uvoda... |