Simon (Peg) i Edgar (Wright), ljudi koji su napisali priču, režirali film i odglumili glavne uloge u njemu očigledno su fanovski stasali na ostavštini slavne Romerove trilogije i očajni valjda što u njihovom omiljenom žanru poodavno nitko nije napravio ništa vrijedno spomena odlučili su stvar preuzeti u svoje ruke.

E pa ruke im se pozlatile!

Zora živih mrtvaca naime podsjeća na Boyleovih "28 dana poslije" ali na meskalinu, izvrnut u Alisinom ogledalu i začinjen Pythonovskim ludorijama.

Da ne bude zabune u pitanju je punokrvni zombie film u koji je (ma koliko to nespojivo izgledalo) iznimno umješno, inteligentno i (što je i najvažnije) urnebesno zabavno umiksana, za romantične komedije, uobičajena storija o nesporazumima do kojih dolazi kada dugotrajna mladalačka ljubavna veza udari u neizbježan zid neizbježnih obaveza.
Gledajući ovaj mali biser odmah mi je pao na pamet Jacksonov prvijenac "Bad Taste", oba filma naime imaju nešto zajedničko: stvaralački žar i nepatvorenu energiju filma koji rade apsolutni početnici neopterećeni sranjima od kojih primjerice pati 90 i kusur posto recentne hollywoodske produkcije, a o moru krvi i otkinutih udova da i ne govorim.

"Noć glupih mrtvaca" je film koji se čak i ako niste poklonik limfe i iznutrica isplati pogledati, ja sam primjerice rečeni naslov primjerice igrom slučaja prvi put pogledao u jednom društvu za koje bi rađe odgledalo neki Sedlarov film no zombie splatter i kada su prvi nemrtvi počeli teturati ekranom sobom su fakat počeli sijevati unezvjereni pogledi nelagode no već nakon par minuta nelagoda je prerasla u lagani kikot, pa u poluglasni cerek da bi se do kraja filma svi zajedno nekoliko puta jedni preko drugih zavaljali po podu od smijeha.
Neznam dakle kako vi, ali ja jedva čekam "Noć još Glupljih Mrtvaca".