Jednom davno Roger Ebert napisao je u reviewu "Policajca s Beverly Hillsa" kako film koji počinje potjerom ne sluti na dobro. Sa "Zorrom" je situacija gotovo identična, samo, dok je s jedne strane Murphyjev pandur bio prilično simpatičan i zabavan, "Zorro" je negdje u tom nastojanju debelo omanuo i u konačnici bi se moglo povući više paralela sa nekom od brojnih beskorisnih, eksplozijama nabijenih i dobrih dijaloga lišenih akcića Michaela Baya negoli s Brestovim filmom.
Kako se autori nisu mogli dosjetiti nešto normalnije premise, krenuli su se razbacivati ovećim količinama nitroglicerina, pri čemu se količinski nipošto nisu zadržali u granicama normale – prva demonstracija razorne moći dotične supstance više sliči na pad meteora nešto skromnijih gabarita negoli na prizor iz doba američkog građanskog rata. I osim navedenog prizora, u filmu je uporaba pirotehnike prilično konstantna i pretjerana, pa čovjeku zaista dođe da se zapita da li je ovo zaista proizvod koji je trebao zabaviti što je moguće širi broj gledatelja ili da ga spomenuti Michael Bay na svojoj polici istakne kao rijedak film kojem je njegov opus bio zvijezda vodilja.
Da film ne bi ostao tek na pukom napucavanju povezanom kojom suvislom rečenicom (i nešto većim brojem onih manje suvislih), pobrinula se prilična količina prisutnih stereotipa. Kao prvo, tu je miljenik sve petogodišnje djece ovog svijeta, gotovo svemoćni klinac koji će prebiti učitelja, obračunati se bez većih problema sa brojčano superiornim (očito samo brojčano superiornim) negativcima, šamarajući ih pritom kao malu djecu, a usto više puta pomoći junaku u trenutku u kojem mu je pomoć i više nego dobrodošla.
Sam Zorro skače iz jednog ekstrema u drugi. Čas je raspoložen za ekshibiciju i kaskaderske manevre, čas pitom poput uplašenog jelena. Ljepša mu polovica Elena je tu poradi tupavog kvazi-zavodljivog smješka, dubokog dekoltea i… ničeg više. Šećer na kraju je komični sidekick – Tornado. Zorrov će konj bez zadrške posegnuti za bocom koja je netom ispala gazdi iz pijane ruke, zgrabiti lulu i sočno povući dim-dva i bez problema manevrirati po vagonima jurećeg vlaka. Istina, ovo potonje i ne spada u pokušaj zasmijavanja publike, ali je toliko glupo da sam morao spomenuti.
"Legenda o Zorrou" loš je film. Ima nekih sitnijih vrlina (i, ako se ne varam, čak dvije uspjele šale), ali kako reći i riječ preporuke za film koji je imao jako kvalitetan preduvjet – naime, od njega sam očekivao malo - a nije upao niti u ladicu označenu kao 'neobavezna ljetna zabava'. Ništa zato, ona označena sa 'još jedan u nizu naporan i predvidljiv film' dobila je još jednu prinovu. |