Ideja knjige autorice Lauren Weisberger koja je i sama nekoć radila u Vogueu i piše djelomično i o vlastitim iskustvima, a po čijoj je knjizi film snimljen, jedva da se nazire u filmu. Knjigu doduše nisam čitala, a nakon filma nekako nemam ni želju, pa stoga ne znam koliko je autorica u pisanoj verziji otišla duboko u analizu i kritiku modernog, o modnim markama ovisnog društva, no ako je suditi po viđenome u filmu, čitav je koncept prožet zbunjujućim kontradiktornostima. S jedne strane imamo ideju lijepe i pametne djevojke čiji je san raditi za ozbiljne dnevne novine, te joj je rad u modnom magazinu tek odskočna daska za ostvarenje tog cilja, a s druge strane film nam svom silom nameće šljokicama ukrašene šupljoglave i isprazne ideale današnjice. Andy u svom preobražaju u šminkericu izgleda predivno, film je prava modna revija i reklamni spot velikim kreatorima, dok urednica Miranda u vražijoj maniri traži od Andy da joj obavlja ponižavajuće poslove šetanja psa, brige o odjeći, ugađanja hirovitim kćerima, pa je nedokučivo kakav je konačan stav scenarista filma.
Film definitivno nije u pravom svjetlu poentirao misao vodilju, nije na pravi način dotakao temu poniženja na poslu niti je odaslao željenu poruku gledatelju. Poruka bi trebala nositi ime BUDI SVOJ, MISLI GLAVOM, NE PODLJEŽI TRENDOVIMA, a jedino čega ćete se sjećati od ovog filma je Andy u lijepim kreacijama ili ako ste ljubitelj dobre glume, maestralna Meryl Streep i jedva iščupan iz njezine sjene, nenametljivi i odlični Stanley Tucci. |