Poslije dekade zatišja, žanr strave i užasa upravo je tada počeo proživljavati renesansu, postao omiljen kao u doba najveće popularnosti, sedamdesetih i osamdesetih. Međutim, bio je to, pokazalo se, samo preludij onome što je uslijedilo kada je kazaljka milenijskoga sata otkucala početak 21. stoljeća. Dva superiorna remakea iznimne nasilnosti, "Teksaški masakr motornom pilom"i "Zora živih mrtvaca", te dvije veoma zanimljive ode ludim sedamdesetima, "Koliba straha" i "Pogrešno skretanje", predvodili su špalir novovalna američkoga filma jeze u kojemu motorne pile, zombiji, virusi i razulareni brđani puštaju krv demonima kaotična društva današnjice, s naglaskom na ono američko.

Zbog pogolema uspjeha navedenih naslova, Hollywood je ove godine, uz (ko)producentsko amenovanje samoga Wesa Cravena, nanovo posegnuo u ne tako daleku prošlost i otresao prašinu s njegova kultna klasika "Brda imaju oči", filma koji se smatra jednom od preteči revolucije žanra, a 'osuvremenivanje' je dopalo mladoga francuskog zanesenjaka koji se odaziva na ime Alexandre Aja. Aja je svojim prethodnim uratkom, nabrijanom "Krvavom romansom", dokazao da je pasionirani fan američkog horrora sedamdesetih tako da se u filmofilskim krugovima pretpostavljalo da će 'gažu' odraditi više nego dobro. Iako je pretpostavka majka svih zajeba, kako bi rekao villain Eric Bogosian u "Opsadi 2", ona se, barem u ovom slučaju, pokazala točnom. Vraški točnom.

"Brda imaju oči" prvoklasan je scary movie što tvori 'sveto trojstvo' horror remakeova uz "Teksaški masakr motornom pilom" i "Zoru živih mrtvaca". Ajin je film neugodan do boli. Agresivan. Zlokoban. Njegova dinamična kamera, na zasadama low budget naturalizma i često izvan temeljne ravnoteže kadra, hvata eksplicitne prizore koji uistinu nisu za sve gledatelje: krv šiklja na sve strane, siluju se tinejdžerice, hladna oružja nišane u bebe, drobe se lubanje, prosipaju crijeva. Brutalnije i s više stila nego u svim "Slagalicama strave" ili "Hostelu". No, za razliku od tih filmova, koji uporište imaju u (ose)bujnoj snuffovskoj estetici splattera i slashera, "Brda imaju oči" nešto su više od naoko 'obična' klaoničkoga horrora s prepoznatljivim potpisom moćne 'tvornice snova'. Kudikamo više.

Aja je zadržao zanimljivo postavljene i nijansirane likove (johnwayneovski pater familias brz na okidaču i njegov kontrapunkt, zakleti pacifist zet) te osnovnu narativnu kičmu Cravenova filma, snimljena u mračnoj postvijetnamskoj eri, ali je (mudro!) produbio 'povijest nasilja' mutirane ljudožderske obitelji. Efektnom uvodnom sekvencom, na tragu Kubrickova remek-djela "Dr. Strangelove", redatelj nam otkriva da je njihov tjelesni deformitet, prema čemu onaj nesretni Sloth iz "Gooniesa" izgleda poput Brada Pitta, konzekventna nuspojava razarajućih nuklearnih pokusa američke vojske. Ovakvo politizirano apdejtanje ovih je dana očigledno in jer sličnim se postupkom rukovodio i John Moore u frišku remakeu "Pretkazanja", "Omenu 666", koji je, među ostalim, dolazak Sotone paralelizirao s rušenjem WTC-a i Bushovom vanjskom politikom. Kako bilo, taj politički kontekst filma Francuz potencira do besvijesti, nudeći mogućnost za brojna subtekstualna iščitavanja. Tako, njegovi 'negativci' personificiraju strah Bushove Amerike od vendete svih onih potlačenih manjina/društvenih/etničkih skupina, kojima je ona u bližoj ili daljoj prošlosti, na ovaj ili onaj način, nehotice ili namjerno, naudila, dok mu se 'pozitivci' s vremenom pretvaraju u divlje zvijeri što, uz bojne pokliče, američku zastavicu dušmaninu simbolično zarivaju duboko u vratnu žilu. Poruka 'pjesnika' je, dakle, vrlo uznemirujuća. I jasna kao dan. Začarani krug nasilja nije ni približno zatvoren. Nasilju nije kraj.