Redatelj koji se prihvatio ovog posla je Stephen Frears, autor očaravajućih 'Opasnih veza'u kojim je najbolji dio bio portret veoma složenih ljudskih odnosa. S tim da je Frears imao nešto jednostavniju zadaću od prvotnog uratka, a to je da mu je skoro pa čitava priča bila ponuđena na pladnju te nije bilo previše prostora za improvizaciju. Tako dobivamo linearan film koji ima glavu i rep i ne pokušava gledatelja potaknuti na razmišljanje ili ostaviti otvorena pitanja na samom kraju.
Upravo u složenim međuljudskim odnosima stoji najveća snaga filma, uz performans glavne glumice, Helen Mirren. Naprosto je fascinantno koliko malo sluha je kraljevska obitelj imala za smrt princeze Diane i koliko su htjeli stvar staviti 'pod tepih' kako bi se riješili jedne od muka koje im je prištedio princ Charles. I na toj razini film funkcionira jako dobro. Frears je zanatski uspostavio veze među likovima, toliko jednostavno da i osobi koja ne prati dovoljno dobro film može biti jasno o čemu se tu radi. Ne smijemo zaboraviti niti Helen Mirren koja si je fantastičnom izvedbom zasluženo priskrbila nominaciju za Oscara, makar ne treba izostaviti niti rutiniranu izvedbu Jamesa Cromwella i, meni osobno najdraži lik Tonya Blaira, u izvedbi Michaela Sheena koji je možda najbolje prikazan; od šlampavog i zbunjenog budućeg premijera do čovjeka koji kontrolira stvari oko sebe.
Činjenica koja me možda najviše zasmetala kod ovog filma je što on, osim glumačkih izvedbi, nema baš previše za ponuditi. Likovi jesu dobro portretirani, ali na jedan vrlo zanatski način koji ne ostavlja gledatelja iznenađenog ili impresioniranog. A možda je upravo ta jednostavnost i nenametljivost to što imponira gledatelju. Prosudite sami. |