O'Gradyjeva priča možda je uzbudljiva “kao za film”, ali to nikad ne znači da je Hollywood ne može malo “popraviti”. Tako stvari stoje i s “Behind Enemy Lines”. O'Grady se u Mooreovom filmu zove Burnett, mornarički je lovac, a do kraja sedmogodišnjeg ugovora preostala su mu četiri dana. Nad Bosnom ne leti u borbenom, nego u izviđačkom letu. Srbi ga sruše zato što je iz zraka snimio Karadžićeve vojnike kako kamufliraju mjesto masovne grobnice ubijenih civila. Zbog istog razloga Srbi su odlučni da ga uklone, pa za njim šalju snajperista (Krupa). Da stvari po Burnetta budu gore, njegovom zapovjedniku (Gene Hackman) zabranjeno je da po njega pošalje komandose. NATO-ov zapovjednik španjolac (Joaquim de Almeida) smatra da bi takva akcija “ugrozila mirovni proces” i da se Amerikanac mora vaditi sam.

Autore filma očito su zanimale dvije stvari. Jedna od njih je transformacija glavnog junaka kojeg glumi Owen Wilson. Burnett je na početku filma tipični infantilni Amerikanac, jebivjetar koji jedva čeka da mu istekne sedmogodišnji ugovor da bi mogao avionom razvoziti pop-zvijezde. Tijekom bosanske odiseje Burnett postaje okorjela vojničina, suočava se sa stvarnim životom i patnjama civila, a na koncu pustolovine verbalno kida svoj zahtjev za raskid vojne službe. Hoteći osnažiti tu transformaciju autori nisu za glavnog glumca uzeli tipičnog akcijskog heroja, nego komičara Owena Wilsona koji je u ulogu uskočio u posljednji čas. Inače izvrsni komičar Wilson (Shanghai Noon, Zoolander) bio je dobar izbor, ali je transformacija njegovog lika zahtijevala kvalitetniji scenaristički rad.

Druga stvar koja je zanimala autore “Behind Enemy Lines” bila je implicitna polemika s kunktatorskom politikom Zapada u Bosni. Film suprotstavlja akcijski, idealistički odnos prema krizi američke strane, i ciničnu politiku Europe i ostatka NATO-a. Ta je “kurba politika” utjelovljena u španjolskom admiralu koji priznaje da ni nakon pet godina ne razlikuje Hrvate, Srbe i Bošnjake, ali je spreman žrtvovati ljudske živote za spas apstraktnog “peace processa”. U bosanskom i hrvatskom slučaju apologija američkog aktivizma i kritika Europe doimaju se utemeljenima i zdravorazumski prihvatljivima. Ipak, “Iza neprijateljskih linija” dobiva ružan recepcijski okvir u današnjem trenutku kad Bush mlađi protivničke zarobljenike drži u kavezima, a Europa zdvojno gleda američki militantni delirij.

U oba ova tematska aspekta kao ključna osoba pojavljuje se admiral Riegert, moralna vertikala američkog militarizma, personfikacija domovine i “father figure” Mooreova filma. Suvišno je i reći da ta i takva Hackmanova uloga nije mogla biti nego plošna. Ni veliki glumac nije je mogao ispuniti, tim više što je odviše sličnih uloga odigrao na desetke.

“Behind Enemy Lines” stereotipan je film s puno scenarističkih manjkavosti, ali i film koji je svejedno u drugim redateljskim rukama mogao ispasti dobar. Iskusniji redatelj spremniji na stvarnu ljudsku dramu mogao je izgladiti rogobatnosti scenarija. Debitantu Julianu Mooreu to međutim nije uspjelo. Moore je bivši autor reklama i kao mnogi ljudi pristigli iz videa pokazuje se kao genij forme i idiot sadržaja. Potpuno je nezainteresiran za dramaturške i karakterne probleme scenarija. S druge strane, opsjednut je time da mu svaka sekunda filma bude nakrcana vizualnim senzacijama. Taj redateljski horror vacui tipičan je (kao i svaki horror vacui) za barbare, a Moorea navodi da gomila čudne kutove snimanja, stroboskopske efekte i vizualne atrakcije. Kako obično biva, u tom deliriju malo je pažnje preostalo za ljude.