Bitka za Mogadishu bila je razumljivo predmet iznimnog publicističkog interesa. Najistaknutiju knjigu o krvavom listopadu napisao je philadelphijski novinar Mark Bowden koji je na osnovu unakrsnih intervjua s više desetaka preživjelih napisao dokumentarnu knjigu “Black Hawk Down”. Ovaj faction-bestseller za ekranizaciju je otkupio producentski teškaš Jerry Bruckenheimer. Film je povjeren kreativnoj ekipi koja je prošle godine “Gladijatorom” osvojila Oscara: redatelj filma engleski je veteran Ridley Scott (“Alien”, “Blade Runner”), a izvršni producent Osječanin Branko Lustig. “Black Hawk Down” pojavio se upravo u trenutku kad je Amerika ponovo bila obuzeta militarističkom groznicom i intervencionističkim osjećanjem. Za razliku od ponekih drugih filmaša, Scott i Lustig, međutim, nisu trebali pomicati premijerne termine. Jedan Englez i jedan Hrvat napravili su savršeni američki patriotski film, raskošnu i neproblemsku himnu ratnom pregnuću na kakvu bi ponosan bio i Broz Tito.
“Black Hawk Down” nastao je prema faction knjizi, a sam Bowden bio je konzultant na filmu. Nije stoga čudo da je Scottov spektakl faktografski opsesivno brižljiv. Hoteći dati jednaku važnost cijelom orkestru heroja Scott je angažirao niz poznatih glumaca (Ewan McGregor, Tom Sizemore, Sam Shepard, Ewan Bremner, Sam Shepard, Josh Hartnet) za uloge od kojih ni jednu ne bismo nazvali glavnom. Takva strategija je poštena, ali nažalost prilično naporna za gledatelja. Gledajući niz sličnih ošišanih i musavih lica, jednolični ambijent mogadishuskih ulica gledatelj se lako pogubi i odustaje od praćenja smjerova djelovanja u zamršenoj taktičkoj konstelaciji bitke.
Bez obzira na taj ozbiljni prigovor, “Black Hawk Down” redateljsko je majstorsko djelo. Vizualno energičan, produkcijski raskošan, izvrsno snimljen (kamerom Poljaka Slawomira Izdiaka) “Pad crnog jastreba” po naturalizmu i kinetičkoj žestini relativno uspješno kopira Spielbergovu polusatnu sekvencu iskrcavanja u Normandiji iz “Saving Privat Ryan”.
Ako je, međutim, “Pad crnog jastreba” prava gostionica za oči i uši, mozgu film Ridleya Scotta na pruža ni suhu koricu kruha. Upravo je nevjerojatno kako je ovaj složeni, profesionalno majstorski i teški projekt u svojoj intelektualnoj nadgradnji plošan, naivno prostodušan, a ponekad i rasistički. Možete prigovoriti protupitanjem “pa što očekujete od Hollywooda?”, ali taj isti Hollywood radio je i “Tanku crvenu liniju”, i Kubrickov “Paths of Glory”.
Najozbiljnija zamjerka Ridleyu Scottu sastoji se u potpunom odsustvu somalijske strane kao zaokruženog aktanta. Ni jednog trenutka nije jasno zašto Somalijci fanatizirano podržavaju Farrah Aidida. Somalijska perspektiva samo je u jednom slučaju individualizirana. Protivnik Amerikanaca svodi se na bezlične horde “skinnyja” (mršavaca - tako ih zovu Amerikanci) koje hametice pogibaju, ali i dalje jurišaju. Somalijska masa prikazana je u skladu s najgorim “crni-pa-još-muslići” stereotipovima kakvima Hollywood imaginira trećesvjetski ćumez. Čak su i pakistanski plavi šljemovi koji su doista spasili Amerikance prikazani kao spori, nekompetentni i periferni pomagači.
Dio zapadne kritike s tim je u vezi “Black Hawk Downu” postavio ideološke zamjerke. Ali, osim ideološki, takav tretman protivnika sporan je i dramaturški. Titovi ratni spektakli nisu bili tako vizualno dojmljivi kao “Pad crnog sokola”, ali je svaki jugoslavenski partizanski štancer od Bulajića pa do sjajnog Krvavca - znao da film ovisi o barem jednom efektnom Nijemcu koji će nositi vlastitu dramu. Dovoljno se sjetiti samo prizora kad Hardy Krueger u “Neretvi” naloži Nijemcima ukopavanje, pa da shvatite što “Black Hawk Dawnu” fali: stvaran antagonist, a ne slijepa i bezlična ljudska stihija. |