Šesti Harry Potter najbolji je izdanak serijala dosada (da, da, jači i od Cuarónovog), fino izbalansiran između lepršavijeg tona posvećenog adolescentskim problemima i mračnijoj tematici glavne radnje kojoj se, kako se serijal bliži svom kraju, sve više neizbježno naginje. Ujedno je i dobar primjer kako manje živahnijih, akcijski orjentiranih scena ne znači nužno i manje zanimljiv film, nešto što je rijetko koji prethodnik uspio bez da je u isto vrijeme bio i dosadan.

O glumcima je suvišno trošiti riječi, a i uspješno se nastavlja praksa da se u bitnim rolama pojavljuju eminentni britanski glumci - ovdje je to Jim Broadbent, koji je svoj posao, dakako, izvrsno odradio - dok je nešto više prostora od stare postave dano Gambonu i Grintu, koji su ga više nego zadovoljavajuće i iskoristili. Na vizualno također nema prigovora, iako malo svrbi prikaz gollumolikih stvorenja pred sam kraj (oprostit' ćete mi pritom to što dotične ne znam imenovati), no to je u konačnici ipak manje bitno.

Osobno mi je nakon ovoga drago što je i režija preostala dva dijela serijala (posljednja je naime knjiga vjerojatno zbog umjetničkih pobuda, ne same zarade podijeljena na dva filma; prvi stiže krajem iduće godine, drugi je zakazan za sredinu 2011. godine) jer je nakon solidnog prethodnika ovaj put isporučio najbolji film u serijalu, koji se čak i nekome ne u pretjeranoj mjeri zainteresiranom bez većih problema uvlači pod kožu.