Macdonaldov film možda nije proboravio toliko vremena tumarajući labirintom novinske kuće koliko i njegov očiti uzor, izvrsni Pakulin "All the President's Men", ali je poruka koju šalje u istoj domeni. Nedodirljivost koja za pozadinu ima položaj ili debljinu novčanika dogma je koju treba rušiti, kvalitetnim radom bilo na području novinarstva ili pak filma. Još kad se u tako pozitivno okarakteriziranoj situaciji ispred kamere nađe naramak u najmanju ruku simpatičnih faca (a kod mene takav epitet zaslužuju i Crowe, i Daniels, i Mirren, i McAdams, i Wright Penn, dakle sasvim dovoljno njih, a i redom su barem solidni glumci), recept za dobar film dovoljno je dobar da se spravi, posluži i konzumira.

S druge strane, iako je i sa glumačke i sa redateljske strane solidno odrađen, po ama baš ničemu ovaj film nije pamtljiv na duže staze. Usto je i prilično formulaičan - malo korporativne korupcije i revnih novinara željnih istine, pri čemu se nađu i u životnoj opasnosti - i to u takvoj mjeri da i konačni obrat nije neko veliko iznenađenje, a i mrvicu je previše akcijski nastrojen te na koncu najbolje funkcionira kao fino odrađen dvosatni bijeg od stvarnosti kojom dominira koju-je-boju-gaćica-imala-dok-je-stala-u-toplesu tip novinarstva. A i vidjeti političara koji neće novinarskoj branši ni pod razno uputiti jedno nadmeno 'šta me gledate tako?' je lijepo. Pa makar se dogodilo samo na filmu.