U pravim rukama, krađa života radi umjetnosti teško da može omanuti. Prava je stoga sreća što se adaptacije vlastita stripa uhvatila sama Marjane Satrapi i tako dobila priliku još jednom ispričati svoju priču, ovaj put nešto većoj publici nego ranije. Utemeljenost na životnim iskustvima vidljiva je u svakom trenutku filma, a uz minimalne prilagodbe gotovo univerzalno primjenjiva na svako ratom poharano područje te buntovničkim duhom i revolucionarnim idejama opijenog adolescenta.

Film neizbježno, kao i život koji portretira, funkcionira na više razina. S jedne strane tu je ona ovdje prilično ismijana, karakterizirana pričicama tipa 'odabran sam od Boga' i 'ovo mi je ozljeda iz rata, pače, iz revolucije', dakle ona primarno oportunistička i politički zadojena. Ujedno i jako stvarna i životna. S druge strane tu je ona osobna, mladenačka, karakterizirana traženjem samog sebe kroz afirmaciju stavova i promjenu prioriteta. Također, jako stvarna i životna. Naposlijetku tu je ona koja obuhvaća obje navedene, koja prikazuje nemogućnost nekakvog konačnog bijega od situacije, bilo radi nje same, bilo radi stigmatizirane percepcije okoline. Još jednom, jako stvarna i jako životna.

U tome je i problem, radi toga u posljednjoj kućici sjedi tek pola kokice, jer je glavna i jedina zamjerka filmu ono što mu je i najveća prednost - to što prikazuje život. Baš onakvim kakav je. Počesto depresivan i sa rijetkim tračkom nade te minimalnom mogućnošću bijega. Kako jedan takav imam priliku gledati po čitav dan, van ovih sat i pol vremena koje u pravilu trošim i kao sredstvo bijega, zadnje što mi treba je još jedan. Pogotovo onaj filmski.