Čak i u trenucima kada prodaje neku svoju filozofiju, nebitno da li se s dotičnom slažete ili ne, dakle kad bi mogao ispasti pretenciozan, film nije ni u najmanju ruku nametljiv. Tako je ono što je spomenutom Reitmanovom prethodniku nedostajalo ovdje gotovo i najjača točka, to što je simpatičan i kad je samodopadan, topao i onda kad bi mogao biti označen hodajućim klišejem te ugodan i onda kad bi mogao biti ljigav.

Potpomognut sposobnim redateljem i solidnom glumačkom postavom od koje bi izdvojio Clooneyja (iako redom nisu ni do koljena primjerice izvedbama iz "Doubt", čije su nominacije pri dodjeli kipića i ostale na tom statusu) i oduvijek mi dragog J.K. Simmonsa, film nudi dosta ugodno provedeno vrijeme koje mu posvetite. Pri čemu će osim aktualne poplave kriznim razdobljem pogođenih lica dosta između ostalog uspješno prikazati i ironiju okruženosti ljudima, a maksimalne moguće otuđenosti, razlike u prioritetima nadobudnih dvadeset-i-nešto-godišnjaka u odnosu na nešto starije i životno iskusnije kolege te na koncu tračak nade u nešto prespektivniju budućnost.

Na koncu, to je nažalost i sve što nudi. Prilično zadovoljstvo u nešto manje od dva sata krajnji je doseg ovog filma, što je dovoljno za itekeko pozitivan predznak i simpatije naspram njega, ali za nešto više ipak treba ostaviti nešto dublji trag, a teško da ću se sjetiti ovog filma za godinu dana, a kamoli nakon nekog dužeg perioda. Možda sam i u krivu, ali dok se ne uvjerim u suprotno - sjedni, vrlo dobar.