Osjećaj nedorečenosti i izgubljenosti između čisto dječjeg i nešto ozbiljnijeg, mračnijeg pristupa koji prevladava nakon gledanja filma jednostavno je objasniti informacijom na koju sam naletio neposredno nakon same konzumacije. Kako tadašnje (početak 2008.) glasine kažu, nezadovoljni snimljenim materijalom Jonzeove tada finalne verzije filma, čelnici Warnera poželjeli su nanovo snimiti određene dijelove filma kako bi film bio manje ozbiljan, a više obiteljski orjentiran. Jonze je dobio još novca i vremena da napravi željene ispravke i film je konačno izašao u listopadu prošle godine. Dok je bio relativno dobro primljen kod kritike, financijski i nije bio pretjerano uspješan.

Tako za dosadnjikav i nedorečen film u prvom redu valja okriviti samu smrtnu kaznu autorima s vizijom, nešto što se krije pod nazivom kompromis. Reći autoru čiji opus redovito odskače od nekakvih standardnih očekivanja i - ono bitnije - rezultata da njegovo viđenje i nije baš točno ono što se traži te ga poslati na popravni odluka je na kakvu je trenutačno jako lako pronaći u današnjem Hollywoodu. Ovaj put takav manevar nije naišao na plodno tlo jer je a) iz prespektive gledatelja film u najbolju ruku tek solidan, te b) iz perspektive studija financijski podbačaj; imao je 99,8 milijuna $ zarade u svijetu naspram 100 milijuna $ utrošenih u samu izradu.

Ono što ipak valja istaknuti kao natprosječno je u prvom redu mali Max Records, zapostavljeni i usamljeni, a iznimno razigran dječak imena ironično suprotnoga njegovoj situaciji sa adekvatnim društvom (Max Company), koji će po potrebi biti očekivano dječje znatiželjan i zapanjen, hrabar ali i osjetljiv, snalažljiv ali i kmecav te maštovit ali i nedvojbeno nedorastao situaciji. Osim njega, tu je tek naznaka nekog boljeg filma od onog koji gledamo, kojeg čekamo da konačno počne da bi u međuvremenu ovaj koji stvarno gledamo završio. Ono najbolje kod filma ujedno je i ono najgore, to što je potencijala imao, a nije ga iskoristio.