Daleko je Eric od celuloidnog junaka. Srednjovječni luzer kojeg je strah nakon tri desetljeća pristupiti ljubavi svog života i majci svog djeteta, i koji seksa vidi jedino u obličju jebanja u mozak koje mu redovito priušte njegova dva posvojena sina. K tome je sklon napadima panike. Zapravo, što uopće više reći u situaciji kada mu je rijedak svijetli trenutak to što počne razgovarati sa plodom svoje mašte?
Loachov film takvog protagonista ipak ne koristi kako bi deprimirao, dapače. Čak i u naizgled bezizlaznim situacijama, sve to skupa djeluje nekako umirujuće, puno nade čak i onda kada Eric baš i nema volje ili muda da napravi potreban i poželjan korak naprijed. K tome, svojim bijegom od stvarnosti ne služi se kao izolacijom od onoga što ga okružuje, već kako bi poradio na sebi, savladao svoje nedostatke i ono za što smatra da su nedostaci - što mu na koncu dolazi na isto, hendikep.
Dodajte tome izvrsne izvedbe samog Erica Cantone, neizmjerno simpatičnog Johna Henshawa kao Ericovog kolegu s posla (poštara Erica, dakako), te više no izvrsno finale koje uspješno prodaje filozofiju 'u grupi si jači' (kod nas primjerice krivo interpretiranu kao opravdanje za uhodanu šablonu petorica-na-jednog, naravno krajnje pičkastu), i nakon kojeg ćete nesumnjivo dobiti zdrav poriv da sa prigodnim rekvizitom i par ljudi podjednako željnih rekreacije krenete raditi nered onima koji ga zaslužuju. Dobili ste novi Loachev film, s kojim ćete s razlogom biti zadovoljni, čak i ako nema političku pozadinu. |