Iako je puno lakše pri izradi bilo čega, pa tako i filma, s umiješanim sastojcima dobiti govno negoli pitu, iz doslovno se svakog okruženja i svake situacije, koliko god se ista činila izlizanom, može izvući jako dobar, a često i vrhunski proizvod. Kad netko zna što radi, taj netko može uspjelim učiniti i priču o kaubojima i gusarima, pljačkašima i policajcima, propalim ljubavima i disfunkcionalnim obiteljima, imbecilnim kolegama i cimerima jebivjetrima. Ponavljam, kad taj netko zna što radi. Ili se barem odaziva na ime David Simon, što doduše opet podrazumijeva spomenuto znanje.

Sad, gledano kroz prizmu nekakvih osnovnih postavki na kojima je "Brooklyn's Finest" izgrađen, materijala za uspjeh ima u istoj mjeri u kojoj ih ima za propast. A što je najbolje, gotovo su identični. Portretirati profesiju koja je konstantno u dodiru s onom stranom zakona, samim tim i konstantno otvorena za mogućnost da iz ovog ili onog razloga poklekne u isto je vrijeme onoliko nezahvalno za realizaciju i podložno pojavi klišeja koliko istodobno otvara čitav niz mogućnosti, bilo na osobnoj razini, bilo pregledom šire slike.

Ovdje čak problem nije u tome što film nudi osjećaj sveprisutnog déjà vua, jer ga ne nudi (osim na onoj površnoj razini, gdje ga je nemoguće izbjeći), već što je sve to skupa upakirano na takav način da svojom bljedunjavošću u rijetkim trenucima uspijeva gledatelja zainteresirati za ono što se dešava. Ne fali mu autentičnih lokacija i zanimljivih glumačkih imena, niti automobilska potjera (ili pak izbacivanje jedne) i ispaljenih metaka, ili pak kurvi sa zlatnim srcem. Ono što mu fali je duša. Pokazati nam par likova i reći primjerice kako je jednome od njih moral kvarljiviji od uvoznog mesa nije problem, ali za zaintrigirati gledatelja za tog istog lika, njegova djela i posljedice tih djela ipak treba nešto više od plošnog ocrtavanja njegova karaktera.

Da se vratim na razmišljanje iz uvodnog pasusa i pritom upitam - kako od nečega stoput viđenog napraviti nešto vrijedno pažnje, uloženog vremena, pa čak i novca? Pojma nemam, ja sam tek konzument, k tome i prilično zahtjevan (a u istoj onoj mjeri zahtjevan u kojoj recimo neplaćen za pisanje ove recenzije), ali valjda netko drugi zna, no taj netko u ovom slučaju nije Antoine Fuqua. Ocjenu mu donekle drži i opravdava solidni Hawke, ali će i s njim ovo u zaborav u roku jako skoro.