I sreća da je tako, jer je materijal u krivim rukama mogao odlutati na sasvim nebitne, sporedne staze, one popločane patetikom ili u gorem slučaju veličanjem spasiteljskog elementa prekooceanskih izvozitelja demokracije. Sheridan zna o čemu se tu zbilja radi, o obitelji u teškim trenucima nevezano za uzrok i o posljedicama ratnih strahota neovisno o upiranju prsta u identitet zaraćenih strana.
No kad već nije pokleknuo tamo gdje je najlakše mogao, zapeo je u domeni glumaca. Nije da su prisutni obavili loš posao, dapače, redom su solidni u svojim izvedbama (posebice Maguire, predstavljajući se u svjetlu kakvo dosada od njega nismo vidjeli), ali je problem u tome što su nevjerojatno loše odabrani za svoje uloge. Čak i kad zanemarimo to što su u Bieričinom originalu njeni likovi stariji ljudi, stvar je što ni Maguire ni Portmanica naprosto ne prolaze kao roditelji dvaju djevojčica, neovisno o tome koliko ih se puta tokom filma oslovi sa 'mama' ili 'tata'.
Usporedbu sa izvornikom, eto, ne mogu povući, ali gledano na njega kao na samostalan projekt ovaj je film puno bolje postavljen nego što je na koncu realiziran, što dobrim dijelom vuče iz toga što je s glumačke strane puno uspjeliji izvedbeno nego odabirno. Dakle, više nego korektan uradak koji je uspješnim učinio više svojih elemenata (pogotovo kada promislim kakav je tek mogao biti) nego što ih je, da prostite, zasrao. |