Četiri asa koja je Melville zatvorio u crveni krug

Bilo bi logičnije da je kvadrat. Četiri asa, četiri različite sudbine i četiri glumca od kojih bi svaki mogao sam nositi film. Ali Jean-Pierre Melville odlučio ih je zatvoriti u krug. Crveni krug. Jedan pokušava pobjeći od zakona, drugi od vlastite prošlosti, treći od samoga sebe, a četvrti ih neumorno progoni. Njihovi se putevi presijecaju, uloge mijenjaju, ali izlaz kao da ne postoji.

Foto: Ako ovo nije ‘poker face’, onda ja ne znam što je. Ali lako je kad su četiri asa u ruci, a peti u rukavu. Jean-Pierre Melville. Izvor: TV5MONDE

Dana 19. listopada 1970. u francuska kina stigao je ‘Crveni krug’ (‘Le Cercle rouge’), kriminalistički film koji je okupio Alaina Delona, Bourvila, Yvesa Montanda i Gian Mariju Volontéa. Četiri velika glumca, četiri različita temperamenta i redatelj koji je od njih tražio nešto što se rijetko traži od takve postave: da govore što manje. Melville je znao da su mu na raspolaganju lica koja mogu ispričati više od dijaloga, a zatim je učinio sve da im ništa ne odvlači pozornost.

Četiri čovjeka, jedna sudbina

Na početku filma Melville nam nudi misao koju pripisuje Budi: ljudi kojima je suđeno da se jednom susretnu, bez obzira na to koliko su udaljeni njihovi putevi, na kraju će se naći unutar crvenog kruga. Taj citat nije autentična Budina izreka. Melville ga je osmislio za potrebe filma, a time nam već u prvim trenucima otkrio pravila svojega svijeta. Slučajnosti možda postoje, ali u njegovim rukama djeluju kao sudbina.

Foto: Šakjamuni, Samotnjak, zvan Siddhartha Gautama, Mudrac, poznat kao Buda, uzeo je komad crvene krede, nacrtao krug i rekao: ‘Kad se ljudi, čak i ako se međusobno ne poznaju, jednoga dana moraju susresti, svakome se može dogoditi bilo što i mogu krenuti različitim putevima. Ali na kraju će se, neizbježno, svi naći unutar crvenog kruga.’— Rama Krišna

Corey upravo izlazi iz zatvora. Vogel bježi iz policijskog pritvora. Jansen pokušava pronaći nešto što je davno izgubio, a komesar Mattei progoni ljude čije postupke predobro razumije. Naizgled su raspoređeni na različite strane zakona, no svi poznaju pravila iste igre. Njihova ih prošlost određuje, ali ih tek međusobna jurnjava postavlja na suprotne strane. Neki su već bili na obje.

Melville pritom ne žuri. Njegov Pariz nije grad razglednica, nego hladnih ulica, pustih prostora, noćnih vožnji i ljudi koji ne postavljaju suvišna pitanja. Odijela, šeširi, automobili i oružje nisu tek rekviziti. Oni su dio svijeta u kojem profesionalnost često vrijedi više od morala, a povjerenje je rijetko i opasno.

Bourvil – čovjek kojemu više nije bilo do smijeha

Francuska publika dobro je poznavala Bourvilov osmijeh. Uz Louisa de Funèsa činio je jedan od najomiljenijih komičarskih parova francuskog filma. U ‘Glupanu’ (‘Le Corniaud’, 1965.) i ‘Velikoj avanturi’ (‘La Grande Vadrouille’, 1966.) njihova je suprotnost bila gotovo neiscrpan izvor komike. De Funès je prštao od nervoze, gestikulirao i eksplodirao na najmanju sitnicu, dok je Bourvil svojom dobroćudnošću i prividnom naivnošću uspijevao biti jednako smiješan, često ne učinivši gotovo ništa.

U ‘Crvenom krugu’ Bourvil je komesar Mattei, čovjek čije lice više ne obećava smijeh. Umjesto komičnih nesporazuma, pred njim su bjegunci, kriminalci i posao kojemu se ne nazire kraj. Mattei nije nesposoban policajac kojemu se možemo smijati. On je uporan, ozbiljan i pomalo otužan čovjek koji poznaje svijet što ga progoni možda i bolje nego što bi želio.

Foto: Nema šale, ovo je ozbiljna igra. Bourvil kao komesar Mattei u ‘Crvenom krugu’ ('Le Cercle Rouge') (1970.). Izvor: kadar iz filma

I upravo zato njegov nastup djeluje toliko snažno. Bourvil nije morao postati netko drugi da bi nas uvjerio u Matteijevu tugu. Bilo je dovoljno da iz poznatog lica nestane ono što smo na njemu navikli tražiti. Njegova suzdržanost, nekada tako djelotvorna u komediji, sada služi nečemu sasvim drugome. Dok kriminalci bježe, Mattei nastavlja svoj posao, svjestan da ni jedan uspjeh neće značiti kraj potjere.

Bourvil je preminuo 23. rujna 1970., ne dočekavši francusku premijeru ‘Crvenog kruga’. Bila je to jedna od njegovih posljednjih filmskih uloga, posve drukčija od onih po kojima ga je publika najviše pamtila. Ali čak i bez dobro poznatog osmijeha, otišao je sa stilom koji je oduvijek bio njegov zaštitni znak.

Melville ga Bourvilu nije oduzeo. Samo ga je lišio razloga za nj.

Yves Montand – čovjek koji je promijenio stranu, ali nije pobjegao od sebe

Yves Montandov Jansen nekada je bio policajac. Sada je alkoholičar kojega proganjaju halucinacije, čovjek čiji se život raspao, ali čije ruke još pamte ono što glava pokušava zaboraviti. Kada ga Corey angažira za pljačku draguljarnice, Jansen dobiva priliku ponovno biti ono što je nekada bio: vrhunski profesionalac. Samo što će ovoga puta svoje sposobnosti upotrijebiti s druge strane zakona.

Foto: Ruke možda drhte, ali oko još uvijek zna kamo treba gledati. A na licu sve piše. Yves Montand kao Jansen u ‘Crvenom krugu’ ('Le Cercle Rouge') (1970.). Izvor: kadar iz filma

Melville njegovu propast prikazuje u jednom od najuznemirujućih prizora filma. U Jansenovoj sobi pojavljuju se životinje koje ondje ne postoje, utjelovljenja alkoholne apstinencijske krize i straha od kojega nema zaklona. Čovjek koji bi trebao savršeno vladati oružjem više ne može vladati ni vlastitim tijelom. Montand taj raspad igra bez potrebe za velikim riječima, prepuštajući pogledima i pokretima da pokažu koliko je duboko Jansen potonuo.

A onda dolazi pljačka. Kada ponovno uzme pušku u ruke, kao da se vraća dio čovjeka koji je nekoć postojao. Nestaju nesigurnost i drhtavica, a ostaje preciznost. Jansen može pogoditi ono što drugi ne mogu ni zamisliti, ali ta sposobnost ne jamči mu da će pogoditi i pravi smjer vlastitog života.

On je karika koja povezuje obje strane zakona, ali nijedna nije rješenje za njega. Kao policajac nije uspio sačuvati vlastiti život od raspada, a kao sudionik pljačke ne može ga ponovno sastaviti. Promijenio je stranu, ne i svijet kojemu pripada. Njegova je tragedija upravo u tome što još uvijek savršeno zna obaviti posao, ali više ne zna što bi sa sobom kada posao završi.

Gian Maria Volonté – čovjek koji je pobjegao samo da bi iznova naučio kako bijega nema

Gian Maria Volontéov Vogel u film ulazi kao čovjek kojemu je sloboda važnija od svega. Njegov bijeg iz vlaka, dok ga komesar Mattei prevozi pod nadzorom, jedan je od trenutaka u kojima Melville dopušta da se iza njegove hladne režije pojavi gotovo životinjski nagon za preživljavanjem. Vogel ne planira budućnost. Najprije mora dohvatiti njezine skute.

A onda susreće Coreya. Jedan je upravo izišao iz zatvora, drugi je pobjegao iz policijskog pritvora. Naizgled su krenuli različitim putovima, ali završavaju zajedno, u istom svijetu iz kojega se nijedan nije uspio izvući. Njihov susret djeluje slučajno, premda Melville od početka sugerira da slučajnosti u njegovu filmu možda i ne postoje.

Volonté pritom donosi nemir koji se neprestano sudara s Delonovom suzdržanošću. Ondje gdje Corey šuti i promatra, Vogel djeluje kao čovjek koji bi svakoga trenutka mogao izgubiti strpljenje. Ali upravo ta različitost čini ih uvjerljivim partnerima. Melville ne pokušava izbrisati njihove suprotnosti. On ih prisiljava da se kreću u istom smjeru.

Foto: Uspio je pobjeći. Samo još treba otkriti kamo. Gian Maria Volonté kao Vogel u ‘Crvenom krugu’ ('Le Cercle Rouge') (1970.). Izvor: kadar iz filma

Volonté je već imao iskustva s velikim filmskim kriminalcima. U ‘Za šaku dolara’ (‘Per un pugno di dollari’, 1964.) i ‘Za dolar više’ (‘Per qualche dollaro in più’, 1965.) Sergija Leonea njegova je eksplozivnost bila gotovo zastrašujuća. U ‘Istraga nad građaninom izvan svake sumnje’ (‘Indagine su un cittadino al di sopra di ogni sospetto’, 1970.) Elija Petrija utjelovio je čovjeka koji predstavlja zakon, ali ga istodobno izopačuje. Kod Melvillea taj isti glumac bježi pred zakonom, ne gubeći ništa od svoje unutarnje snage.

Vogel je uspio pobjeći iz vlaka. Hoće li uspjeti pobjeći i onome što ga čeka, sasvim je drugo pitanje.

Alain Delon – samuraj koji je promijenio odijelo, ali ne i sudbinu

Alain Delon i Jean-Pierre Melville već su se poznavali iz ‘Samuraja’ (‘Le Samouraï’, 1967.), filma u kojem je Delonov Jef Costello gotovo do savršenstva doveo umijeće šutnje. Tri godine poslije, u ‘Crvenom krugu’, njegov Corey kao da nastavlja ondje gdje je Costello stao. Ponovno je to čovjek odmjerenih pokreta, hladnog pogleda i riječi koje izgovara samo kada su neizbježne. Ali za razliku od usamljenog Costella, Corey mora naučiti vjerovati drugim ljudima. Bez Vogela i Jansena njegova pljačka ne bi bila moguća.

Delonova suzdržanost pritom nije odsutnost osjećaja. Melville je upravo na njoj izgradio posebnu vrstu napetosti. Dok Volontéov Vogel unosi nemir, Corey ga svojom mirnoćom gotovo upija. Njih dvojica nisu slični, ali se nadopunjuju, a Delon uspijeva biti središte zbivanja čak i kada naizgled ne radi ništa.

Foto: Neki igrači ne moraju pokazati karte. Dovoljno je da zadrže mirno lice. Pa makar bilo i zatišje pred buru. Alain Delon kao Corey u ‘Crvenom krugu’ ('Le Cercle Rouge') (1970.). Izvor: kadar iz filma

Dvije godine poslije Melville će mu u ‘Policajcu’ (‘Un flic’, 1972.) povjeriti ulogu inspektora Édouarda Colemana. Delon će tako od profesionalnog ubojice preko pljačkaša stići do čovjeka koji kriminalce progoni. Promijenit će stranu zakona, ali ne i onu gotovo ledenu usamljenost kojom je Melville obilježio njegove likove. Ispod različitih odijela kao da se skriva isti čovjek, samo što mu je redatelj svaki put dodijelio drukčiju ulogu u istoj igri.

‘Policajac’ je bio posljednji Melvilleov dugometražni film. Delonova tri nastupa zato tvore gotovo zasebnu cjelinu unutar redateljeve karijere. Ubojica, pljačkaš i policajac nisu isti čovjek, ali njihova lica pripadaju istom svijetu.

Pljačka u kojoj je i tišina imala svoj zadatak

Petnaest godina prije Melvillea Jules Dassin u ‘Rififiju’ (‘Du rififi chez les hommes’, 1955.) pokazao je da za stvaranje napetosti nisu potrebni ni glazba ni dijalog. Dovoljni su ljudi koji točno znaju što rade, alat kojim se služe i mogućnost da jedna jedina pogreška sve upropasti. Melville je u ‘Crvenom krugu’ otišao sličnim putem, pretvorivši pljačku draguljarnice u gotovo savršeno koreografiran ritual. Svaki pokret ima svoje mjesto, svaka sekunda svoju težinu, a tišina postaje ravnopravan sudionik pothvata.

Foto: I tišina je na cijeni, sve do mrskog zvuka alarma. Prizor pljačke iz ‘Crvenog kruga’ ('Le Cercle Rouge')(1970.). Izvor: kadar iz filma

U toj nevjerojatnoj posvećenosti detaljima krije se i mala zamka za gledatelja. Toliko pažljivo pratimo izvođenje pljačke da počinjemo strahovati od najmanje pogreške. Želimo da sve prođe kako treba. Da nitko ne zakašlje, da ništa ne padne, da nijedan pokret ne bude suvišan. I tek kada se uhvatimo kako navijamo za lopove, shvaćamo koliko su nas Dassin i Melville vješto uvukli u svoj svijet. Nisu nas morali uvjeravati da su njihovi kriminalci dobri ljudi. Bilo je dovoljno pokazati koliko su dobri u onome što rade.

Ipak, postoji razlika. Dassin nas uvlači u samu mehaniku pljačke, dok Melville gotovo istražuje njezinu filozofiju. Njegovi kriminalci mogu nadmudriti alarme, brave i čuvare, ali to ne znači da mogu nadmudriti i vlastitu sudbinu. Savršena izvedba nije isto što i pobjeda.

Peti as iz rukava

Četiri glumačka asa već su na stolu, ali Melville ima još jednoga u rukavu. Glazbu Érica Demarsana. Samo što ga, za razliku od ostalih, ne mora uvijek izvući. Ponekad je najjači potez upravo onaj koji ne odigraš. I dok glazba čeka svoj trenutak, tišina preuzima glavnu riječ.

Demarsan je skladao suzdržanu, jazzom obojenu partituru koja se pojavljuje tek kada je potrebna, a zatim ponovno prepušta mjesto tišini. Melville ne koristi glazbu da bi gledatelju govorio što treba osjećati. Napetost radije prepušta pogledima, pokretima i zvukovima koje bismo u nekom drugom filmu jedva primijetili.

Tijekom čuvene pljačke draguljarnice ta suzdržanost doseže vrhunac. Gotovo pola sata bez razgovora i glazbene pratnje, a napetost ne popušta. Naprotiv, svaki sitni zvuk postaje važniji od čitavog orkestra. Kao i u ‘Rififiju’, tišina nije praznina koju treba ispuniti, nego prostor u kojem se odvija prava drama.

Melville je okupio četvoricu glumačkih velikana, a onda im oduzeo jedno od najmoćnijih sredstava izražavanja – riječi. Nije ih time učinio manje izražajnima. Samo nas je prisilio da ih pažljivije gledamo.

Demarsan je poslije govorio i o redateljevoj želji da se u završnici vrati već poznata, ogoljena glazbena tema. Čak ni glazba nije trebala ponuditi novo odredište. Trebala se vratiti ondje gdje je već bila.

Četiri asa odigrala su svoje uloge. Jedan je izgubio osmijeh, drugi promijenio stranu, treći pokušao uhvatiti budućnost, a četvrti je u Melvilleovu svijetu već toliko puta promijenio lice da mu je gotovo postalo svejedno nosi li pištolj ili policijsku značku. Svaki od njih pokušava nešto postići, nešto sačuvati ili od nečega pobjeći.

Melville im ne nudi jednostavne odgovore. Njegovi kriminalci nisu romantični junaci, ali ni policajci nisu pobjednici kojima pripada posljednja riječ. Između njih postoji čitav svijet zajedničkih pravila, iskustava i poraza. Njihovi se putevi sijeku zato što, unatoč svim razlikama, nikada nisu bili toliko udaljeni koliko su vjerovali.

Kvadrat bi bio logičniji. Četiri asa, četiri kuta, četiri strane.

Ali Melville je znao da se u kutu čovjek još može sakriti.

U krugu nema kutova.