CLEOPATRA

Dva su razloga zašto ovaj tekst počinjem – stripom. Prvo, jer je to uistinu bitan strip
gotovo da se ni ne može naći slavniji strip, možda ne na svijetu, jer preko bare vrijede neke druge relacije, ali, za našu staru Europu, usudio bih se to reći bez krzmanja.  Kao drugo nikad se nisam mogao oteti utisku da su u “Asterixu i Kleopatri” i sami Autori iskazali veliku dozu opčinjenosti filmom, opčinjenost koja mene drži i do dana današnjeg.

Kad sam se prvi puta domogao tog stripa, bio je bez korica, što je standardna boljka Asteriksovog zabavnika zbog upravo očajnog ljepila, tako da svoj komplet se zapravo više ne usudim ni dirati, a ako želim čitati ponovno neku od epizoda, tražim druga izdanja ili čekam da me želja mine. Ali onda to nije smetalo čitanju, ni najmanje. Štoviše, ne pamtim kad sam neki strip krenuo čitati i četvrti put za redom, doslovce plačući od smijeha. S vremenom sam taj strip iščitao da ni sam ne znam koliko puta, a posljedično se smijeh sa suzama transformirao u onaj tek sporadičan, da bi i potpuno presušio. Kao kad na blesimetru kad govore publici, sad dolazi smijeh, pa se oni smiju, i ja sam se doveo u sličnu situaciju, koja se morala zbiti prije ili kasnije. O kvaliteti stripa Kleopatra dovoljno govori što je to bilo jako, jako kasnije.

Toj sam se epizodi rado vraćao u svim njenim inkarnacijama. Jedna od tih bilo je i izdanje Izvora iz 1995. Ni po čemu se nije isticalo to izdanje od svojih prethodnika, rekao bih da je bilo i za nijansu slabijeg prijevoda, od ranijih uz koje sam odrastao, ali to je osobni vrijednosni sud, vjerojatno presudno vezan upravo uz navedeni glagol „odrastanje“ i uspomena na doba mladosti, a ne činjenica kao takva. Ovo izdanje donijelo je originalnu naslovnicu, koju sam tada prvi puta vidio. (Da, da, znam, odijelo ne čini čovjeka, a opet ja samo o naslovnicama!)

Dakle, podno naslova stajalo je: „Najveća pustolovina ikad opisana slikama i riječima. Pri tom je utrošeno četrnaest litara tuša. Trideset kistova. Šezdeset i dvije mekane olovke. Jedna tvrda olovka. Dvadeset i sedam gumica za brisanje. Trideset i osam kilograma papira. Šesnaest vrpci za pisaće strojeve. Dva pisaća stroja. Šezdeset i sedam litara piva!“ Ni na tren mi nije izmaklo zašto se pojavio troškovnik u ovoj formi. I to upravo i isključivo za ovu epizodu.

Sam lik kraljice Kleopatre napravljen je da nalikuje, (možda malo više prikriveno, nego li u nekih drugih epizodista ovoga serijala Kirk Douglas, Sean Connery, Lino Ventura, Jean Gabin, Charles Laughton…) slavnoj Liz Taylor, a kako je ova epizoda išla u reviji Pilote od 5.12.1963. do 24.9.1965., vremenski se i njeno nastajanje savršeno preklapalo s vijestima koje su punile naslovnice i stranice svih tabloida i to kroz niz godina, i koje su se mogle izbjeći tek potpunom komunikacijskom blokadom.

Bile su to vijesti sa snimanja superspektakla „Kleopatra“, pri čemu „asteriksovci“ jednostavno nisu mogli ostati nijemi na sve što se zbivalo. Jer ipak su dotakli – njihovo razdoblje. I dali im materijala u izobilju jer je tijek snimanja bio u najmanju ruku spektakularan kao film koji su radili. Ne sasvim, možda ne i uopće, u pozitivnom kontekstu riječi. Na kraju je dobiven izvrstan film, nepravedno etiketiran kao najveći promašaj ikada, jer se je u godini premijere pokazao apsolutno najkomercijalnijim, i s vremenom je počeo donositi profit, mada se to nije zbilo odmah.

Nepravedno bi bilo uprijeti prstom u bilo koga, kao isključivog krivca zašto su se stvari posložile onako kako jesu. Puno je tu bilo čimbenika, a neki od zbilja su se zbili puno prije nego li se itko u Foxu i počeo baviti mišlju o egipatskoj kraljici.

Jedan od prvih takvih čimbenika dogodio se 1948., kada je vrhovni sud zabranio studijima da u svom vlasništvu imaju i lance kino dvorana, koje su ekskluzivno prikazivale njihove naslove. Posljedice te odluke, kao i pojava TV-a, vrlo brzo su se drastično odrazile na prihodima studija i ispod svog onog sjaja i blještavila, počele su se nazirati pukotine. Niti jedan od studija nije ostao imun na novonastale promjene, a kao najranjivijim pokazao se upravo 20th Century Fox. Povrh svega, njih je pogodila duga serija komercijalno neuspješnih filmova. Bivši alfa i omega, suosnivač tvrtke, ali i osoba koja je razumjela film, Darryl F. Zanuck, oformio je novu tvrtku i otišao u Europu da tamo snima filmove, uz praktičan ugovor s Foxom da iste moraju otkupiti.

Prepustio je nadmetanje s TV-om, koja je srezala kino publiku za nekih 40%, Grku (gle užasa, opet ti imigranti) Spyros P. Skourasu. Ovaj se pak razumio u punjenje kino dvorana, ali po pitanju filma nije bio dorastao Zanucku, što može donekle i biti odgovor za dugu nisku promašaja.

Jer 2+2 ne moraju nužno biti 4. Tako, na papiru dobitna kombinacija, John Wayne, koji nikad nije imao komercijalno neuspješan film, a njima se dogodi „Barbarin i gejša“ Johna Hustona. Dobar je to film, da se odmah razumijemo, publika nije bila spremna na takvog Waynea, bez pištolja i koji tek jednom zamahne šakom. Imali su na spisku i Marylin Monroe, pa i Elvisa Presleya, ali opet ništa. Očajnički im je trebao spas – makar i u vidu slamke.

Skouras je uposleniku Foxa, David Brownu, dao da pronađe tu slamku u biblioteci scenarija Foxovih naslova i da izađe s nečim što bi se moglo preraditi – lako, brzo i iznad svega jeftino. Iz arhiva je Brown iskopao Kleopatru iz 1917. s Thedom Barom u naslovnoj ulozi, koja je u svoje doba bila upravo izniman hit, a danas jedan od vjerojatno najtraženijih nestalih filmova.

Zašto ga ne preraditi, dodati mu kolorit, i ako njime ne ponoviti uspjeh prethodnika, barem ostvariti finu zaradu. Promućurni Grk odmah je zagrizao u ideju o brzom, šarenom, „mač i sandale“ filmiću, „vatrogasnom“ rješenju za goruće probleme. No, pokazalo se da su vatru išli gasiti – vatrom! Egipatska kraljica, i toliko godina kasnije, pokazala se ćudljivom i temperamentnom, baš kakva je vjerojatno i bila, svakako onakva kakvom smo je upoznali u Asteriksu.

Kakav će to biti put, dalo se naslutiti već kod izbora producenta, naime od sto glasa, glasa čuti bilo nije! Nitko nije pokazao entuzijazam da krene u projekt. Jedini se naposljetku javio povratnik iz zatvora Walter Wanger.

Čovjek koji je, kao dobar strijelac, ustrijelio ljubavnika tadašnje supruge upravo na mjesto da potonjem takve afere više ne padaju na pamet. Po povratku, Wangeru su ostavljeni B-filmovi (što nije nužno bilo loše, jer je, recimo, Siegelova „Invazija tjelokradica“ nastala pod njegovom paskom), sve dok iznenadni dobitnik oscara „Želim živjeti“ sa Susan Hayward nije stubokom promijenio stvari. To je bio za njega početak uspona, a još jedan uspjeh kod kritike, s „Kleopatrom“ koju je Fox planirao, trebao ga je zacementirati.

Tim više, što se i sam dugi niz godina bavio idejom upravo o tom projektu, ali onako kako bi ga trebalo napraviti, a ne nešto jeftino i brzo. To je značilo da je bio voljan posegnuti i u vlastiti novčanik i zanemariti sva brzinska rješenja, tipa test snimki s Joan Collins, a nije htio ni Audrey Hepburn, niti Sophiju Loren. Kleopatra je mogla biti jedino i isključivo Elizabeth Taylor.

Ali i setovi su morali biti raskošni, grandiozni i brojni, te je doveo dizajnera setova Johna DeCuira, poznatog upravo po takvim konstrukcijama, a uz modele i probne skice koje su njih dvojica napravili, uspio je zaintrigirati maštu Skourasa i ostalih financijera. Njihova se mašta vjerojatno držala podalje od palmi, Nila i piramida, i bila puno prozaičnija, u vidu vreća s novcem. Bilo kako bilo, budžet je skočio s prvotno planiranih 2 na 5 milijuna dolara.

Elizabeth Taylor se nalazila u Londonu, snimajući upravo za Mankiewicza „Iznenada prošlog ljeta“, kad je uslijedio telefonski poziv i Wangerova ponuda da zaigra Kleopatru. Ona se upravo riješila ugovora s M.G.M.-om i bila slobodna birati dalje uloge, no ovo je držala smiješnim.

Zato i je izašla s ponudom koju „nije moguće prihvatiti“, da se referenciramo na jedan drugi film, zahtijevajući milijun dolara za nastup, ali je uslijedio lakonski odgovor, „OK“. Time je postala prva zvijezda koja je dobila toliki honorar. Na neki način, ona je studiju bila garancija uspjeha. Čak je provedena anketa u kino lancima diljem svijeta, koga bi gledatelji radije vidjeli u toj ulozi: nju ili Audrey Hepburn? Rezultati su bili apsolutno u korist Taylorove. Novac nije bilo jedino čime će Taylorova uvjetovati pristanak, neke od bitnijih stavki, pokazat će se kasnije, bile su i pravo na odabir režisera, baš kao i ono da se film mora snimati na inozemnim lokacijama, tipa Rim ili Turska. Međutim, studiju koji grca u financijskim problemima i stavka honorara i uvjet za eksternom lokacijom, mjesto studijskih umjetnih eksterijera (Foxov „backlot“ s takvim montažnim građevinama i pročeljima bio je ogroman, ali će ga isto prodati da se namaknu još kakva sredstva), bili su velika kost u grlu, pa se našlo rješenje u vidu Eady plana.

Engleska je vlada tim planom u određenom dijelu sufinancirala strane filmaše, koji snimaju u Engleskoj i koriste u određenom postotku kao ekipu i glumce Engleze. Pinewood je ionako bio vrhunski studio, a probne snimke Petera Fincha kao Cezara uopće nisu bile loše. Dakle, Aleksandrija se imala stvoriti u Londonu!

Za režisera je odabran Skourasov prijatelj, 62 godišnji Rouben Mamoulian, čovjek koji je svoj zenit dosegao još tridesetih godina, i zapravo osim prijateljstva sa Skourasom nije imao niti jednu drugu kvalifikaciju. Znao je svojedobno iz Grete Garbo izvući maksimum, ali to je bilo 30 godina ranije. Na brzinu je pronađen i scenarista, jer s postojećim scenarijem Cleopatre iz 1917. zapravo nisu imali ništa, u nijemom filmu nema dijaloga!

S prvim danom snimanja stigla je, naravno, i kiša, koja nije pokazivala ni najmanju namjeru da stane… zapravo nije jedini problem bio što se nije moglo snimati vani i što je bilo hladno, vlaga i kiša konstantno su nagrizali mamutske setove, koji su se morali konstantno popravljati. Neprekidno su se dovozile nove palme – jer bi se postojeće skupile i smežurale i nisu odgovarale prizoru najslavnije egipatske luke.

A onda se i Liz razboljela, i od početne gripe, oborila ju je teška groznica, što je onda postala prava slijepa ulica. U filmu naslovljenom „Kleopatra“, nije bilo puno toga što se moglo napraviti bez nje. Kad se i to malo mogućih scena i napravilo, baš je sve stalo. Govorilo se o gubicima od 100.000,00$ dnevno.

Na kraju se odlučilo da se napravi mjesec dana pauze, kako bi se glavna glumica oporavila. To se donekle i desilo, ali na vremenske prilike baš ništa nije moglo utjecati.

Iako Mamoulian nije imao zamjerki na scenarij, Finch, a pogotovo Taylor jesu. Ona je znala da će svi uprijeti prstom u nju kao glavnog krivca ako film bude promašaj. Režiser nije imao namjeru popustiti, računavši u sebi da je siguran i nezamjenjiv. Ta, prijatelj je sa Skourasom. Ali samo je jedna osoba bila nezamjenjiva, a ta nije bila Rouben. Zaprijetio je odlaskom ako se udovolji Taylorovoj i morao spakirati kofere, ostavljajući za sobom nakon 16 tjedana, utrošenih 6.000.000,00$ samo 10 minuta upotrebljivog filma. Koji je na kraju odbačen.

E sad, Liz je imala ugovornu ovlast da bira režisera, a njoj su samo dvojica dolazila u obzir – George Stevens, s kojim je već radila „Diva“ ili Joseph Leo Mankiewicz. Sretnik Stevens je odbio jer je bio zauzet „Najvećom pričom ikad ispričanom“. A mi tek sad zapravo počinjemo našu pravu priču.

Za Josepha L. Mankiewicza, barem u početku, to i je bio posao stoljeća. Samo što je taj početak brzo minuo, a teškoće odmah navalile. Kako nije bio voljan ostaviti projekte kojima se trenutno bavio, jasno je izjavio da ga ponuda ne zanima. Ali zato je on bio zanimljiv Foxu. Jako. Ipak je on bio njihov autor u doba prvotne vladavine Darryla F. Zanucka, koji im je donio dva uzastopna dupla oskara – za režiju i scenarije „Sve o Evi“ i „Pismo trima ženama“.

Nisu znali gdje im treba više – kao režiser ili scenarista. A najbolji način da povisiš ponudu kad si tako tražen, je iskazati nezanimanje. Tako je Fox kupio cijelu Mankiewiczevu tvrtku „Figaro“ za 3 milijuna dolara, što je, i bez njegova vlastita honorara, Joea učinilo najskupljim režiserom na svijetu tada. Svatko je imao svoju cijenu, ako se nađe netko voljan namiriti ju.

Problemi su postali očiti odmah po dolasku u Englesku, gdje su setovi su bili u različitim fazama raspadanja, vrijeme loše, ali ono baš goruće bio je naslijeđeni scenarij kojeg je Mankiewicz držao neupotrebljivim i nesnimljivim. Tražio je da se promijeni lokacija snimanja i da dobije vremena preraditi scenarij – tj. napravi ga od nule.

A i Elizabeth se radi očajnog vremena ponovno razboljela i opet nije mogla snimati. Na kraju je i Fox shvatio da je to jedini izlaz, osim ako ne žele sasvim odustati od produkcije i otpisati već potošene milijune. Londonska je avantura zaključena, a kao novo odredište odabrana je Italija, studija Cinnecita i lokacije poput Anzija, nedaleko Rima. Drugo iskrcavanje je moglo započeti. Za izgradnju novih setova odobrena su tri mjeseca, pri čemu je studio zanemario, da je primjerice, za Ben-Hur, koji je zaradio 40 milijuna dolara u prvoj godini prikazivanja, potrošena čitava godina dana na biranju lokacija i konstrukciji setova i to – po precizno definiranom scenariju!

Jasno je bilo da se nešto mora poduzeti, pa je Mankiewicz dobio pomoć, između ostalog i Sydneya Buchmana, (scenarista „Gosp. Smith ide u Washington“) ali nije bio zadovoljan konačnim rezultatom.

Na doradi ovog scenarija želio je, primjerice spisateljicu Lillian Hellman, ali je Wanger doveo Ranalda McDougalla, koji nije bio takvo ime, ali je bio na glasu po brzom pisanju. Opet, Mankiewicz nije htio dozvoliti da mu netko tako inferioran piše dijaloge, te se odlučio da nastavi raditi svoj skript. Sa strane financijera svaka dalja odgoda bila je nezamisliva jer se već počelo plaćati penale Liz Taylor od 5.000,00$ po tjednu + 3.000,00$ troškova, tako da je bilo pod obavezno da se krene na vrat-na nos. Mankiewicz je rekao, što će se pokazati točnim, da bi bilo jeftinije platiti još tih pola milijuna, da se sačeka gotov scenarij. Ali kocka je već bila bačena…

Zamislite ogromnu vojsku, legiju, da budemo u skladu s temom, koja ima samo jednog časnika, legata i sve drugo su obični legionari. U takvoj se poziciji našao Joe.

Imao je ogroman projekat u rukama, i morao voditi brigu o baš svakom detalju, od lokacije, do tisuća statista, brinuti o najsitnijim detaljima, pri čemu ga svako od bezbrojnih ljudi na setu vuče na svoju stranu, morao je režirati i morao je pisati scenarij. Previše za jednog čovjeka, u kratka 24 h. San mu je postao rijetkost, a umor sve očitiji, jer se dan sastojao u jutarnjim raspravama s producentima i pregledom snimljenog, popodne bi se snimalo, a večeri i noći probdjevane su pisanjem novih scena. Neće proći dugo, a da tek pod injekcijama bude u mogućnosti održavati ovakav suludi tempo.

Povrh svega toga tu su i problemi s „legionarima“ – temperamentom glavnih zvijezda. Elizabeth si je svašta izvoljevala, ali ego drugih, njoj ravnih, primjerice u Harrisona, nije to trpio, pa se i on u inat znao ne pojaviti na snimanju. Kao da mu sve to nije bilo dosta, morao je funkcionirati i kao bračni savjetnik!

Jer, planula je ljubav između Burtona i Taylor, burna i silovita, a na sveopću radost novinara. Kaos je tada postao potpun. Novinari su ih opsjedali, tisak je vrištao s naslovnicama novopečenog para, a u studiju su zabrinuto vrtjeli glavom, jer publika bi mogla bojkotirati Liz, radi nevjere. I ona i Burton su bili tada u braku, a njen muž je bio čak i na setu. U jednom trenutku Mankiewicz će novinarima objasniti kako je ljubav buknula između njega i Burtona, uz Liz tu tek kao gromobran. Neke su novine, gladne senzacija, čak i to prenijele. Ta će ljubav zapravo i odrediti sudbinu filma.

Novac je curio nemilice. Studio Fox našao se u situaciji da mu „Kleopatra“ bude jedina produkcija, za ništa drugo nije bilo novaca. Mankiewicz je tu bio nemoćan išta više promijeniti – noću bi pisao nove scene, danju bi snimao, bez puno prepravaka, moleći Boga da glumci ne promaše tekst.

Jer je ponavljanje scena s tako velikim brojem učesnika izuzetno komplicirano i dugotrajno. Možda u najčuvenijoj sceni filma, Kleopatrinom ulasku u Rim, (sceni koja ni stripašima nije promakla, pa će se nekoliko puta okrznuti o nju i u „Kleopatri“ i u „Asteriksu i sinu“) sa robovima koji vuku sfingu, plesačima iz Afrike, dimovima u boji, oko šest tisuća statista, samo za posložiti sve učesnike iziskivalo je vremena, a onda bi Rex promašio rečenicu… To mu se često dešavalo u početnoj fazi snimanja scena na kraju morala i odgoditi, jer vrijeme opet nije bilo sklono, provale pljuskova i udari vjetra odgodili su je gotovo za godinu dana kasnije. Ipak, kupila je Mankiewiczu, kojemu je studio stalno visio za vratom, još vremena, jer je bila istinski impresivna, čak i nezavršena.

Nepostojanje gotovog scenarija i knjige snimanja uzrokovalo je i nemogućnost da se scene koje se mogu, snime na istoj lokaciji, a ne ponovno se vraćati tamo. Jer nitko nije mogao znati hoće li biti potrebe za tim.

Tako su brojni glumci primali plaću jednostavno čekajući da dođe njihov red. I sam se Burton preko tri mjeseca motao po kafićima za zagarantiranih 250.000,00 $ za to razdoblje, a kad se pojavio u prvoj sceni s Taylor, već je zašao u period kad su mu se isplaćivali bonusi. Slučaj, kakvih je bilo mnogo.

Vrijeme je odmicalo i odmicalo, a kraja nikako na vidiku. Što je bilo najgore, Fox se našao u situaciji da je sve bačeno na jednu kartu, ovaj spektakl, a sve su druge njihove produkcije obustavljene. Financijski nisu mogli više. S druge strane ni Mankiewicz nije imao izlaza, morao je opstati do kraja, jer znamo da je prodao svoju tvrtku Fox-u i time se neraskidivo vezao za njih. To je bio posao stoljeća – ali u smislu napora, žrtvi i odricanja.

Napokon je, krajem svibnja 1962. Mankiewicz imao dovoljno toga odrađenog da nije više morao pisati noću. Međutim, najavljen je posjet vrhuške Foxa, s prvim danom narednog mjeseca, a da najspektakularnije scene (Akcij, Farsala, Tarz), još nisu bile snimljene. Gostujuća „Tri mudraca“ kako ih je krstio Wanger, htjeli su da se snimanje zaključi s krajem mjeseca, a da se još u prvoj trećini mjeseca završi s Taylor (koja će na kraju s bonusima izvući 7.000.000,00$). Režiser im je slikovito uzvratio da će ostati s najslavnijim prekinutim „svršavanjem“ u povijesti, jer Kleopatra i Antonije vode ljubav prvi puta upravo na barži. A sam film će postati vjerojatno jedini komorni film na svijetu sniman u 70 mm TODD-AO tehnici.

Kontrolori su shvatili poruku i Taylorici je produžen ugovor za još dva tjedna tako da su scene na barži uspjele biti napravljene. I tako je premoreni Mankiewicz uspio dovršiti „svoja najteža tri filma“, kako se referencirao na Kleopatru. Samo snimanje, doduše, ostala je montaža.

U zadnjim danima, nosili su ga na nosiljci jer ga je jedna od injekcija koje su ga održavale aktivnog, pogodila u bedreni živac. Igrom slučaja jer je već svugdje drugdje bio izboden, kako ih je redovno primao. I na nosiljci je manijakalno pisao.

U međuvremenu, kad se napokon prihvatio montaže, desile su se po njega nepovoljne promjene u Foxu. Zanuck, do tada jedan od vodećih dioničara, ponovno je preuzeo kormilo. Njegov ratni spektakl, „Najduži dan“, ali i neki drugi njegovi naslovi dali su malo prostora za disanje studiju donijevši nešto nasušno potrebnih sredstava, koje je „aleksandrijska spužva“ tako nemilice upijala. Zna se da se u prethodnom periodu suradnje Zanuck i Mankiewicz nisu rastali na prijateljskoj osnovi, jer producent uza sav svoj istančani ukus i poznavanje filma, nije trpio da je netko drugi ispred njega. Ne u njegovom filmu.

A uz Mankiewicza na špici, njegovo je ime ostajalo nekako malo i nezamjetno. Odlučio je i stati na kraj produkciji koja je prijetila topljenjem, sad njegovog, studija.

Mankiewicz je pozvan da u Pariz donese „grubo montirani“ film, koji je pripremao posljednja dva mjeseca. Proturječne su izjave o dužini te verzije. Zanuckovi izvori tvrde da je to bilo sedam i pol sati – Mankiewicz da je to bilo 5h i 15 minuta, što odgovara njegovoj ideji o dva trosatna filma. Novi vrhovnik Foxa bio je šokiran i Antonijem, kad mu je Kleopatra naredila da klekne pred njom „Cezara sam molila, od tebe zahtijevam!“ – nije mogao shvatiti porive čovjeka koji je živio u Cezarovoj sjeni, a koji se želi izdignuti iz nje i ostvariti svoj put. Ne, te psihoanalize bile su mu strane. Antonije je papučar, a film je za kratiti.

Ako je prva odluka da se ide na snimanje bez scenarija bila katastrofa, druga je bila gotovo još gora. Odbačena je ideja o dva filma, od kojih je svaki mogao biti uspješan, da bi se dobio jedan, kojim nitko od autora nije bio sretan. Tu je presudnu ulogu odigrala i ljubavna afera dviju zvijezda, svi su o tome brujali, pa se to željelo kapitalizirati dok je još aktualno, a ne čekati godinu dana da se pojavi drugi dio, gdje su oni u prvom planu. Mankiewicz je skratio film na 4h i 30 minuta, ali je šef želio film maksimalne dužine 195 minuta, otjerao tvorca i doveo Elmo Williamsa, da dodatno sreže film, na željenu dužinu. Takvim kasapljenjem, pojavile su se i rupe u priči i film je venuo, gubeći smisao. Nije ni čudo, jer je izbačeno pola od originalnog trajanja.

Nastale rupe u priči, iziskivale su dodatno snimanje. Bilo je jasno, unatoč Darrylovu otporu, da je jedini čovjek koji to može obaviti, Joe. Elmo je sad služio kao pas čuvar da motri sve što redatelj radi i da ne odstupa od dogovorenog.

Uvodne scene iz bitke kod Farsale, naknadno su snimane u španjolskoj Almeriji, legendarnoj pozornici brojnih spaghetti westerna. Prvotne su bile snimljene na brzinu, i bile tako očito siromašne, 180 lutaka koje glume leševe i tri, četiri jahača. Ove nove uvodne scene bolje su jer nam vraćaju Cezara u smiraju bitke, kojom je presudno pobijedio Pompeja Velikog. Trebao je tu biti i Antonije, ali je Burton bio zauzet snimajući drugi film.

Hirom sudbine, sve je okončano u Pinewoodu, tamo gdje je i počelo, onako zlosretno. S Antonijem, uglavnom u scenama oproštaja od nevoljene mu žene Oktavije (Jean Marsh) i od vjernog Rufija (sjajni, sjajni Martin Landau).

Mankiewicz se vratio to odraditi isključivo zbog ideje da u završnoj montaži vrati nešto izbačenih scena i žara ulogama, pogotovo Oktavijanovoj (Roddy McDowall) koji je trebao biti više zaplotnjački tip, lukav i promućuran, a u stvari ljubomoran na Antonija u mjeri u kojoj je potonji bio zavidan samom Cezaru. Ali i svom prijatelju Hume Cronynu (Sosigen), te Richardu Burtonu koji je najteže stradao pod škarama. Vrhunska je ironija da je i takav Oktavijan zaslužio nominaciju za oscara, ali je diskvalificiran jer je Fox pogriješio i poslao nominaciju za glavnu, mjesto muške sporedne uloge. I tako je film ostao na 4 tehnička oscara, a možda bi bio i peti. U jednoj važnijoj kategoriji. Možda…

U svakom slučaju, veliki film, ne samo dužinom jer ga ja osobno mogu uvijek pogledati u jednom dahu, pri čemu pomaže što je iz jednog, meni osobno, najfascinantnijih perioda povijesti. Fantastična uprizorenja Kleopatre koja stiže u tepihu (i stari je Ridobradi čitao o tome), pa napad na Mjesečevu kapiju i zorni prikaz rimske „kornjače“ u akciji (nije bilo prilike i za pokazivanje njenog antipoda - taktike „zec“ iz „Asteriksa i Kleopatre“), sjajni, raskošni setovi koji nam daju koliko toliko dobru sliku kako je to moglo izgledati.

Sjajna uloga Rexa Harrisona, koji je, možda i jedini, dobio izvrsne rečenice i scene, Burton je imao manje sreće jer je nastupio u dijelu kad je Mankiewicz počeo posustajati, što nije čudo. Čudo je to, što je napravio. A ono, manje sreće, shvatiti isključivo uvjetno, našao je ljubav svog života, ma kako burna bila. Liz Taylor, pokazala se kao fenomenalna i jedina Kleopatra, Wanger je bio u pravu što je htio isključivo nju. Nije morala glumiti kraljicu - bila je kraljica. I van seta.

Puno se pričalo o ovom filmu i kako je gotovo upropastio Fox, ali se malo pričalo poslije da je vrlo brzo pokrio troškove, i to ne samo vlastite, jer su se svi troškovi počeli krcati na ovu produkciju. Da je bilo manje gluposti, a više vjere i vizije, mogli smo imati dva vrhunska filma, ne toliko povijesnim faktima vjerna, ali opet dovoljno prijemčiva da vas navuku da počnete sami za sebe istraživati što je i kako bilo. Vjerojatno gotovo i nema šanse da se čuveni Mankiewiczev cut, onaj s projekcije u Parizu, pronađe. Kako je film zadnjih godina podosta reevaluiran u pozitivnom smislu, uloženi su veliki napori da se proba locirati puna verzija, ali bezuspješno. Tek neki djelčići su pronađeni i integrirani u film. Sretni smo i s njima. A da je i Joemogao vidjeti film u ovom stupnju restauracije, mislim da bi i on bio sretan.

A sad, sad je vrijeme za prepustiti se još jednom uvodnim taktovima predivne glazbe Alexa Northa i kao slijepi putnik na Cezarovoj se triremi još jednom otisnuti se prema Aleksandriji. Blago onima kojima će to biti prvi takav izlet.