Ja, kao zakleti pristaša redatelja, pogotovo onih stare škole (ovi novi, poput Michaela Baya, nemaju ni R od redatelja u sebi), uvijek kada govorim o nekom filmu, činim to tako da ga pripisujem njegovu redatelju. Glumce spominjem rijetko, a ostatak filmske ekipe gotovo nikada. Ali kada je riječ o Rayu Harryhausenu, pravilo se okreće naglavačke. Tada gotovo nikada ne spominjem redatelja, bez obzira na to čije ime stoji na špici.
Jer tko god potpisao režiju, za mene je to film Raya Harryhausena, čovjeka koji je na velikom platnu oživio bezbrojne mitske, pretpovijesne i druge fantastične likove. Zato me i obradovalo kada se, gotovo kradomice, u domaćoj prodaji pojavila ‘Gwangijeva dolina’ (‘The Valley of Gwangi’, 1969.), jedan od samo dva njegova naslova koja su se tada mogla nabaviti kod nas. Drugi je bio ‘Sukob Titana’ (‘Clash of the Titans’, 1981.).
Foto: Za dječaka čudo, za odraslog gledatelja nešto manje. Ali Gwangi još uvijek ima zube. ‘Gwangijeva dolina’(1969.). Izvor: kadar iz filma.
Dječak koji nije primjećivao greške
Teško mi je s ove vremenske udaljenosti reći koliko je prošlo otkako sam prvi, a dotad i jedini put pogledao ovaj film. Vjerojatno sam bio jako, jako mlad. Znam samo da mi je sve izgledalo fantastično i da sam ostao zapanjen specijalnim efektima. Dakle, upravo ono zbog čega danas mnogima solim pamet tvrdeći da film ne čine efekti, nekoć sam i sam činio! Izlišno je napominjati da mi je film ostao u sjećanju kao izvrstan.
Vesternski ugođaj, ali sa zvjerkama iz pradavne prošlosti – pterodaktil, alosaur – nije ni čudo što je sve to snažno djelovalo na dječačku maštu.
Ali...
Ponovno gledanje nakon toliko godina bolno je razotkrilo neke nedostatke, među njima i poprilično velike. Neki su toliko očiti da se danas čudim kako sam ih prvi put uspio previdjeti.
Jedan od najvećih jest detalj sa zamkom. Ispred špilje u kojoj se skrivaju progonjeni napravljena je golema jama prekrivena granjem, u koju bi Gwangi trebao upasti. Međutim, umjesto dinosaura u nju upada nespretni engleski biolog. Nakon što ga izvuku, jama jednostavno nestaje. U sljedećim prizorima svi se normalno kreću ispred špilje, kao da ondje nikada nije ni postojala.
Foto: U ovoj dolini ne nestaju samo pretpovijesne vrste. Ponekad nestane i čitava jama. ‘Gwangijeva dolina’(1969.). Izvor: kadar iz filma.
Tu je i kauboj koji dvaput pada s konja, a tek nakon drugog pada ostaje ležati. Ima i sitnijih propusta, poput Gwangijeve boje koja se mijenja od kadra do kadra ili sjene koja povremeno izostaje. No sve su to sitnice u usporedbi s jamom koja je, čini se, uspjela nestati bez ikakve pomoći specijalnih efekata.
Harryhausenova magija i njezine pukotine
Znam kako je Harryhausen radio. Najprije bi se snimile igrane sekvence, a zatim bi nastupio sa svojom magijom. Zapravo, tek je tada počinjao najteži dio posla. Stop-animacija zahtijevala je da se modeli pomiču i fotografiraju kadar po kadar, pri čemu je za samo jednu sekundu filma trebalo izraditi 24 pojedinačne sličice. Radilo se o mjesecima strpljivog, gotovo nevjerojatno preciznog rada.
Tako je bilo i s njegovim prethodnim filmovima, kao i s onima koji su uslijedili. Upravo zato neki propusti u ‘Gwangijevoj dolini’ toliko iznenađuju. Teško je povjerovati da film iza kojeg stoji čovjek koji nas je naviknuo na takvu preciznost može imati tako očite nedosljednosti. Ipak, valja biti pošten: nestala jama i dvostruki pad kauboja prije su propusti u kontinuitetu igranih prizora nego Harryhausenove animacije. Film je režirao Jim O'Connolly, a za konačni rezultat odgovorna je čitava ekipa. Je li posrijedi bila žurba, nedovoljna kontrola ili nešto treće, teško je reći. Ali na ekranu se vidi.
Da ipak ne ispadne kako su ovo samo žalopojke, film ima i iznimnih trenutaka. Prizori u kojima kauboji bacaju lasa oko vrata nemani i danas funkcioniraju gotovo besprijekorno, premda su za tadašnju tehnologiju bili iznimno zahtjevni. Upravo u njima ponovno se pojavljuje onaj Harryhausen zbog kojeg sam kao dječak vjerovao da dinosauri doista mogu živjeti na filmskom platnu.
Foto: Kauboji su već svašta hvatali lasom, ali dinosaura još nisu. Ipak, za sve postoji prvi put.‘Gwangijeva dolina’(1969.). Izvor: kadar iz filma.
A Gwangi ima i zanimljivo podrijetlo. Ideja o dinosauru koji se nađe među kaubojima potekla je od Harryhausenova učitelja Willisa O'Briena, čovjeka koji je oživio ‘King Konga’ (1933.). Još početkom četrdesetih O'Brien je pokušavao ostvariti takav film, ali projekt nije dovršen. Desetljećima poslije njegov je učenik napokon ostvario zamisao. Tako je Gwangi, na neki način, postao i zakašnjeli susret dvojice majstora stop-animacije. O'Brien nije doživio da ga vidi.
I premda je film s vremenom izgubio dio svoje čarolije, odnosno ne drži se tako dobro kao ‘Sedmo Sinbadovo putovanje’ (‘The 7th Voyage of Sinbad’, 1958.) ili ‘Jason i Argonauti’ (‘Jason and the Argonauts’, 1963.), još ga je uvijek iznimno zabavno gledati.
Glumci? Pa oni su ionako u ovakvim filmovima manje-više statisti animiranim kreaturama koje se pojavljuju nakon njih. Zato ih ne treba pretjerano ni spominjati.
No glazba je već druga priča. Tema koju čujemo tijekom filma neodoljivo me podsjeća na glazbu iz ‘Velike zemlje’ (‘The Big Country’, 1958.) Williama Wylera, osobito u prizorima kada se major Terrill pokušava oružjem probiti u kanjon Blanco. Toliko da mi je pri prvom ponovnom gledanju zvučala kao čisti rip-off. Pomislio sam čak da su Warnerovci odlučili srezati troškove pa je glazba ispala kolateralna žrtva.
A onda sam otkrio nešto što moju primjedbu čini prilično zabavnom. Glazbu za oba filma skladao je isti čovjek – Jerome Moross!
Dakle, nisam čuo sličnost ondje gdje je nije bilo. Samo sam skladatelja uhvatio kako podsjeća na samoga sebe. Što je, priznat ćete, ipak nešto teže proglasiti krađom.
Povratak u dolinu – ali ne sa svim dodacima
Lijepo je bilo u dodatku „Povratak u dolinu” vidjeti kako autori specijalnih efekata, među njima i ljudi koji su oživjeli dinosaure u ‘Jurskom parku’ (‘Jurassic Park’, 1993.), odaju dužno priznanje čovjeku koji je pokrenuo lavinu.
Problem je što taj dodatak uopće nije najavljen na omotu DVD-a.
Zato, međutim, nedostaju druga dva dodatka koja jesu navedena: „Harryhausen & Bradbury: Neizmjerno prijateljstvo” (posebno mi je žao što je upravo taj izostavljen) i „Rhedosaurus u zabavnom parku”. Navedeni su i skriveni prilozi, no množina se komotno mogla izostaviti jer je riječ o samo jednom, ne naročito bitnom: „Gwangi & Vanessa”.
Issa, kao naš najbolji izdavač do tada, nije si smjela dopustiti takav propust. Možda su pogrešno smatrali da ovakvi naslovi neće privući mnogo kupaca i da zato nije osobito važno koliko će pažnje posvetiti izdanju. Ali legenda Harryhausenova kalibra nipošto nije zaslužila da se njezin film tako isfušari.
Šestica koja je zapravo razočaranje
Sve u svemu, ocjena 6/10. I to samo za film!
Visoka, kažete?
Nipošto!
Jako niska za osobu o kojoj je riječ, jer nas je Ray odavno naučio na vrhunske proizvode, a ovaj to, koliko god mi nerado bilo priznati, ipak nije.
Foto: Šestica za film, ali Harryhausenova čudovišta i dalje zaslužuju naklon. Završnica ‘Gwangijeve doline’(1969.). Izvor: kadar iz filma.