Ime bez lika, krinka za krinkom, a iza posljednje, Dimitriosove — Zachary Scott

Foto: Zachary Scott. Izvor: Wikimedia Commons.

Na današnji dan prije 61 godinu umro je Zachary Scott. Na obali Bosfora puno ranije bilo je pronađeno tijelo čovjeka koji bi trebao biti Dimitrios Makropoulos...

Pukovnik Haki znao je dovoljno o njegovoj prošlosti da zainteresira Corneliusa Leydena, nizozemskog pisca kriminalističkih romana, ali ne i dovoljno da zadovolji njegovu znatiželju. Kurt Katch daje Hakiju upravo ono što mu treba: lice čovjeka kojem kriminal, tajne i mrtvaci nisu nikakva novost. Za njega je Dimitrios gotovo završeni policijski slučaj. Za Leydena tek postaje priča. Iste 1944. Katch se pojavljuje i u ‘Sedmom križu’ (‘The Seventh Cross’) te ‘Zavjerenicima’ (‘The Conspirators’).

Mrtvac je tu. Ime također. Nedostaje samo čovjek. A mi sada možda znamo i ponešto više od samog pukovnika Hakija.

Jean Negulesco mogao je od ‘Maske Dimitriosa’ (‘The Mask of Dimitrios’) napraviti priču o potrazi za ubojicom. Napravio je nešto zanimljivije: potragu za nekim tko je već mrtav. Barem tako mislimo.

Čovjek sastavljen od tuđih sjećanja

Eric Ambler znao je kakvu Europu želi. Njegov roman ‘A Coffin for Dimitrios’ nastao je u svijetu u kojem se granice prelaze lako, ali se iza njih ne ostavljaju grijesi. Špijuni, krijumčari, ucjenjivači, državni službenici, tajne službe i oni koji su se slučajno našli između njih mnogo su bliži njegovu svijetu od romantičnih tajnih agenata koji će poslije osvojiti kino.

Foto: Eric Ambler, omnibus s romanima ‘The Mask of Dimitrios’ i ‘Journey into Fear’. Izvor: iz osobne kolekcije autora recenzije.

Nije slučajno što ćemo isti osjećaj pronaći u ‘Journey into Fear’. Kod Amblera običan čovjek ne ulazi u špijunažu zato što je za nju obučen. Uđe jer je otvorio pogrešna vrata, upoznao pogrešnu osobu ili postavio jedno pitanje previše. Leyden čini upravo ovo posljednje.

Peter Lorre pritom je gotovo idealan izbor. Njegova znatiželja nije junačka. Ne izgleda kao netko tko će razotkriti međunarodnu kriminalnu mrežu, nego kao pisac kojem je ponuđena priča predobra da bi je ostavio na miru. Pukovnik Haki dao mu je početak, Leyden sada putuje za ostatkom, a svaki novi susret daje mu drugog Dimitriosa.

Tu se ‘Maska Dimitriosa’ šest godina prije ‘Rašomona’ (‘Rashomon’) poigrava s idejom koju će Kurosawa odvesti mnogo dalje. Nisu ovo proturječna svjedočanstva o istom događaju. Negulesco i Ambler rade nešto drugo: čovjeka sastavljaju iz sjećanja onih koji su ga poznavali u različitim trenucima i pod različitim krinkama. Svaka bi nas trebala približiti Dimitriosu. Svaka nam umjesto toga pokaže još jednog.

Dvojica znanih zabadala za petama

Negulesco za potragu ima dvojicu savršenih ljudi. Peter Lorre i Sydney Greenstreet do 1944. već su veterani zajedničkog filmskog svijeta. ‘Malteški sokol’ (‘The Maltese Falcon’) i ‘Casablanca’ naučili su publiku što se događa kada se njih dvojica nađu u istoj prostoriji. Jedan nervozan, nepredvidiv i neobično ranjiv; drugi golem, miran i gotovo nepristojno zadovoljan količinom informacija koje ne namjerava podijeliti.

Foto: Peter Lorre kao Cornelius Leyden i Sydney Greenstreet kao Mr. Peters u ‘Maski Dimitriosa’ (‘The Mask of Dimitrios’). Izvor: Warner Bros.

Greenstreetov Peters zato se uz Leydena pojavljuje kao netko tko očito zna više nego što govori. Pisac traži priču. Peters traži nešto mnogo konkretnije. A onoga kojeg obojica traže glumi netko koga filmska publika još uopće ne poznaje.

‘Maska Dimitriosa’ bio je prvi film Zacharyja Scotta. Teško je zamisliti neobičniji način predstavljanja novog glumca. Hollywood ga ne stavlja pred publiku i kaže: pogledajte ga. Najprije pokaže tijelo koje bi trebalo biti njegovo. Zatim nam daje ime. Potom pušta druge da pričaju o njemu. Scott postoji prije nego što se pojavi, a kada napokon uđe u jedan od flashbackova, već gledamo nekoga o kome imamo mišljenje. Moglo je na špici biti ‘predstavljamo Zachary Scotta’. Radije su ga skrili iza Dimitriosa. I pustili nas da sami stvorimo sliku o onom što nas čeka.

Dimitrios prolazi i kroz ondašnju Jugoslaviju

Potraga vodi kroz onu Amblerovu Europu u kojoj geografija nikada nije samo dekoracija. Istanbul, Atena, Sofija, Pariz — i ondašnja Jugoslavija. Između njih, gotovo neizbježno, Orient Express. Leyden njime kreće prema Sofiji i upravo u vlaku susreće Petersa, čovjeka koji će njegovoj potrazi dati sasvim drugo značenje.

U jugoslavenskom dijelu priče Dimitrios dobiva novu krinku, ovaj put unutar špijunske igre oko vojnih tajni i Bulića, dovoljno slabog da postane koristan onima koji slabosti drugih pretvaraju u valutu.

Foto: Zachary Scott kao Dimitrios Makropoulos u ‘Maski Dimitriosa’ (‘The Mask of Dimitrios’). Izvor: Warner Bros.

Leyden ni ovdje ne upoznaje Dimitriosa. Priča mu ponovno stiže preko nekoga drugog. Njegova meta uvijek je korak udaljena, kao da se film namjerno opire trenutku u kojem bi je mogao uhvatiti u sadašnjosti. Što više doznajemo, slika bi trebala postajati jasnija. Događa se gotovo suprotno. Dobivamo još jednu verziju osobe koju pokušavamo sastaviti.

Faye Emerson kao Irana Preveza daje mu još jedno lice. Dimitrios kojeg ona poznaje više nije samo ime u policijskom dosjeu. Kada ljudi počnu govoriti o tome što im je učinio, kriminalistički životopis prestaje biti popis kaznenih djela. Dobiva posljedice. Leyden zato ne skuplja samo činjenice o Dimitriosu. Skuplja ljude koji su ga preživjeli.

Foto: Faye Emerson kao Irana Preveza i Zachary Scott kao Dimitrios Makropoulos u ‘Maski Dimitriosa’ (‘The Mask of Dimitrios’). Izvor: Warner Bros.

Najčešće leš označava kraj. Ovdje je početak

Tek tada postaje potpuno jasno koliko je konstrukcija filma pametna. Počeli smo lešom. Leš je pokrenuo pitanje, pitanje putovanje, a putovanje flashbackove. Svaki je skinuo jednu krinku samo da bi ispod nje pronašao novu. Sve zajedno trebale su odgovoriti na jednostavno pitanje: tko je bio Dimitrios?

Foto: Tijelo za koje se vjeruje da pripada Dimitriosu Makropoulosu na obali Bosfora u uvodnoj sceni ‘Maske Dimitriosa’ (‘The Mask of Dimitrios’). Izvor: Warner Bros.

Samo što je početna pretpostavka bila pogrešna. Tražili su odgovor na pitanje tko je bio Dimitrios. Nisu očekivali da će ih odgovor dovesti do samog Dimitriosa.

Prošlost tada prestaje biti sigurna udaljenost s koje možemo promatrati zločinca. Scott izlazi iz priča drugih ljudi i ulazi u sadašnjost. Onaj kojega smo upoznavali kao sjećanje ponovno postaje čovjek od krvi i mesa. Krivi leš pokrenuo je potragu za pravim čovjekom.

Prva krinka

Možda je zato Dimitrios bio toliko prikladan početak filmske karijere. Krinke se, međutim, nisu prestale mijenjati kada je završio prvi film. Zachary Scott izašao je iz Dimitriosove i gotovo odmah dobio onu koja joj je najmanje nalikovala.

Jean Renoir ga je u ‘Južnjaku’ (‘The Southerner’) pretvorio u Sama Tuckera, teksaškog napoličara koji sa ženom i djecom pokušava iz zemlje izvući dovoljno da obitelj preživi. Nestali su uglađenost, kriminalni svijet i lik kojeg upoznajemo preko tuđih strahova. Ostao je iscrpljeni čovjek vezan uz zemlju, obitelj i tvrdoglavu vjeru da sljedeća žetva mora biti bolja. Ako je Dimitrios pokazao koliko uvjerljivo Scott može skrivati čovjeka iza lica, Renoir je pokazao koliko toga na tom licu može ostati kada mu nema što skrivati.

Foto: Zachary Scott kao Sam Tucker i Betty Field kao Nona Tucker u ‘Južnjaku’ (‘The Southerner’). Izvor: United Artists.

Možda to i nije bilo toliko neobično. Scott je bio Teksašanin, rođen u Austinu, a prije nego što ga je kamera pronašla već je prošao put koji teško pristaje uz ideju holivudskog početnika. Kao vrlo mlad otišao je u Englesku i radio u kazalištu. Po povratku u Texas režirao je, podučavao glumu i prošao poslove daleko od pozornice, da bi joj se ponovno vratio i stigao do Broadwaya. Warner Bros. nije u Dimitriosa stavio čovjeka koji tek uči glumiti. Samo čovjeka kojeg filmska publika još nije poznavala.

A onda je Hollywood otkrio lice koje mu je bilo lakše prodavati.

Lice kojem nije pametno vjerovati

U ‘Mildred Pierce’ postao je Monte Beragon, elegantan, privlačan i dovoljno uglađen da opasnost ne mora nositi na čelu. Dimitrios je mijenjao identitete da bi skrivao ono što jest. Monteu je dovoljan jedan. Scottovo lice sada već samo nosi sumnju.

Foto: Ann Blyth kao Veda Pierce i Zachary Scott kao Monte Beragon u ‘Mildred Pierce’. Izvor: Warner Bros.

U ‘Danger Signal’ taj će tip biti gurnut gotovo do muške inačice femme fatale: privlačnost postaje oružje, šarm upozorenje koje drugi prekasno prepoznaju. Hollywood je vrlo brzo naučio koliko se toga neugodnog može sakriti iza čovjeka koji izgleda kao da nema što skrivati.

Ali nisu sve krinke bile skrojene od istog materijala. Stigli su vesterni, ‘South of St. Louis’, ‘The Secret of Convict Lake’ i ‘Shotgun’, a u ‘Colt .45’ dogodila se i gotovo neodoljiva mala filmska slučajnost: Zachary Scott našao se nasuprot Randolphu Scottu.

Scott protiv Scotta.

Jednome je prezime već gotovo pripadalo vesternu. Drugi ga je samo nakratko posudio. Ali Zachary nije izgledao kao uljez. To je možda najzanimljivije kod njegove karijere: Dimitrios, Sam Tucker i Monte Beragon teško bi mogli sjediti za istim stolom, ali svaki od njih na njemu izgleda kao da je upravo za njega napisan.

Foto: Randolph Scott kao Steve Farrell i Zachary Scott kao Jason Brett u ‘Colt .45’. Izvor: Warner Bros.

Nije Zachary Scott bio toliko veliko ime da bi mogao birati krinke koje će nositi. Ali one koje je dobio nosio je kao da su mu rađene po mjeri. Ipak je bio pojava: mogao je iznijeti i Dimitriosa i Renoairova južnjaka, a više od šezdeset godina nakon njegove smrti još ih gledamo.

Povratak prije kraja

Film mu nikada nije bio jedina pozornica. Kako su pedesete odmicale, televizija i kazalište ponovno su zauzimali sve više mjesta. Glumio je i kralja u ‘Kralju i ja’ (‘The King and I’), a na Broadway se vratio uz suprugu Ruth Ford u ‘Requiem for a Nun’, djelu koje ga je povezalo s Williamom Faulknerom.

Tu se krug gotovo sam zatvara. Prije Dimitriosa bilo je kazalište. Nakon svih filmskih krinki opet je bilo kazalište. Početkom 1965. Scott i Ruth Ford na University of Mississippi čitali su Faulknerova djela kada mu je pozlilo. Umro je 3. listopada iste godine, s pedeset i jednom godinom.

Nije dobio dovoljno vremena da postane ono veliko holivudsko ime koje bi samo biralo sljedeće lice. Dobio ga je dovoljno da neka od njih ostanu.

Film koji je čekao da ga pogledam

Nekada davno imao sam TNT, kanal na kojem se često prikazivala ‘Maska Dimitriosa’. Bio je to jedan od onih tada meni nepoznatih filmova čiji sam naslov dobro poznavao, a sam film nisam. Godinama poslije, nekim drugim putem, napokon sam ga pogledao. I ostao paf. Toliko da je od tada za mene postao obavezno filmsko štivo kojem se treba vraćati.

A kad smo već kod štiva, treba posegnuti i za Ericom Amblerom. Ako ne pojedinačno, onda barem za dobrim omnibusom njegovih priča i romana. Jer svijet kojim prolazi Dimitrios nije nastao samo za njega. Amblerovi ljudi prelaze granice, upadaju u tuđe igre i prekasno shvaćaju koliko malo znaju o onima koji ih igraju.

I kao točka na i, mnogo godina nakon onih TNT-ovih prikazivanja, danas vam pokušavam predstaviti Zacharyja Scotta. A da bih to napravio, ponovno pokušavam skinuti masku s Dimitriosa.

A što se krije iza te posljednje maske?

Svi u ‘Maski Dimitriosa’ nešto traže. Leyden priču, Peters nešto mnogo konkretnije, a ljudi koje susreću možda samo način da objasne ono što im se nekada dogodilo. Jedino smo mi, gledatelji, od početka tražili odgovor na pitanje tko je bio Dimitrios. Možda ga nismo dobili, barem ne potpuno, ali odgovor je ipak bio zadovoljavajući.

Jer tražeći tko je bio Dimitrios, saznali smo nešto drugo. Saznali smo više o tome tko je bio Zachary Scott.

Nekako mislim da bi zbog toga bio sretan.