Kad sam prvi put naletio na ‘Ispovijest policijskog komesara’ (‘Confessione di un commissario di polizia al procuratore della Repubblica’, 1971.), privukao me već sam naslov. Otkrivao je istodobno i mnogo i malo. Na neki način bilo je jasno o čemu će biti riječ, ali tek je trebalo otkriti kako će nam sve to biti isporučeno. A učinio je to tako da mu se i danas vraćam i rado ga preporučujem. Uostalom, i ovaj je tekst jedna takva preporuka.
Foto: Lice čovjeka koji i dalje vjeruje u pravdu, ali ne i u njene pute. Martin Balsam kao komesar Giacomo Bonavia u ‘Ispovijesti policijskog komesara’ (1971.). Izvor: kadar iz filma.
A iza tog naslova dočekalo me još jedno ugodno iznenađenje – Martin Balsam. Volio sam ga iz mnogih filmova, od ‘Sedam dana u svibnju’ (‘Seven Days in May’, 1964.) do ‘Hombrea’ (1967.), od ‘Psiha’ (‘Psycho’, 1960.) do ‘Kvake 22’ (‘Catch-22’, 1970.). Tako je moje poznanstvo s ovim filmom počelo na najbolji mogući način.
Balsam ovdje glumi policijskog komesara Giacoma Bonaviju, čovjeka koji je u svojoj karijeri očito vidio dovoljno da više ne očekuje mnogo dobrog od ljudi s kojima svakodnevno ima posla. Posebno od onih koji se predstavljaju kao ugledni građani, uspješni poslovni ljudi i stupovi društva. Jedan od takvih je građevinski poduzetnik Ferdinando Lomunno (Luciano Catenacci), čovjek čije se ime povezuje s gotovo svim prljavim poslovima u Palermu, ali kojemu policija nikako ne uspijeva staviti lisice na ruke.
Bonavia poznaje grad, njegove ulice, ljude koji njima prolaze i one koji odlučuju tko će njima slobodno prolaziti. Zna kome se može obratiti za informaciju, tko će mu lagati i prije nego što postavi pitanje te koliko vrijedi nečija riječ kada se s druge strane pojavi Lomunnovo ime. Iza njega su godine istraga, razgovora, zapisnika i neuspjelih pokušaja da čovjeka kojega smatra odgovornim za niz zločina napokon dovede pred sud. Nije teško zamisliti koliko mu je puta netko savjetovao strpljenje. Još je lakše zamisliti što danas misli o takvim savjetima.
Komesar koji više ne želi čekati
Damiano Damiani ne gubi vrijeme na upoznavanje gledatelja s pravilima igre. Bonavia ih poznaje predobro, a njegov prvi veliki potez pokazuje koliko je daleko spreman otići. Iz psihijatrijske ustanove izlazi Michele Li Puma (Adolfo Lastretti), čovjek koji s Lomunnom ima vlastitu, krvavu povijest. Komesar računa na njegovu želju za osvetom i pušta ga da učini ono što policija ne može, ili barem ne smije.
Nije to osobito plemenit plan. Štoviše, teško ga je nazvati i mudrim. Čovjek kojega je Bonavia odlučio iskoristiti nije figura koju se može pomaknuti po ploči i zatim mirno čekati sljedeći potez. Ima vlastite razloge, strahove i odluke. A kada se oružje jednom nađe u njegovim rukama, komesar više ne može birati kamo će biti upereno.
Balsam je sjajan upravo zato što nam ne pokušava prodati Bonaviju kao junaka kojemu treba oprostiti sve što učini. U njegovoj izvedbi ima tvrdoglavosti, iscrpljenosti, lukavosti, pa i nečega gotovo dječački prkosnog kada odluči da će ovoga puta stvari ići njegovim putem. Ponekad se ponaša kao čovjek koji je već odradio svoju smjenu i više nema namjeru slušati nadređene, premda posao koji ga čeka postaje sve opasniji. Njegove odluke nisu uvijek simpatične, ali ih je nemoguće promatrati ravnodušno.
S druge strane stoji mladi zamjenik javnog tužitelja Traini, kojega glumi Franco Nero. Na prvi pogled njih dvojica trebala bi biti saveznici. Žele istoga čovjeka iza rešetaka, imaju pristup istim dokazima i rade za istu državu. No kada počnu razgovarati o načinu na koji bi trebalo voditi istragu, njihova suradnja sve više nalikuje odmjeravanju snaga. Traini vjeruje u postupak i činjenice koje se mogu dokazati. Bonavia ima vlastitu računicu, a njezine najvažnije stavke nije upisao ni u jedan službeni dokument.
Njihovi susreti daju filmu velik dio napetosti. Nero ne glumi naivca koji je upravo sišao s fakulteta i ne razumije svijet. Njegov Traini inteligentan je, uporan i sposoban postavljati pitanja koja starijem kolegi nisu nimalo ugodna. U početku možda i previše vjeruje ljudima na položajima, ali ima jednu osobinu koja će mu prirediti mnogo neugodnosti: kada nešto ne odgovara činjenicama, neće se zadovoljiti ponuđenim objašnjenjem. A Bonavia, koliko god bio uvjeren da postupa ispravno, ima sve više toga za objašnjavati.
Foto: Dva čovjeka, jedan još dovoljno svjež da vjeruje u proceduru i slovo zakona, drugi zna da će i on naučiti isto. Franco Nero kao tužitelj Traini i Martin Balsam kao komesar Bonavia u ‘Ispovijesti policijskog komesara’ (1971.). Izvor: kadar iz filma.
Damiani njihov sukob ne svodi na jednostavno odmjeravanje mladosti i iskustva. Traini raspolaže ovlastima i vjeruje u dokaze, ali Bonavia poznaje ljude s kojima obojica imaju posla. Jedan postavlja pitanja, drugi odlučuje koliko će mu otkriti. Pritom se uloge povremeno zamijene, a gledatelj s užitkom prati kako se dva vrlo dobra glumca međusobno iskušavaju.
Palermo, u kojemu se ne prodaju samo nekretnine
Lomunno je jedan od onih filmskih mafijaša koji bi se sasvim pristojno uklopio na svečani prijam, poslovni ručak ili u društvo lokalnih političkih uglednika. Luciano Catenacci ne pokušava ga pretvoriti u atrakciju. Pred nama je čovjek kojemu su prijetnje, podmićivanja i nasilje dio poslovanja, jednako kao građevinski projekti. Za prljave poslove ima druge, baš kao što ima i ljude koji će se pobrinuti da istrage zapnu, svjedoci promijene iskaze, a odgovorni izbjegnu sudnicu.
Građevinski poslovi osobito su zahvalno područje za priču o mafiji. Ondje gdje niču nove zgrade pojavljuju se dozvole, zemljišta, ugovori, političke usluge i novac koji treba oprati. Grad se mijenja pred očima stanovnika, a s njime i raspored utjecaja. Nisu potrebni sastanci u mračnim podrumima kada se toliko toga može dogovoriti u dobro osvijetljenim uredima.
Posebno je dojmljiva priča o ubijenom sindikalistu Rizzu, čije se stradanje ne može odvojiti od interesa ljudi koji upravljaju gradom. Bonavia vodi Trainija na mjesto povezano s tim događajima, a njihovo putovanje izvan ureda i sudnica donosi jednu od onih sekvenci u kojima prošlost odjednom postaje važnija od svega što se trenutačno istražuje. Ubojstvo sindikalista i sudbina dječaka koji je postao nepoželjan svjedok govore o Lomunnu više nego bilo koji policijski dosje.
Jednako je znakovita, premda na posve drukčiji način, ponuda povoljne kupnje stana koja stiže Trainiju. Nema otvorene prijetnje, nema čovjeka s pištoljem, čak ni osobito dramatičnog razgovora. Samo prilika kakva se ne pruža svakome. A tko ne bi želio riješiti stambeno pitanje? Pogotovo kada mu ljubazni ljudi ponude uvjete o kakvima drugi mogu samo sanjati.
Foto: Priuštivo stanovanje? Za mlade? Adolfo Lastretti kao Michele Li Puma u ‘Ispovijesti policijskog komesara’ (1971.). Izvor: kadar iz filma.
Ni Serena Li Puma (Marilù Tolo) nije tek ime dodano muškoj priči o obračunima. Njezina povezanost s Micheleom Li Pumom i Lomunnom uvlači je među ljude čije odluke određuju i njezinu sudbinu. Film joj ne nudi mnogo prostora za bezbrižnost, ali preko nje upoznajemo i one koji ne raspolažu ni značkom, ni političkim poznanstvima, ni ljudima spremnima obaviti prljav posao.
Palermo nije tek nekoliko prepoznatljivih veduta između dviju scena. Ulice, trgovi, stubišta i okolna mjesta sudjeluju u radnji. Kamera Claudija Ragone hvata prostor u kojemu se ljudi susreću, prate, skrivaju i nestaju. A sve to prati glazba Riza Ortolanija, jednog od velikih imena talijanske filmske glazbe, koji je, kao i mnogi njegovi kolege, pomalo ostao u sjeni Ennia Morriconea. Doduše, u očima šire javnosti ionako su svi ostali u njegovoj sjeni. Nepravedno prema Ortolaniju, autoru glazbe za filmove poput ‘Mondo Cane’ (1962.) i ‘Cannibal Holocaust’ (1980.), čiji je raspon bio mnogo širi nego što bi se moglo zaključiti iz tih dvaju naslova. U ‘Ispovijesti policijskog komesara’ njegova glazba prati Damianijev ritam, bez potrebe da se nameće ispred prizora. A redatelj je dovoljno siguran u ono što snima da zna kada treba ubrzati, a kada dopustiti da se razgovor razvije do kraja.
Video: Riz Ortolani – uvodna tema iz filma ‘Ispovijest policijskog komesara’ (1971.). Izvor: YouTube.
I upravo su razgovori jedno od velikih zadovoljstava ovoga filma. Oni nisu predah između akcijskih prizora, nego često njihova priprema, nastavak ili zamjena. Jedna rečenica može promijeniti odnos dvojice ljudi, a naizgled usputno pitanje pokrenuti događaje koje više nitko neće uspjeti zaustaviti. Damiani zna i kako iskoristiti lica svojih glumaca. Balsamova umorna, pomalo izgužvana fizionomija i Neroova gotovo besprijekorna pojava govore o njihovim likovima već prije prvog ozbiljnog sukoba.
Damiani na svojem terenu
Ovaj film nije nastao slučajno niti je Damiani u njega zalutao tražeći temu za još jedan kriminalistički zaplet. Mafija, politika, pravosuđe i njihove često vrlo neugodne veze zanimale su ga mnogo prije nego što su takve priče postale redovit televizijski program.
Foto: Damiano Damiani, čovjek koji je izmislio filmove o mafiji. Izvor: Cinematografo.
Tri godine ranije snimio je ‘Dan sove’ (‘Il giorno della civetta’, 1968.), prema romanu Leonarda Sciascije. Franco Nero ondje je kapetan Bellodi, čovjek koji pokušava istražiti ubojstvo u sicilijanskoj sredini u kojoj svi nešto znaju, a gotovo nitko nije raspoložen to znanje podijeliti s policijom. Nasuprot njemu stoji don Mariano Arena, kojega glumi Lee J. Cobb, dok Claudia Cardinale kao Rosa Nicolosi donosi dodatnu ljudsku težinu priči u kojoj istina nije samo pitanje pronalaska krivca.
Foto: Jedan postavlja pitanja, druga dobro zna koliko odgovori mogu koštati. Koštalo što koštalo, nema šanse da ja ne stavim Claudiju Cardinale gdje god mogu. Franco Nero i Claudia Cardinale u ‘Danu sove’ (‘Il giorno della civetta’, 1968.) Damiana Damianija. Izvor: kadar iz filma.
Cobbov don Mariano pripada onoj vrsti filmskih negativaca kojima pristojnost nimalo ne smeta da budu opasni. Bellodi pokušava probiti mrežu lokalnih odnosa, a gledatelj postupno shvaća da istraga jednog ubojstva otvara mnogo šira pitanja. Damiani ne izmišlja čudovišta. Njegovi mafijaši imaju adrese, poznanstva, poslovne interese i ljude koji im se javljaju na telefon.
Zanimljivo je promatrati Nera u dvjema Damianijevim pričama. Bellodi dolazi na Siciliju i pokušava proniknuti u svijet čije se stvarne granice ne poklapaju s onima na zemljovidu. Traini se u ‘Ispovijesti policijskog komesara’ nalazi pred sličnim zidom, ali ima i dodatnu nevolju: čovjek koji bi mu trebao pomoći već je odlučio krenuti vlastitim putem. Umjesto jednog protivnika dobiva nekoliko njih, a nije uvijek lako odrediti kojemu bi najprije trebalo postaviti pitanje.
Iste 1971. godine nastao je i ‘Istraga je završena: Zaboravi’ (‘L’istruttoria è chiusa: dimentichi’), ponovno s Nerom, ovoga puta u ulozi arhitekta Vanzija, čovjeka koji nakon prometnog incidenta završava u zatvoru. Ondje vrlo brzo otkriva da zatvorske rešetke ne znače kako su svi zatočenici u istom položaju. Riccardo Cucciolla kao Pesenti pripada sasvim drukčijem svijetu od povlaštenih zatvorenika i onih koji i iza zidova imaju utjecajne zaštitnike.
Uz glazbu Ennia Morriconea, Damiani gradi zatvorsku dramu u kojoj se odnosi među ljudima ne razlikuju mnogo od onih izvan zidova. Jedni imaju novac, veze i zaštitu, drugi samo ono što su uspjeli sačuvati od vlastitog dostojanstva. Vanzi ulazi u taj svijet kao čovjek uvjeren da je riječ o nesporazumu koji će se uskoro riješiti. Njegovo upoznavanje zatvorske svakodnevice nije nimalo ugodno, a ni gledatelju Damiani ne pruža mnogo prilika da se opusti.
Usporedimo li ta tri filma, lako je uočiti koliko se vješto redatelj kreće između različitih položaja svojih protagonista. Bellodi istražuje ubojstvo, Vanzi pokušava izaći iz zatvora, a Bonavia odlučuje sam izazvati događaje. Svaki od njih ima drukčiji odnos prema ljudima koji raspolažu stvarnom moći, a Damiani pritom izbjegava ponavljanje iste priče s drugim glumcima.
Kasnije će se vraćati sličnim temama u filmovima ‘Zašto ubiti suca’ (‘Perché si uccide un magistrato’, 1975.), ‘Bojim se’ (‘Io ho paura’, 1977.) i ‘Čovjek na koljenima’ (‘Un uomo in ginocchio’, 1979.). A kada 1984. režira prvu sezonu televizijske ‘Hobotnice’ (‘La piovra’), s Micheleom Placidom kao komesarom Corradom Cattanijem, njegovi će kriminalci i njihovi politički zaštitnici stići do još šire publike.
‘Hobotnica’ je za mnoge gledatelje bila prvi pravi susret s takvim prikazom mafije. Cattani nije nepobjedivi televizijski policajac kojemu scenarist na kraju epizode uredno vraća svijet u ravnotežu. Njegov posao ostavlja posljedice na privatnom životu, a protivnici nisu ograničeni na nekoliko naoružanih ljudi u skupim automobilima. Serija je imala prostora razviti ono što je Damiani godinama istraživao na filmu: kriminalce koji nisu odvojeni od uglednog društva, nego u njemu imaju svoje mjesto, katkad i počasno.
Zanimljivo je da će se i Martin Balsam pojaviti u kasnijim nastavcima ‘Hobotnice’, premda Damiani više nije bio njihov redatelj. Još jedna poveznica između glumca i svijeta u kojemu su mafijaši podjednako dobrodošli u luksuznim salonima i na stranicama policijskih dosjea.
Foto: Dvojica veterana, a svaki zna znanje. Martin Balsam kao Frank Carrisi i François Périer kao odvjetnik Terrasini u ‘Hobotnici 2’ (‘La piovra 2’, 1986.). Izvor: kadar iz serije.
Konačno u centru pažnje
Balsam nikada nije morao biti najveće ime na plakatu da bi film njegovim dolaskom dobio na vrijednosti. U ‘Dvanaestorici gnjevnih ljudi’ (‘12 Angry Men’, 1957.) bio je predsjednik porote, u Hitchcockovu ‘Psihu’ privatni detektiv Milton Arbogast, a za ‘Tisuću klaunova’ (‘A Thousand Clowns’, 1965.) osvojio je Oscara za sporednu ulogu. Mogao je glumiti policajca, liječnika, odvjetnika, čovjeka iz susjedstva ili nekoga kome ni u kojem slučaju ne biste povjerili ključeve stana. I gotovo uvijek ostavljao dojam da taj čovjek postoji i izvan nekoliko prizora koje mu je scenarij dodijelio.
U ‘Ispovijesti policijskog komesara’ dobio je priliku voditi film od početka do kraja. I iskoristio ju je.
Balsamov Bonavia nije uglađeni predstavnik zakona. Ima nešto grubo, gotovo nezgrapno u načinu na koji se kreće kroz vlastitu istragu. Zna biti izazivački raspoložen, ponekad i namjerno neugodan, osobito kada osjeti da mu netko pokušava održati lekciju. Stariji je, iskusniji i itekako svjestan svojih prednosti, ali film mu ne dopušta da njima uvijek pobjeđuje. Što više pokušava kontrolirati situaciju, to se jasnije vide pukotine u njegovu planu.
Foto: Kad se novac nađe u pravim rukama, čak i mafijaši imaju razloga za slavlje. Jay Leno, Martin Balsam, Michael Caine i Louis Jourdan u ‘Srebrnim medvjedima’ (‘Silver Bears’, 1977.) Ivana Passera. Izvor: kadar iz filma.
Balsam je znao igrati i sasvim drukčije kriminalce. U ‘Srebrnim medvjedima’ (‘Silver Bears’, 1977.) Ivana Passera, uz Michaela Cainea, glumi mafijaškog šefa Joea Fiorea. Ondje kriminal ulazi u komediju i financijsku satiru, među bankare, burzovne kombinacije i ljude koji novac vole toliko da bi se najradije njime pokrivali umjesto dekama. Passer se takvim svijetom zabavlja, dok ga Damiani promatra bez osobite želje za smijehom. A Balsam se u oba snalazi kao kod kuće.
No vratimo se Bonaviji. Jer ono što ovu ulogu izdvaja nije samo činjenica da je glavna, nego koliko različitih lica istog čovjeka stane u nju. Komesar može biti zajedljiv, gotovo vedar u vlastitom prkosu, a zatim postupiti tako da se zapitamo koliko ga uopće poznajemo. Njegova borba protiv Lomunna nije samo profesionalna obveza. U njoj ima osobnog računa, nagomilanih poraza i osjećaja da mu vrijeme istječe.
Posebno mi se sviđa što Balsam ne pokušava ublažiti neugodne strane svojega lika. Kada Bonavia manipulira Micheleom Li Pumom, pred nama nije dobrodušni stariji policajac koji je pronašao domišljat način da uhvati zločinca. Kada se sukobi s Trainijem, ne možemo automatski stati na njegovu stranu samo zato što je iskusniji i što smo ga zavoljeli prije nego što se mladi tužitelj uopće pojavio. A kada mu događaji počnu izmicati, njegovo ponašanje ne postaje ništa manje tvrdoglavo.
Takvu ulogu lako je pretvoriti u karikaturu ogorčenog policajca. Balsam od nje stvara čovjeka kojega bismo mogli susresti na ulici, sjesti s njime na kavu, poslušati njegove priče i možda mu čak povjerovati. Sve dok ne saznamo što je učinio.
Ispovijest koja nije samo priznanje
Kako se film približava završnici, odnosi uspostavljeni na početku dobivaju drukčiju težinu. Bonavia više ne može računati da će ga iskustvo izvući iz svake nevolje, a Traini se mora suočiti s posljedicama pitanja koja je postavljao. Damiani pritom ne pretvara posljednji dio filma u utrku prema velikom akcijskom obračunu. Napetost je već ugrađena u ono što likovi znaju jedni o drugima i u odluke koje više ne mogu povući.
Naslov koji me svojedobno privukao ovdje napokon dobiva svoju punu težinu. Bonavia je toliko dugo skupljao tuđe tajne da je na kraju stvorio i vlastitu.
Mogu razumjeti zašto je učinio ono što je učinio, a da se pritom ne moram složiti s njime. Mogu poželjeti da uspije i istodobno se pribojavati posljedica njegova uspjeha. To nije mala stvar za kriminalistički film koji bi se, u manje vještim rukama, lako pretvorio u još jednu priču o poštenom policajcu protiv pokvarenog svijeta.
Damiani je imao sreće, ili dovoljno pameti, da za takvu ulogu odabere upravo Martina Balsama. Čovjeka kojega smo toliko puta gledali kako drugima pomaže iznijeti film, a koji je ovdje dobio priliku pokazati što se događa kada cijeli film počiva na njegovim ramenima.
Prije nekoliko dana bila je obljetnica njegova rođenja, ali ispalo je da je netko drugi važniji, neki drugi obziri preči. A ja tog glumca, koji mi je uvijek bio garancija kvalitete, previše cijenim da bih dopustio da sve prođe samo tako.
Namjerno nisam odabrao neki od njegovih zvučnijih naslova. Ali znam da sam odabrao jedan od ponajboljih, nezasluženo manje poznatih filmova u kojima Martin Balsam nije tek potporni epizodist, nego nosivi stup čitave priče.
A njemu mogu samo reći: oprosti ako si pomislio da sam te zaboravio.