Kada je western dosegao zenit, oduzeli su mu nevinost: Robert Aldrich i ‘Vera Cruz’

Postoji trenutak u povijesti svakog žanra kada pravila još uvijek izgledaju čvrsto, ali im više nitko potpuno ne vjeruje. Za western taj trenutak dolazi početkom pedesetih. Ford, Hawks, Mann, Zinnemann i drugi doveli su ga gotovo do savršenstva. Hollywood još ima zvijezde, novac, veliki ekran i samopouzdanje potrebno da američki Zapad pretvori u mit. A onda 1954. Robert Aldrich snima ‘Vera Cruz’ i u taj savršeno uređeni svijet pušta ljude kojima mit više ništa ne znači.

Na prvi pogled sve je još tu: Gary Cooper, Burt Lancaster, Meksiko, konji, vojske, zlato, revolucija, veliki krajolici i Hugo Friedhofer koji glazbom filmu daje veličinu kakvu western tada još podrazumijeva. Ali ispod te grandiozne površine nešto se promijenilo. Ljudi se ne bore za pravdu nego za novac, savezništva traju dok su korisna, izdaja nije moralni prijestup nego poslovna odluka, a dobar čovjek nije čovjek bez grijeha nego onaj koji negdje ipak povuče granicu. Western je dosegao zenit. Aldrich mu počinje oduzimati nevinost.

Foto: Gary Cooper kao Benjamin Trane i Burt Lancaster kao Joe Erin s Winchesterkama u ‘Vera Cruzu’ Roberta Aldricha iz 1954. Izvor: kadar/promotivna fotografija iz ‘Vera Cruza’.

Lancaster je već znao što Aldrich može

‘Vera Cruz’ nije bio prvi susret Roberta Aldricha s Burtom Lancasterom i Haroldom Hechtom. Nekoliko mjeseci ranije zajedno su snimili ‘Apaš’ (‘Apache’), film kojim je Aldrich praktički zakoračio u veliki Hollywood. Hecht i Lancaster zapazili su njegovu sposobnost da s ograničenim sredstvima napravi film koji na ekranu izgleda veći i skuplji nego što doista jest. Dali su mu priliku s Lancasterom kao zvijezdom, a Aldrich im je zauzvrat pokazao upravo ono što je nezavisnom producentu sredinom pedesetih trebalo: znao je raditi energično, ekonomično i izvući maksimum iz onoga što mu je bilo na raspolaganju.

Foto: Robert Aldrich na snimanju ‘Poljupca smrti’ (‘Kiss Me Deadly’) 1955., neposredno nakon ‘Apaša’ (‘Apache’) i ‘Vera Cruza’. Izvor: produkcijska fotografija sa snimanja ‘Kiss Me Deadly’ / The Red List.

A onda je ‘Apaš’ zaradio novac. Za Hechta i Lancastera to je bio možda najvažniji argument da suradnju odmah nastave. United Artists također je bio zadovoljan rezultatom, toliko da se početni ugovor za dva filma pretvorio u mnogo ambiciozniji višefilmski aranžman. Nije trebalo tražiti novog redatelja. Aldrich je dobio ‘Vera Cruz’, a s njim i mnogo veće igralište. Ponovno su tu Lancaster, scenarist James R. Webb, snimatelj Ernest Laszlo, montažer Alan Crosland Jr. i Aldrich, ali ovaj put uz Garyja Coopera, Technicolor, snimanje u Meksiku i novi SuperScope. Ono što je na ‘Apašu’ bilo dokaz da Aldrich može voditi ozbiljnu hollywoodsku produkciju, na ‘Vera Cruzu’ postalo je prilika da pokaže što će napraviti kada mu daju spektakl. I napravio je film koji je bio još veći komercijalni uspjeh. Ironija je u tome što je upravo čovjek kojem su Hecht i Lancaster dali veliki western zato što je pokazao da zna efikasno funkcionirati unutar Hollywooda iskoristio priliku da počne rastavljati jedan od njegovih najvećih mitova.

Cooper je gospodin, Lancaster je nitkov

Izbor Garyja Coopera i Burta Lancastera gotovo je važniji od samih likova koje igraju. Cooperov Benjamin Trane bivši je konfederacijski časnik koji nakon izgubljenog rata odlazi u Meksiko prodavati ono što mu je ostalo – svoje vojničko iskustvo. On je plaćenik, ali Cooper sa sobom donosi čitavu povijest klasičnog westerna. Samo dvije godine ranije bio je Will Kane u ‘Točno u podne’ (‘High Noon’), čovjek koji ostaje jer vjeruje da nešto mora učiniti čak i kada ga svi drugi napuste.

Trane više nije takav junak. Novac mu je važan i spreman je ratovati za onoga tko bolje plaća, ali negdje duboko u njemu još postoji granica koju neće prijeći. Cooper je zato ovdje gotovo uglađeni gospodin starog westerna zalutao u film koji već pripada budućnosti. A onda dolazi Joe Erin.

Burt Lancaster odijeva se u crno, smije se preširoko, poteže prebrzo i ne pokušava uvjeriti ni sebe ni druge da iza njegovih postupaka postoji neki viši razlog. Želi novac. Ako ga može dobiti izdajom, izdat će. Ako do njega može doći metkom, pucat će. Ako nekoga mora šarmirati, nasmiješit će mu se. Lancasterov golemi bijeli osmijeh jedan je od najvažnijih specijalnih efekata filma.

Cooper je western koji poznajemo. Lancaster je western koji tek dolazi.

Foto: Gary Cooper kao Benjamin Trane i Burt Lancaster kao Joe Erin u ‘Vera Cruzu’ (1954.) – dva lica westerna koji se mijenja. Izvor: Hecht-Lancaster Productions / United Artists / Bridgeman Images.

Upravo odnos Tranea i Erina daje filmu njegovu posebnu energiju. Oni nisu jednostavno junak i negativac. Među njima postoji nešto gotovo buddy-buddy: međusobno poštovanje, znatiželja, natjecanje i čak određena naklonost. Svaki u onome drugome prepoznaje čovjeka dovoljno dobrog da ga vrijedi imati uz sebe – i dovoljno opasnog da mu nikada ne smije okrenuti leđa.

Spašavaju jedan drugoga, surađuju, pregovaraju i nadmudruju se, ali od prvog susreta osjećamo da taj odnos ima rok trajanja. Pitanje nije hoće li se razići nego kada će zlato između njih dvojice postati važnije od prijateljstva. Aldrich tako završni dvoboj priprema gotovo cijeli film. Kada Cooper i Lancaster konačno stanu jedan nasuprot drugome, ne gledamo sukob dvojice stranaca nego kraj jednog neobičnog prijateljstva. U tome već postoji nešto što će kasnije postati gotovo zaštitni znak talijanskog westerna: dvojica profesionalaca mogu se poštovati, čak i voljeti na svoj način, ali novac i revolver uvijek ostaju između njih.

U Vera Cruzu čak i osmijesi imaju zube

Foto: Gary Cooper kao Benjamin Trane, Burt Lancaster kao Joe Erin i Cesar Romero kao markiz Henri de Labordère u ‘Vera Cruzu’ Roberta Aldricha. Izvor: Hecht-Lancaster Productions / United Artists.

Lancaster nije jedini čovjek koji se u filmu smiješi kao da upravo bira mjesto na kojem će vas ugristi. Cesar Romero kao markiz Henri de Labordère njegov je aristokratski odraz. Joe Erin dolazi iz svijeta revolveraša i razbojnika, Henri iz svijeta dvora, uniformi i ceremonije, ali obojica razumiju isto pravilo: šarm je samo još jedno oružje.

Romero je elegantan, uglađen i opasan, čovjek koji vas može izdati bez potrebe da prestane biti pristojan. Njegov nadimak Crocodile Teeth gotovo savršeno opisuje cijeli film. U ‘Vera Cruzu’ čak i osmijesi imaju zube.

A koliko zuba ima Erinov osmijeh Aldrich pokazuje kada Charlie, kojeg igra Jack Lambert, odluči stati protiv njega. Erin im je gotovo okrenut leđima kada se iz poluokreta munjevito okreće, poteže revolver i ubija Charlieja i još jednog čovjeka koji je stao na njegovu stranu. Sve traje nekoliko sekundi. Nema klasičnog odmjeravanja, nema ceremonije dvoboja, nema čak ni vremena da protivnici postanu protivnici. Nakon dva pucnja Erin samo pogleda ostale i upita: “Anybody else side with Charlie?” Nitko se ne javlja.

To je Joe Erin u nekoliko sekundi: brzina, okrutnost, crni humor i Lancasterov golemi osmijeh. Ubojstvo nije prekid njegova šarma nego njegov sastavni dio. Erin ne mora objašnjavati zašto je vođa. Dvojica mrtvih upravo su to objasnila umjesto njega. A u toj kratkoj sceni već je gotovo sve što će spaghetti western dodatno razviti. Naglo nasilje prekida razgovor, revolveraš poteže gotovo nepristojnom brzinom, smrt i crni humor stoje jedan pokraj drugoga, a čovjek koji ubija nije klasični negativac kojeg film traži da preziremo nego karizmatični nitkov kojeg ne možemo prestati gledati. Čak su i lica ljudi oko njega dio prizora – gruba, neobrijana, nesavršena, kao da ih je Aldrich već počeo birati prema pravilima koja će Leone desetljeće poslije dovesti do krajnosti. Talijani neće morati izmisliti sve to iznova. Uzet će elemente koji su kod Aldricha već ovdje, povećati ih, usporiti vrijeme prije pucnja, pojačati grotesku lica, učiniti humor crnjim, nasilje prljavijim, a moral još neugodnijim. Ono što u ‘Vera Cruzu’ traje nekoliko sekundi postat će čitava poetika spaghetti westerna.

Aldrich oko Coopera i Lancastera okuplja galeriju lica koja će nekoliko godina poslije izgledati kao da pripadaju svijetu spaghetti westerna. Ernest Borgnine kao Donnegan, Charles Buchinsky – budući Charles Bronson – kao Pittsburgh, Jack Elam kao Tex, Jack Lambert kao Charlie, Archie Savage kao Ballard. Nisu to anonimni statisti koji popunjavaju kadar. Ožiljci, oči, zubi, neobrijana lica i način na koji ih Aldrich raspoređuje po širokom platnu postaju dio krajolika. Leone će poslije od toga napraviti čitavu estetiku. Lice više neće biti samo lice glumca nego pejzaž. Bore, prašina, znoj, zubi i oči bit će jednako važni kao pustinja iza njih. Nije nevažno što će Bronson i Elam jednoga dana završiti u ‘Bilo jednom na Divljem zapadu’ (‘C’era una volta il West’), dok će Borgnine petnaest godina poslije ponovno jahati Meksikom u ‘Divljoj hordi’ (‘The Wild Bunch’).

Od Vera Cruza do Martyja

Foto: Ernest Borgnine kao Donnegan, James Seay kao Abilene i Jack Elam kao Tex među plaćenicima Joea Erina u ‘Vera Cruzu’ Roberta Aldricha (1954.). Izvor: United Artists / The Kobal Collection.

Borgnineova prisutnost nosi i jednu od ljepših sporednih priča filma. Do tada je Hollywood u njemu uglavnom vidio grubijana, nasilnika i čovjeka kojeg treba staviti nasuprot junaku. Upravo dok je radio na ‘Vera Cruzu’ otvorio mu se put prema ulozi koja će potpuno promijeniti njegovu karijeru. Producent Harold Hecht tražio je glumca za ‘Marty’, a Borgnine je od jednog od grubijana iz Aldrichova westerna stigao do usamljenog mesara iz Bronxa i Oscara za najboljeg glumca.

Postoji i priča koja savršeno odgovara atmosferi snimanja u Meksiku. Prema često ponavljanoj verziji, Borgnine i Bronson odjahali su sa seta u kostimima i s oružjem te ih je zaustavila skupina meksičkih federalesa uvjerena da gleda prave bandite. Priča je predobra da bi se potpuno ignorirala, ali postoji i druga, dokumentiranija verzija prema kojoj je zapravo Charles Horvath, također u kostimu, bio zamijenjen za stvarnog lokalnog razbojnika. U filmu u kojem granica između glumaca i bandita ionako djeluje opasno tanka, legenda je gotovo neizbježna.

Dame koje znaju što žele

Foto: Denise Darcel kao grofica Marie Duvarre i Burt Lancaster kao Joe Erin u ‘Vera Cruzu’ Roberta Aldricha (1954.). Izvor: Harvard Film Archive.

Žene u ‘Vera Cruzu’ također nisu ukras između dvaju revolvera. Denise Darcel kao grofica Marie Duvarre vrlo brzo pokazuje da razumije igru jednako dobro kao muškarci. U kočiji se nalazi tri milijuna dolara u zlatu namijenjenih dovođenju europskih trupa koje bi pomogle održati Maksimilijana na prijestolju. Grofica ima vlastiti plan za zlato, Trane i Erin svoj, a svaki privremeni savez postoji samo dok nekome koristi.

Sara Montiel kao Nina dolazi s druge strane tog svijeta. Ona je povezana s Juaristima i za razliku od Amerikanaca koji su u Meksiko stigli zaraditi, pripada zemlji u kojoj se rat vodi. Aldrich tako uz dva američka pustolova postavlja ljude za koje sukob nije egzotična prilika nego pitanje vlastite budućnosti. Montiel će poslije postati jedna od velikih zvijezda španjolskog filma i popularne kulture, ali ovdje je još dio neobično međunarodnog svijeta koji Aldrich gradi oko svojih Amerikanaca.

Foto: Burt Lancaster, Denise Darcel, Sara Montiel i Gary Cooper tijekom snimanja ‘Vera Cruza’ Roberta Aldricha (1954.). Izvor: promotivna fotografija ‘Vera Cruza’; Flora Productions / Hecht-Lancaster Productions.

Car kojem nitko ne pripada

George Macready pritom nije bio tek otmjeno lice koje je Aldrich posudio za cara. Bio je jedan od velikih karakternih glumaca američkog filma četrdesetih i pedesetih, gotovo prirodno predodređen za ljude čija uglađenost skriva prijetnju. Kao Ballin Mundson u ‘Gildi’ (‘Gilda’) bio je hladni gospodar kasina između Rite Hayworth i Glenna Forda, a u Wylerovoj ‘Detektivskoj priči’ (‘Detective Story’) pojavio se kao doktor Karl Schneider. Western mu također nije bio stran: samo godinu prije ‘Vera Cruza’ igrao je Julesa Mourreta u De Tothovu ‘Strancu s revolverom’ (‘The Stranger Wore a Gun’). Aldrich zato za Maksimilijana nije izabrao klasičnog kraljevskog glumca, nego lice koje je publika već povezivala s autoritetom iza kojeg nešto nije sasvim čisto. A sam Maksimilijan Hollywoodu je već bio poznat: petnaest godina ranije u Dieterleovu ‘Juarezu’ igrao ga je Brian Aherne, uz Bette Davis kao Carlotu i Paula Munija kao Benita Juáreza.

Foto: George Macready kao car Maksimilijan iskušava Winchester, dok ga iza njega promatra Burt Lancaster kao Joe Erin u ‘Vera Cruzu’ Roberta Aldricha (1954.). Izvor: Hecht-Lancaster Productions / United Artists; kadar iz filma.

Ovdje se car Maksimilijan pojavljuje gotovo kao čovjek iz nekog drugog filma, baš kao što je i sam Maksimilijan bio anakrona pojava u Meksiku i u zbilji. Okružen ceremonijom i luksuzom, predstavlja političku konstrukciju koja pokušava izgledati stabilno dok se zemlja oko nje raspada. Povijesna pozadina nije samo dekoracija: francuska intervencija u Meksiku, Maksimilijanovo carstvo i republikanske snage Benita Juáreza daju filmu politički okvir u kojem američki pustolovi prelaze granicu nakon vlastitog građanskog rata i odmah traže novi rat od kojeg mogu zaraditi.

Trane i Erin u početku ne pitaju tko ima pravo vladati Meksikom. Pitaju tko plaća. To je golema promjena u odnosu prema klasičnom westernu. Ideologija postoji, ali junaci nisu njezini nositelji. Oni prolaze kroz tuđi rat kao trgovci vlastitim nasiljem. Tek postupno Trane počinje shvaćati da postoje stvari koje možda ipak nisu na prodaju. Zlato nema domovinu. Ljudi bi je ipak trebali imati.

Dok Aldrich razdjevičuje western

Dok Aldrich razdjevičuje western, Friedhoferova glazba još uvijek brani njegovu grandioznost. U tome je jedan od najljepših paradoksa ‘Vera Cruza’. Hugo Friedhofer filmu daje širok, raskošan orkestralni zvuk klasičnog Hollywooda, glazbu koja još vjeruje u prostranstvo, avanturu i veličinu mita, dok Aldrich pred kamerom taj isti mit puni pohlepom, izdajom, cinizmom i ljudima koji mijenjaju strane čim se promijeni cijena.

Video: Hugo Friedhofer, ‘Vera Cruz’, glavna tema

Ali takva nije samo Friedhoferova glazba. Takav je još uvijek i Hollywood koji je proizveo ‘Vera Cruz’. Film pripada jednom od posljednjih velikih ulaza u western dok Hollywood još ima onu staru grandioznost: zvijezde veličine Garyja Coopera i Burta Lancastera, široko platno, raskoš lokacija, konje, vojske, zlato, revoluciju i osjećaj da western mora izgledati kao spektakl. Sve je veliko, široko i filmski samouvjereno. Samo ljudi u toj slici više nisu onakvi kakve je stari Hollywood volio stavljati u njezino središte. U tome je možda i najveća ironija ‘Vera Cruza’. Forma još pripada velikom klasičnom westernu, ali njegova duša već bježi prema nečemu drugome. Friedhofer još čuva veličanstvenost mita dok ga Aldrich rastavlja iznutra. Desetak godina poslije Leone više neće morati skrivati pukotine: povećat će ih preko cijelog platna, a Morricone će im dati potpuno novi zvuk. Kod Friedhofera još čujemo grandioznost američkog mita; kod Morriconea ćemo čuti njegove ostatke.

Prije Leonea bio je Aldrich

Kada se danas gleda ‘Vera Cruz’, gotovo je nemoguće ne misliti na spaghetti western. To nije samo naknadna asocijacija. Christopher Frayling, jedan od ključnih povjesničara talijanskog westerna, upravo je Aldrichov film izdvojio kao važan prethodnik onoga što će desetak godina poslije eksplodirati u Europi.

Sve je već ovdje: novac kao pravi pokretač radnje, privremena savezništva, nepovjerenje, izdaja, profesionalci bez iluzija, Meksiko kao prostor u kojem američki moral prestaje vrijediti, groteskna lica, crni humor uz nasilje i opsesija pitanjem tko će prvi izvući revolver.

Veza između Aldricha i Sergia Leonea nije samo ona koju filmski povjesničari mogu naknadno povući između ‘Vera Cruza’ i špageti-westerna. Leone je dobro poznavao Aldricheve westerne, gotovo ih znao naizust, i u njima prepoznao svijet u kojem su novac, izdaja i promjenjiva savezništva važniji od tradicionalne podjele na dobre i loše. Pritom je već kovao vlastite ideje kamo dalje tim stranputicama. Nekoliko godina poslije, oni će i surađivati: Leone je radio kao redatelj druge ekipe na Aldrichovoj ‘Sodomi i Gomori’ (‘Sodom and Gomorrah’), ali suradnja nije potrajala. Prema Aldrichevim tvrdnjama u biografiji 'Whatever happened to Robert Aldrich', Alaina Silvera i Jamesa Ursinija, razišli su se u sukobu i Aldrich ga je potjerao sa snimanja. Kada potom Leone snimi vlastite westerne, spona više nije samo stilska. S čovjekom koji je westernu oduzeo dio njegove nevinosti naposljetku je i radio — makar ne zadugo. Doduše, Leoneu se pripisuje juriš hetitske konjice, pa je i to mogla biti simbolična najava budućnosti koja ima doći.

Foto: Rossana Podestà, redatelj Robert Aldrich, Stewart Granger i Pier Angeli na snimanju ‘Sodome i Gomore’ (‘Sodom and Gomorrah’) u Italiji 1961. Izvor: Licio D'Aloisio / Reporters Associati & Archivi / Mondadori Portfolio via Getty Images.

Leone neće jednostavno kopirati Aldricha. Uzet će ono što je kod Aldricha još pukotina i pretvoriti ga u novi jezik. U ‘Za dolar više’ (‘Per qualche dollaro in più’) profesionalci surađuju jer im se interesi privremeno poklapaju. U ‘Dobar, loš, zao’ (‘Il buono, il brutto, il cattivo’) golemi rat bjesni oko ljudi koji prije svega razmišljaju o zlatu. Moral više nije unaprijed zadan karakterom junaka nego se mora pronaći negdje između pohlepe, preživljavanja i trenutka kada čovjek odluči da ipak neće prijeći posljednju granicu.

Aldrich je taj prostor otvorio prije njih.

Posljednji sumrak kao potvrda Vera Cruza

Da ‘Vera Cruz’ nije bio slučajnost, Aldrich će pokazati sedam godina poslije u ‘Posljednjem sumraku’ (‘The Last Sunset’) s Kirkom Douglasom i Rockom Hudsonom. Ponovno imamo western u kojem su granice između junaka i negativca mnogo neugodnije nego što klasični obrazac želi priznati. Douglasov Brendan O'Malley odjeven je u crno, fatalistički čovjek kojeg prošlost neumoljivo sustiže, dok ga Hudsonov Dana Stribling progoni zbog ubojstva. Prisiljeni su neko vrijeme jahati zajedno, a između njih stoji Belle Breckenridge Dorothy Malone, žena iz O'Malleyjeve prošlosti.

Sve vodi prema završnom obračunu, ali Aldrich klasičnom dvoboju oduzima upravo ono na čemu western počiva – ravnopravnu mogućnost da oba čovjeka pucaju. O'Malley izlazi pred Striblinga s praznim oružjem. Dvoboj je zapravo samoubojstvo prerušeno u jedan od najsvetijih rituala westerna.

Foto: Kirk Douglas kao Brendan O’Malley i Rock Hudson kao Dana Stribling u Aldrichovu ‘Posljednjem sumraku’ (‘The Last Sunset’) (1961.). Izvor: Universal International Pictures / originalna promotivna fotografija iz filma.

A taj završetak neće ostati samo kod Aldricha. Nekoliko godina poslije srodno dramaturško rješenje nalazimo u ‘Smrt jaše na konju’ (‘Da uomo a uomo’) Giulija Petronija iz 1967., filmu koji je napisao Luciano Vincenzoni. U završnici Ryan Leeja Van Cleefa svjesno stavlja vlastiti život u ruke Billa, kojeg igra John Phillip Law. Odnos među likovima i okolnosti nisu isti, pa ne treba govoriti o doslovnom remakeu bez čvrstog izvora, ali srodnost s Aldrichovim O'Malleyjem i njegovim svojevoljnim odlaskom prema smrti teško je previdjeti.

To je važna karika. Između ‘Vera Cruza’ 1954. i talijanske revolucije westerna šezdesetih stoji još jedan Aldrichov film koji rastavlja romantičnu sliku žanra. Utjecaj više nije samo pitanje atmosfere. Aldrich stalno ispituje što se događa kada uzmemo poznati ritual westerna i iz njega izvadimo moralnu sigurnost koja ga je nekada držala na okupu.

Kada western postane politički

Put od ‘Vera Cruza’ ne vodi samo prema Leoneu. Vodi i prema političkom westernu.

Meksiko kod Aldricha nije samo slikovita pozadina. Amerikanci dolaze u zemlju koju ne razumiju, nude oružje onome tko ga može platiti i pokušavaju izvući bogatstvo iz rata koji smatraju tuđim. Nasuprot njima stoje ljudi kojima taj rat nije posao. Već je tu sjeme onoga što će talijanski politički western kasnije otvoreno pretvoriti u priče o revoluciji, klasama, imperijalizmu, izdaji i odnosu bogatog Sjevera prema siromašnijem Jugu.

Kod Sergija Corbuccija, Damiana Damianija i Sergija Sollime Meksiko će ponovno postati mjesto na kojem se američki pustolov susreće s revolucijom i mora odlučiti je li ona samo još jedna prilika za zaradu. Aldrich ne ide tako daleko i ‘Vera Cruz’ nije politički manifest. Upravo je zato zanimljiv. Politički western još nije nastao kao jasno prepoznatljiv podžanr, ali neke njegove temeljne napetosti već su tu. Čovjek može tvrditi da ga politika ne zanima. Problem nastaje kada politika počne pucati na njega.

Petnaest godina poslije – Divlja horda

A onda 1969. dolazi Sam Peckinpah i ‘Divlja horda’ (‘The Wild Bunch’). Ponovno Meksiko. Ponovno skupina Amerikanaca čiji je moralni kompas odavno oštećen. Ponovno novac, oružje, revolucija i ljudi koji misle da mogu ostati izvan politike sve dok im politika ne stane na put. Ernest Borgnine, jedan od Aldrichovih plaćenika iz ‘Vera Cruza’, sada je Dutch Engstrom, član skupine koja kao da je ostarjela zajedno sa žanrom.

Ali ono što je kod Aldricha bilo prijetnja, kod Peckinpaha postaje eksplozija. Nasilje više nije samo događaj u kadru. Ono razdire kadar. Kad su ga direktno pitali što misli o ‘Divljoj hordi’, lakonski je uzvratio: "Ja sam to već radio." I nije bio sasvim u krivu. Postavio je solidan temelj.

Foto: Završna bitka u Agua Verdeu u ‘Divljoj hordi’ (‘The Wild Bunch’) Sama Peckinpaha (1969.), trenutak u kojem nasilje westerna prerasta u otvorenu apokalipsu. Izvor: Warner Bros.-Seven Arts.

Tu se dvije linije koje izlaze iz Aldricha ponovno sastaju. Spaghetti western razorio je ikonografiju i moralnu urednost klasičnog westerna. Politički western otvorio je Meksiko, revoluciju i američko nasilje prema pitanjima moći i interesa. Jedan je westernu oduzeo njegove stare junake, drugi njegove stare izgovore. Peckinpah uzima oboje i od toga radi apokalipsu.

Mrtvi nakon eksplozije

Kod Aldricha apokalipsa nije ograničena na western. Ona mu se vraća gotovo opsesivno. U ‘Vera Cruzu’ postoje prizori mrtvih tijela razbacanih prostorom nakon nasilja koji danas mogu prizvati sliku svijeta poslije eksplozije. Ne treba tvrditi da Aldrich već 1954. svjesno inscenira nuklearnu metaforu, ali vizualna asocijacija postaje zanimljiva kada se pogleda ostatak njegove filmografije.

Već sljedeće godine snima ‘Poljubac smrti’ (‘Kiss Me Deadly’), noir koji završava jednom od najpoznatijih atomskih noćnih mora američkog filma pedesetih. Tajanstvena kutija, veliki „whatsit“, više nije samo predmet za kojim svi tragaju nego Pandora koja doslovno svijetli energijom uništenja. Privatni detektiv misli da lovi nešto što može posjedovati, a otkriva nešto što čovjek jedva može preživjeti.

Godinama poslije u ‘Sodoma i Gomora’ (‘Sodom and Gomorrah’) uništenje grada ponovno poprima gotovo apokaliptičku veličinu. A u ‘Posljednja zraka sumraka’ (‘Twilight’s Last Gleaming’) Aldrich više ne treba metaforu: nuklearno oružje nalazi se u samom središtu političkog trilera, kao konačno sredstvo ucjene države koja je desetljećima živjela pod njegovom sjenom.

Isti strah provlači se kroz različite žanrove. Ljudi vjeruju da mogu kontrolirati nasilje. Plaćenici misle da mogu kontrolirati rat. Gangsteri misle da mogu kontrolirati oružje. Generali misle da mogu kontrolirati bombu. Aldrich ih neprestano stavlja u trenutak u kojem shvaćaju da je odnos obrnut.

Western gubi nevinost, baš kao i Amerika

Zato je ‘Vera Cruz’ važniji film nego što njegova reputacija velikog pustolovnog westerna ponekad sugerira. On stoji na raskrižju: iza njega je klasični western koji još vjeruje u jasnu razliku između junaka i negativca, a ispred Leone, Corbucci, Sollima, politički spaghetti western, Peckinpah i čitava generacija filmova u kojima se više ne može pretpostaviti da bijeli šešir znači dobrog čovjeka. Aldrich pritom western ne ruši izvana. ‘Vera Cruz’ još izgleda veličanstveno: Gary Cooper je još uvijek Gary Cooper, konji jure preko Meksika, ali novac postaje najvažniji, tri milijuna dolara u zlatu čekaju onoga tko će ih uspjeti uzeti. Hugo Friedhofer svemu daje glazbu dostojnu velikog hollywoodskog spektakla. Hollywood još ima svoju grandioznost, samo što joj Aldrich više potpuno ne vjeruje. Dok Friedhoferova glazba još brani veličinu mita, Lancaster se smiješi svojim golemim bijelim zubima i pita koliko taj mit vrijedi kada se preračuna u dolare. Čak i Cooper, koji taj mit naizgled pokušava spasiti, ima svoju računicu, baš poput svih ostalih. Petnaest godina poslije Peckinpah će pustiti da sve eksplodira, ali eksploziv je već bio postavljen. Western je dosegao zenit. Robert Aldrich počeo mu je oduzimati nevinost.

Ali oduzimanjem nevinosti western nije izgubio ništa od svoje privlačnosti. Dapače. Kao dijete pamtim ‘Vera Cruz’ kao film koji se često reprizirao na televiziji, čak i u jutarnjem programu i emisijama poput „Zimskog bioskopa“. Isti osjećaj ushita ostao mi je do danas. Kad bi uz divnu Friedhoferovu temu krenula špica koja je u uvodnom dijelu završavala riječima: „...NEKI SU JAHALI SAMI.“

Nisu ipak bili toliko sami.

Uvijek, ali baš uvijek, pridružit ću im se i ja, s one strane ekrana. I ne vjerujem da ću ostati sam.