Kako zadržati ozbiljno lice dok drugi umiru od smijeha: Bud Abbott

Bud Abbott danas bi napunio 129 godina. Mogli bismo njegovu dugu karijeru prepričavati film po film, vratiti se vodvilju, radiju i televiziji, ali možda je dovoljan samo jedan: u ‘Abbott i Costello susreću Frankensteina’ (‘Abbott and Costello Meet Frankenstein’, 1948.) gotovo je sve što treba znati o njemu i gotovo sve što treba znati o tome zašto su Abbott i Costello bili toliko dobri zajedno.

Foto: Bud Abbott i Lou Costello pred Universalovim čudovištima u ‘Abbott i Costello susreću Frankensteina’ (‘Abbott and Costello Meet Frankenstein’, 1948.). Izvor: Universal Pictures

Čovjek koji se ne smije

Lou Costello vidi čudovište i prestravljen pokušava objasniti što je upravo vidio. Bud Abbott pogleda – čudovišta nema. Costello paničari još više, Abbott mu vjeruje još manje, a čudovište se ponovno pojavi čim Abbott okrene glavu. Mehanizam je gotovo dječje jednostavan, izvedba nije.

Foto: Bela Lugosi kao Dracula iza Budda Abbotta i Loua Costella u ‘Abbott i Costello susreću Frankensteina’ (‘Abbott and Costello Meet Frankenstein’, 1948.). Izvor: Universal Pictures

Velik dio komike Abbotta i Costella proizlazio je iz kontrasta. Costello je mogao grimasirati, zaplitati se u vlastite riječi, vikati, bježati i pretvarati najmanji problem u katastrofu jer je pokraj sebe imao čovjeka koji se ponašao kao da ništa od toga nije smiješno. Abbott nije pokušavao pobijediti partnera njegovim oružjem; njegov je posao bio ostati strogo ozbiljan, postaviti pitanje u pravom trenutku, pričekati odgovor, prekinuti ga kada treba i vratiti lopticu dovoljno precizno da Costello može ponovno krenuti.

U ovom filmu taj njihov stari mehanizam dobio je gotovo savršeno okruženje jer Abbott nije jedini koji sve igra ozbiljno. I čudovišta rade isto.

Universal se počeo smijati vlastitim strahovima

Universal do 1948. više nije morao nikome predstavljati Draculu, Frankensteinovo čudovište ili Vukodlaka. Gotovo dva desetljeća gradio je filmsku ikonografiju horora i učio publiku što znače lijes u podrumu, dvorac u magli, laboratorij, stol na koji će uskoro biti položeno tijelo, električni lukovi, hipnoza, puni Mjesec i čovjek koji zna da će se pretvoriti u nešto čega se i sam boji.

Nije Universal prvi put ni okupljao vlastita čudovišta: ‘Frankensteinova kuća’ (‘House of Frankenstein’, 1944.) i ‘Drakulina kuća’ (‘House of Dracula’, 1945.) već su ih nagurale pod isti krov. Posebnost ‘Abbott i Costello susreću Frankensteina’ zato nije u tome što se Dracula, Vukodlak i Frankensteinovo čudovište nalaze u istom filmu, nego u onome što je Universal s njima učinio.

Foto: Bela Lugosi kao Dracula, Lon Chaney Jr. kao Lawrence Talbot, Vukodlak, i Glenn Strange kao Frankensteinovo čudovište u ‘Abbott i Costello susreću Frankensteina’ (‘Abbott and Costello Meet Frankenstein’, 1948.). Izvor: Universal Pictures

Studio je uzeo motive koje je sam filmski oblikovao i pretvorio u opće mjesto popularnog horora, a zatim ih okrenuo prema komediji ne uništavajući ih da bi im se mogao smijati. Dracula i dalje hipnotizira, Lawrence Talbot očajnički pokušava zaustaviti vlastitu preobrazbu, Frankensteinovo čudovište i dalje je opasno, a tu su lijesovi, laboratorij, dvorac, tajni prolazi i plan kojim ljudski mozak treba završiti u glavi Čudovišta. Samo su se među njima našli Abbott i Costello.

Universal je gotovo dva desetljeća učio publiku čega se treba bojati, a onda je 1948. u isti mrak poslao njih dvojicu i pokazao joj kako da se tome smije.

Dracula koji ne zna da je u komediji

Za Belu Lugosija povratak je imao posebno značenje. ‘Dracula’ (‘Dracula’, 1931.) učinio ga je zvijezdom, dao mu lik od kojeg se više nikada nije potpuno uspio odvojiti i stvorio jednu od najprepoznatljivijih filmskih interpretacija vampira, ali grofa Draculu nakon toga na filmu više nije igrao – sve do ovog filma.

Foto: Bela Lugosi drugi i posljednji put na filmu kao grof Dracula u ‘Abbott i Costello susreću Frankensteina’ (‘Abbott and Costello Meet Frankenstein’, 1948.). Izvor: Universal Pictures

Sedamnaest godina poslije Lugosi je drugi i posljednji put na filmu postao Dracula. U međuvremenu su Universalov plašt nosili drugi, među njima John Carradine, dok se najbliže povratku svom najpoznatijem liku našao u ‘Povratku vampira’ (‘The Return of the Vampire’, 1943.) kao Armand Tesla, vampir koji je u gotovo svemu bio Dracula osim u imenu. Film je pripadao Columbiji, Dracula Universalu, pa je Tesla mogao imati očnjake, lijes i gotovo sve ostalo – samo ne i njegovo ime.

Kada ga je napokon ponovno dobio, nije ga pretvorio u šalu. Upravo je to jedan od razloga zbog kojih film toliko dobro funkcionira: Lugosi ne igra parodiju vlastite najpoznatije uloge, njegov Dracula ima plan, prijeti, manipulira i hipnotizira kao da Costello nije zalutao u kadar. Lon Chaney Jr. ponovno je Lawrence Talbot, čovjek koji vrlo dobro zna što će mu učiniti puni Mjesec, a Glenn Strange, kojega će televizijska publika poslije godinama gledati kao barmena Sama Noonana u ‘Gunsmokeu’ (‘Gunsmoke’), ponovno nosi lice Frankensteinova čudovišta. Čudovišta nisu smiješna; smiješno je ono što se događa Costellu kada ih ugleda.

Komika ozbiljnosti: Bud Abbott je na njihovoj strani

Tu se vraćamo čovjeku čiji rođendan danas obilježavamo. Abbott u konstrukciji filma zapravo stoji na istoj strani kao čudovišta, ne zato što želi pojesti Costella, uzeti mu mozak ili ga pretvoriti u vampira, nego zato što i on svoju ulogu igra potpuno ozbiljno.

Costellov Wilbur može biti prestravljen samo ako Chick ne dijeli njegov strah, a može očajnički pokušavati dokazati da je vidio Draculu samo ako Abbott ostaje čovjek kojem takva tvrdnja zvuči suludo. Svaki put kada se Chick okrene sekundu prekasno, Costellova muka postaje veća, a publika dobiva još jedan razlog za smijeh.

Da Abbott počne paničariti zajedno s njim, geg je gotov; počne li se natjecati s njegovim grimasama, gubi se kontrast, a pokaže li publici da zna koliko je sve smiješno, Costello ostaje bez protivnika.

Zato Abbottov posao često izgleda jednostavnije nego što jest. Najvidljiviji član komičarskog para nije nužno čovjek koji kontrolira komediju: Costello uzima eksploziju smijeha, ali netko mora zapaliti fitilj. Abbott je znao koliko treba čekati prije replike, kada treba prekinuti partnera i, možda najvažnije, kada ne treba napraviti ništa.

U ‘Abbott i Costello susreću Frankensteina’ dobio je trojicu neobičnih saveznika. Dracula, Vukodlak i Frankensteinovo čudovište rade praktički isto što i on: ostaju strogo ozbiljni kako bi Costello mogao biti smiješan.

Čovjek kojega ne vidimo, ali ga čujemo

Kada pomislimo da je Universal potrošio sve što je imao, film ostavlja još jedan mali dar za kraj. Nakon Dracule, Vukodlaka i Frankensteinova čudovišta javlja se još netko, ali ga ne vidimo. Naravno da ga ne vidimo – Nevidljivi čovjek.

Za glas je Universal izabrao Vincenta Pricea, koji je osam godina ranije u ‘Povratku nevidljivog čovjeka’ (‘The Invisible Man Returns’, 1940.) već bio jedan od studijskih Nevidljivih ljudi. Cameo nije trebalo posebno objašnjavati: ako čovjeka ionako ne možemo vidjeti, dovoljan je glas.

Price će desetljećima poslije ponovno dokazati koliko malo treba da ga prepoznamo. Michaelu Jacksonu i ‘Thrilleru’ također neće trebati njegovo lice; bit će dovoljan glas i, naravno, onaj smijeh.

Video: Michael Jackson – 'Thriller' (1983)., redatelj John Landis; glas Vincenta Pricea jedan je od najupečatljivijih završnih dodira pjesme i filma. Izvor: Michael Jackson / YouTube

Možda je upravo zato ‘Abbott i Costello susreću Frankensteina’ tako dobar film za prisjetiti se Budda Abbotta. U filmu punom ikona horora i Costella razvučenog od užasa, Abbott najmanje privlači pogled na sebe. Dovoljno je gledati što se događa s Costellom.

Strogo ozbiljan dok se svi oko njega smiju, naizgled nesvjestan da je upravo takvim stavom i sam smiješan. Ali samo naizgled. Bud Abbott znao je točno što čini.