'Kasno je za heroje' ('Too Late the Hero'): Sjećanje na Cliffa Robertsona

Misija iza neprijateljskih linija

Jugozapadni Pacifik, ljeto 1942. Poručnik Lawson (Cliff Robertson), stručnjak za japanski jezik, cijeli je dotadašnji tijek rata proveo daleko u pozadini, u sigurnosti glavnih stožera, prisluškujući i prevodeći japanske radijske poruke. Upravo je saznao da mu je dopust odgođen i da se mora pridružiti britanskoj borbenoj jedinici na Novim Hebridima, koja priprema specijalnu akciju duboko na teritoriju pod japanskom kontrolom. Njegov nadređeni (Henry Fonda, u vrlo kratkom nastupu od svega pet minuta) nepopustljiv je pa se Lawson, umjesto u San Franciscu okružen djevojkama, nekoliko sati poslije nađe na Novim Hebridima, okružen „čajopijama“, kako ih je „od milja“ zvao. Zadatak je sve samo ne lak. Potrebno je probiti se kroz džunglu prema sjeveru, gdje se nalazi japanska baza, upasti u nju i uništiti radio-stanicu, a zatim preko vlastite postaje poslati lažan redoviti izvještaj o stanju — na japanskom. Upravo zbog te male varke poručnik Lawson postaje nezamjenjiv jer je jedini koji to može učiniti. Nakon kratkog brifinga odred se, pod vodstvom kapetana Hornsbyja (Denholm Elliott), upućuje na zadatak.

Foto: Izvorni promotivni plakat za 'Kasno je za heroje' ('Too Late the Hero', 1970). Izvor: IMDb / arhivska galerija filma.

Aldrich protiv ratnih konvencija

Tako počinje zaplet ove izuzetne i krvave ratne drame u režiji Roberta Aldricha. Aldrich je jedno od istinski velikih autorskih imena američkog, ali i svjetskog filma. Kao asistent režije surađivao je s velikanima poput Charlieja Chaplina, Jeana Renoira, Josepha Loseyja i Julesa Dassina, a zahvaljujući tom iskustvu temeljna crta njegovih filmova — njih tridesetak u karijeri — postala je težnja razbijanju ustaljenih konvencija, bez obzira na to je li riječ o vesternima, dramama ili ratnim filmovima. Beskompromisnost i neovisnost obilježavaju njegov opus, a upravo se te osobine vrlo jasno vide i u filmu 'Kasno je za heroje'. Grupa vojnika iza neprijateljskih linija motiv je viđen u nebrojenim ratnim filmovima. Ovdje su, međutim, vojnici nešto drukčiji. Vlastiti zapovjednik za njih kaže da su „prilikom pada Singapura, osim pred Japancima, bježali i od britanske vojske“. Uopće ih ne zanima gdje su Japanci i najsretniji bi bili da ih nitko nije istjerao iz relativne sigurnosti njihove baze. Kad se tome doda da ih vodi časnik kojega prati reputacija velike smrtnosti vojnika u njegovim akcijama, recept za katastrofu gotovo je neizbježan.

Foto: Britanska patrola probija se kroz džunglu u Aldrichevoj ratnoj drami 'Kasno je za heroje' (1970). Izvor: Kinoafisha, galerija fotografija filma.

Vojnici bez iluzija

Tijekom napredovanja kroz džunglu bit će svega: od planiranja dezertiranja i svađa između časnika i vojnika ili među samim vojnicima, pa do prijetnji vojnim sudom i strijeljanjem na licu mjesta. Ne može se zanemariti ni pljačkanje leševa, bilo vlastitih suboraca, bilo poginulih Japanaca, što je u vrijeme nastanka filma bilo vrlo neuobičajeno prikazivati. Ronald Fraser nezaboravno je odvratan kao redov McDuff. Ubijanje japanskih ranjenika još je izravnija varijacija motiva kojim se Aldrich već koristio u filmu 'Dvanaest žigosanih' ('The Dirty Dozen'). Ondje su bez razlike ubijani i civili zajedno s njemačkim časnicima, čime je Aldrich dodatno potkopavao uobičajenu, uljepšanu sliku rata i vlastitih vojnika.

Kukavičluk i nesposobnost časnika još su jedan motiv kojem se Aldrich vraća. Sjajno ga je obradio već u filmu 'Napad!' ('Attack!'), nominiranom za Zlatnog lava i nagrađenom priznanjem talijanskih filmskih kritičara na Venecijanskom filmskom festivalu 1956. godine. I ovdje je izrazito oštar: kapetan Hornsby na putu do cilja gubi polovicu ljudi, a ni sam neće izvući živu glavu.

Michael Caine i snaga dijaloga

Film prate briljantni dijalozi i upravo su oni jedan od razloga zbog kojih odskače daleko iznad prosjeka. Posebno se ističe Michael Caine kao Tosh Hearne, vojnik koji stalno prigovara i jasno daje do znanja da će „za pola godine Japanci i dalje sjediti u svom kutku džungle, mi u svom, a to što sada možemo poginuti nikome neće značiti baš ništa osim nama samima“.

Caine je ovdje ostvario jednu od svojih najboljih uloga. Ciničan je i samosvjestan vojnik koji se ne libi odbrusiti bilo kome, pa ni pretpostavljenima, donekle sličan njegovim ulogama u filmovima 'Prljava igra' ('Play Dirty'), 'Posljednja dolina' ('The Last Valley') ili 'Čovjek koji je htio biti kralj' ('The Man Who Would Be King'). Takav tip uloge kao da je stvoren za njega. Kada dođe do kulminacije sukoba između njega i poručnika Lawsona, Caineu se bijes doslovno može pročitati iz očiju.

Foto: Kadar iz filma 'Kasno je za heroje' ('Too Late the Hero', 1970), ratne drame u režiji Roberta Aldricha. Izvor: MovieMarket

Igra mačke i miša

Nakon napada na bazu i uništenja radio-stanice počinje igra mačke i miša između šačice preživjelih i japanskog časnika koji ih nemilosrdno progoni. No ovaj je protivnik za promjenu obrazovan, sposoban i dovoljno pronicljiv da naruši i ono malo veza koje napadače još drže na okupu, izazivajući dezertiranje i predaju nekolicine preživjelih. Tu ulogu tumači Ken Takakura, kojemu je to bio debi u filmu na engleskom jeziku, premda je već bio veliko ime u rodnom Japanu. Poslije će nastupati i u filmovima poput 'Jakuze' ('The Yakuza') Sydneyja Pollacka — filma koji je svojedobno želio režirati i Aldrich, također s Robertom Mitchumom, s kojim je već imao ne osobito uspješnu suradnju na 'Brežuljcima gnjeva' ('The Angry Hills') — te u 'Crnoj kiši' ('Black Rain') Ridleyja Scotta.

Foto: Ken Takakura kao bojnik Yamaguchi u filmu 'Kasno je za heroje' ('Too Late the Hero', 1970.) Izvor: sidewinder69blog.wordpress.com / kadar iz filma

Samo kretanje u akciju podsjeća na 'Napad!', s Jackom Palanceom, jer se i ondje vojnici kreću preko otvorenog polja raspršeno i u intervalima koje određuje časnik koji vodi akciju. Sama akcija dovest će napadače i do još jedne neugodne spoznaje koja sav njihov trud i žrtve čini potpuno besmislenima i nepotrebnima. Ali time njihove nevolje nisu završene. Na kraju ostaju samo različite nijanse poraza i neuspjeha obiju strana, bez pravog pobjednika. Možda je to mali spoiler, ali teško da može pokvariti doživljaj ove izvanredne antiratne drame.

Bez praznog hoda

Film je prilično dug — oko 130 minuta — što je još jedan Aldrichev zaštitni znak i još jedan način narušavanja tadašnjih holivudskih standarda. Ipak, nema nijednog trenutka praznog hoda. Sve je nabijeno akcijom, ali svaka akcijska scena ima vrlo dobro dramaturško opravdanje, a napetost raste iz trenutka u trenutak i ne popušta sve do samoga kraja.

Posebno vrijedi izdvojiti uvodnu špicu. Tri zastave — američka, britanska i japanska — na početku su nove i blistave, ali što špica dulje traje, postaju sve istrošenije i otrcanije. Jednostavna je to, ali vrlo efektna metafora zaraćenih strana: na početku su svi snažni i puni samopouzdanja, a što rat dulje traje, svi postaju sve iscrpljeniji.

Jednako važan dio atmosfere filma jest sjajan soundtrack Geralda Frieda. Uzbudljiv je i pulsirajući, gotovo fizički gura radnju naprijed, ali njegov ritam postupno pada kako raste umor likova. Glazba tako prati njihovu iscrpljenost i sve teže napredovanje, pretvarajući se iz pokretačke snage akcije u još jedan odraz fizičkog i psihičkog trošenja ljudi uhvaćenih u besmislenoj misiji.

Snimanje na Filipinima

Film je bio prva velika produkcija snimana na Filipinima, gdje će poslije Francis Ford Coppola snimati i 'Apokalipsu danas' ('Apocalypse Now'). Razlog odabira lokacije objasnio je sam Aldrich: na raspolaganju su imali veliku mornaričku bazu s oko 25.000 ljudi, kao i veliku avionsku pistu koja se mogla koristiti za dopremu ljudi i opreme. Tijekom snimanja došlo je do velike svađe između Aldricha i Cliffa Robertsona jer redatelj nije dopustio glavnom glumcu da se vrati u Ameriku kako bi primio Oscara za naslovnu ulogu u filmu 'Charly' Ralpha Nelsona.

Uz Michaela Cainea veže se pak jedna zanimljiva anegdota. Tijekom snimanja eksterijera na Filipinima savršeno se snalazio u džungli, u svakom trenutku znao gdje se nalazi, pa je čak pomagao ostalim članovima ekipe. Kada se ekipa vratila u Ameriku kako bi u studiju dovršila snimanje, Caine se — izgubio u studijskim prostorijama.

Pod kojim je naslovima film prikazivan

Kod nas je film prikazivan pod naslovima 'Kasno je za heroje' i 'Prekasno junak', dok se američka televizijska verzija znala prikazivati i pod alternativnim naslovom 'The Suicide Run'.