Ja sam Spartak - priča o filmu, Spartaku i Kirk Douglasu

Foto: Kirk Douglas, 'Spartak'

Čak ni onda kad je to moglo biti (ili je bilo) oportuno, ne sjećam se da sam ikada za nešto rabio citat Karla Marxa. Ovaj put baš ne mogu odoljeti, jer je zapravo sasvim prikladan temi, gotovo da je teško naći bolji, a istovremeno i neobičniji. "Najdoličniji momak kojim se može podičiti antička povijest, izniman general (ne Garibaldi), uzvišena pojava i pravi predstavnik antičkog proletarijata." Jasno je zašto se klasno osviješten Marx opredijelio upravo za Spartaka, gdje bi mi ostali dvojili između Julija Cezara, Oktavijana Augusta. Osobno bih uvrstio i Tiberija Druza Nerona Germanika, bolje znanog kao Klaudije, među pretendente na tako uzvišenu titulu, mada bi za potonjega bio kriv uglavnom Robert Graves i sjajna BBC-jeva serija 'Ja, Klaudije'. No, svakako upada u oči opaska "ne Garibaldi" — uvijena kritika upućena junačnom buntovniku, koji je izvrsnost zadržao samo na razini taktike, ispustivši iz vida strategiju, ostvarenje slobode za svoju šaroliku i brojnu skupinu pratilaca, cifra kojih se pominje u rasponu od 70.000 pa sve do 120.000. Ali, tko je zapravo bio Spartak?

Spartakov ustanak

Godine 73. p. n. e. u gladijatorskoj školi u Capui, na jugu Italije, došlo je do pobune gladijatora. Teško je reći koji je stvarni razlog buni, jer gladijatori, pogotovo dobri gladijatori, bili su iznimno traženi i čuvani, tako da su čak i osiromašeni rimski patriciji znali pristupati njihovim redovima, kao jedan od načina otplate dugova svojim kreditorima, ili slobodnjaci željni avantura i dokazivanja. Slavni gladijatori, prokušani u borbi, bili su nešto poput današnjih pop-zvijezda, što i ne čudi, jer su igre bile isključivi vid zabave. Ipak, najčešće su bili regrutirani među robovima, kriminalcima i zarobljenicima.

Život im je ispunjen svakodnevnim napornim treninzima, ali prave borbe bi pojedinog gladijatora zakačile do pet puta godišnje, što je zapravo bilo i manje nego li bi to zadesilo prosječnog legionara.

Bilo kako bilo, sedamdesetak gladijatora iz Bacijatove škole pobunilo se, svladalo stražu i započelo proces koji će postati poznat kao Treći robovski ustanak ili Spartakov ustanak, prema njihovom najpoznatijem vođi. Antički su se pisci i historičari tek ovlaš bavili njime, a i tada uz puno proturječnosti — pridajući mu aristokratsko podrijetlo. Taštini je, recimo, više godilo da taj Tračanin, koji će iz temelja uzdrmati rimski imperij, bude dezerter iz rimske vojske i obični razbojnik, nego nešto drugo.

Foto: Laurence Olivier kao Marko Kras, Peter Ustinov kao Bacijat, Nina Foch kao Helena Glabro, 'Spartak'

No, očito je bio iznimno nadaren, kad je od tako šarolike skupine, u pravilu nesklone poštivanju ikakvog autoriteta, uspio iskovati vojsku koja će dobrano utjerati strah u kosti Rimljanima i to na njihovom matičnom teritoriju. Na ruku mu je išlo što su protivnici u početku olako shvaćali prijetnju i doživjeli niz poraza, a na krilima uspjeha redovi pobunjenika brzo su se popunjavali. Uostalom, robovlasničko društvo, poglavito iz vizure roba, teško da je bilo nešto što se ne želi ostaviti ni pod koju cijenu.

Koji su bili ciljevi pobune, teško je reći. Očito nisu bili rušenje robovlasničkog sustava i stvaranje novog društva (pa je vjerojatno time i zaslužio ono "ne, Garibaldi"), a opet, ako mu je cilj bio bijeg s talijanske čizme, nakon bitke kod Mutine (današnja Modena) mogao je neometano prijeći u Cisalpinsku Galiju i izgubiti se u prostranstvima Galije, Germanije, ili vratiti se u rodnu Trakiju. No to nije učinio, već je vojsku okrenuo na jug. Jesu li im dotadašnji uspjesi i obilan plijen dali krila, pa su odlučili produžiti pljačkaški pohod, što neki smatraju i njihovom osnovnom idejom vodiljom, teško je reći. Uz to, sad su oni bili ti koji podcjenjuju protivnika. Rim ih je, za promjenu, shvatio iznimno ozbiljno — kako bi i mogao drugačije kad su krenuli prema njemu. Marko Licinije Kras, jedan od najbogatijih Rimljana, vrlo lako i jedan od najbogatijih ljudi kroz povijest ljudskog roda, politički iznimno ambiciozan, preuzima komandu nad preostalim rimskim legijama i obavezu da skrši pobunu. Mada će u jednom trenutku zavapiti za pomoći Pompeja Velikoga, koji je gušio pobunu u Španjolskoj, i Lukula, koji je na istoku odmjeravao snage s Mitridatom, uspjet će sam pobijediti Spartaka. Vjeruje se da je u tom odlučujućem sukobu čuveni Tračanin poginuo te da nije bio među 6.000 raspetih zarobljenika duž Apijskoga puta.

Ostaje upadljiva činjenica koliko se zapravo malo, ili ništa, zna o Spartaku i njegovu životu prije ustanka, a nema puno više toga o njemu ni za vrijeme ustanka, tek grubi nacrti jedne priče koja je, ovisno o stavu pripovjedača, mogla biti učinjena i velikom pričom, upravo onako velikom kakvom nam ju je predstavio vjerojatno najpoznatiji film Kirka Douglasa — "Spartak".

A sada… spektakl

Od samih početaka, filmska je industrija težila grandioznosti i epskim filmovima. Godine 1895. Sienkiewicz je dobio Nobelovu nagradu za roman "Quo vadis", da bi već 1901. isti bio ekraniziran, u duljini od dvadesetak minuta, a potpisuje ga Ferdinand Zecca. Iz današnje perspektive, duljina možda djeluje smiješno, ali je uspostavio kalup za cijeli jedan žanr, ali i bio rodonačelnik čitavog niza sljedbenika istog naslova i naizgled iste priče. Tako se prvim uspješnim filmskim spektaklom smatra talijanski "Quo vadis" iz 1912. A onda će doći i ostali, čak i s drugim temama: D. W. Griffith s "Rođenjem jedne nacije" i "Netrpeljivošću", a negdje u to doba prvi put se pojavljuje i osoba čije je ime praktično sinonim žanra — Cecil B. DeMille s "Ženom imenom Ivana" iz 1916. Da bi uslijedio cijeli niz naslova koji će postati daleko poznatiji u njihovim kasnijim inkarnacijama, iz pedesetih i šezdesetih godina: "Kleopatra" s Thedom Barom, "Ben-Hur" s Ramonom Novarrom, prva verzija DeMilleovih "Deset zapovijedi". Tridesete su pale uglavnom na DeMilleova pleća, jer je praktično sam iznio žanr u toj dekadi, dok su četrdesete zašle u noirovsku tamu tjeskobe i neizvjesnosti Drugoga svjetskog rata i poraća. Već u pedesetima iznova se otkriva topla voda i dolazi do povratka spektaklima, dijelom i kao odgovor na konkurenciju televizije. Gle čuda, taj je povratak opet obilježen "Quo vadisom", ali ovaj put riječ je o najboljoj verziji, najraskošnije produciranoj, prekrasno snimljenoj i u boji, a ne manje bitna je i divna zvučna kulisa jednog od velikana filmske glazbe, ali i spektakala, Miklósa Rózse. Nije čudo da je film Mervyna LeRoya postao ogroman hit, koji će uzrokovati lavinu. Pedesete pa negdje do sredine šezdesetih predstavljaju vrhunac žanra epskih spektakala, a nekako s Mannovim "Padom Rimskog Carstva" dolazi do smiraja žanra.

Kirk Douglas će nakon snimanja "Vikinga" reći da je, što se tiče epskih filmova i njega — to to. Međutim, popularnost žanra, a i zarade studija, još uvijek su bili u punom zamahu. Primjerice, William Wyler pripremao je svojega "Ben-Hura". Kako je bio iznimno sretan prvom suradnjom s Wylerom, u "Detektivskoj priči", a postojala je obostrana želja da se suradnja ponovi, ponudio je režiseru svoje usluge, vidjevši se u naslovnoj ulozi. Međutim, hladan je tuš došao kad mu je bila ponuđena isključivo uloga Rimljanina Mesale, jer je glavna uloga već bila zacementirana za Charltona Hestona. Kako se Douglasu nije sviđao jednodimenzionalni prikaz negativca, svim je svojim likovima uvijek nastojao pridodati dodatnu crtu snage, ukoliko su bili slabići ili obrnuto, otklonio je ovu ponudu. Međutim, negdje u to doba dobio je i jednu knjigu na čitanje, koja ga je odmah osvojila. Riječ je bila o "Spartaku" Howarda Fasta.

Noir u zemlji filma

Ne bi čovjek vjerovao da i knjiga može biti opasna. Možda ne svaka, ali ova je upravo to bila. Ne samo radi onoga napisanog, mada je pero moćnije od mača, već i radi osobe koja ju je napisala. Naime, Fast je svojedobno bio deklarirani pripadnik Komunističke partije Amerike, učlanivši se još tamo negdje 1943., vjerojatno i pod impresijama uloge Crvene armije u Drugome svjetskom ratu. Zapravo nema veze što je napustio partiju, zgađen devijacijama koje su se javile u njoj, kultom ličnosti, represijom, diktaturom, masovnim ubojstvima, a koje su izbile na vidjelo nakon XX. kongresa KP SSSR-a; svejedno se našao u sivoj zoni. Lijevi su ga se odrekli vrlo lako (što mu je mogao ispričati iz prve ruke i Costa-Gavras, nakon što je napravio 'Priznanje'), a desnima je i dalje ostao "crveni", sumnjivac i neprijatelj Amerike. Za javno prokazivanje nekoga neprijateljem bio je zadužen HUAC, kongresni odbor za protuameričku djelatnost. Žalac svoje istrage, u stvari lov na vještice, usmjerio je u dobroj mjeri na filmsku industriju, kao onu koju su prigrlili najširi slojevi pučanstva. Jedna od prvih takvih sjednica održana je 28. listopada 1947., kada je pred odbor pozvana skupina poznata pod nazivom "Hollywoodska desetorica", gdje su bili uglavnom scenaristi, a među njima i Dalton Trumbo. Dovoljno je bilo odbiti svjedočiti, te bi se bez daljnjih dokaznih radnji donosile zatvorske kazne, gubilo pravo na rad — možda ne izrijekom, ali zaposli nekog takvog pa vidi što slijedi. I, dakako, gubilo se pravo na ime. Alternativa je bila prokazati druge, te i stvarno izgubiti ime.

Foto: Dalton Trumbo pozvan da svjedoči pred HUAC-om, komitetom za protuameričke djelatnosti kojima je bio cilj suzbiti utjecaj ljevičara i komunista na "američku" kulturu

U gomili spektakala koje su studiji izbacivali u tom periodu, većina ih se bavila kršćanstvom od ranog nastanka pa do Kristova raspeća. Spartak, eto, nije bio nikom interesantan, onako revolucionaran bio je i nepoželjna tema. Ne i za Kirka Douglasa. Knjiga mu se dopala, odlučio je napraviti film pod egidom vlastite produkcijske kuće 'Bryna' (po imenu majke), samo je trebalo scenarij napraviti filmičnijim, jer originalni predložak donosi priču o Spartaku iz vizure četiriju ljudi koji su ga znali, susretali se s njime na ovaj ili onaj način; jedna od priča je i iz vizure glavnog mu protivnika Krasa, a sam Tračanin je ostao sporedan lik. To nije bsš odgovaralo ni glavnom glumcu/producentu, koji je ipak imao zadnju riječ. Te je promjene trebao napraviti sam autor knjige.

Jedan gladijator previše

Naravno, nakon iznimnog financijskog uspjeha 'Vikinga', Douglas je bio siguran da će United Artist stati i za njega i u ovom projektu. Ali, kao za inat, United je pokretao vlastiti projekt 'Gladijatori', na istu temu, s Yulom Brynnerom kao Spartakom i Martinom Rittom iza kamere. Čak su u novinama objavili poster s Brynnerom u spartakovskoj odori i najavili to kao sljedeći njihov naslov. To je bio blef, ni oni nisu bili ništa spremniji od konkurencije u vidu 'Bryne', pa je počela trka s vremenom — tko osigura glavne glumce, pobjeđuje. A pikirali su na iste — Charlesa Laughtona, Laurencea Oliviera, Petera Ustinova…

Foto: Ckarles Laughton kao Senator Grakho, 'Spartak'

Snimajući, u koprodukciji s prijateljem i čestim suradnikom Burtom Lancasterom, 'Đavolovog učenika' (The Devil's Disciple), u ulozi generala Gentlemanly Johnnyja Burgoynea imao je Laurencea Oliviera. To je otvorilo idealnu mogućnost za ponuditi Olivieru ulogu u novom projektu, a ovaj je odmah iskazao oduševljenje za nebrojene mogućnosti uloge Spartaka. Što sad? Douglas nije spominjao da je za sebe sačuvao naslovnu ulogu, a engleski kolega velikodušno mu je preporučio da bi za njega idealna uloga bila ona — Marka Krasa. Kako je bilo još vremena do početka produkcije, i Olivier i Douglas radovali su se skorašnjim preinakama scenarija, svatko iz svojih vlastitih razloga: Douglas nadajući se da će pojačavanjem uloge Krasa privoljeti Oliviera da prihvati tu ulogu, te je bila čak i predviđena Krasova naracija, na početku i tijekom filma, čime bi postao suštinski glavni lik; a Olivier da se još više istakne "njegova" uloga Spartaka.

Foto: John Dall, kao Marko Publije Glabro i Laurence Olivier kao Marko Kras, 'Spartak'

S Ustinovim nije bilo problema, odmah je rekao: "Čak mi i toga još pristaje." Ona iz 'Quo vadisa'. Laughton je s početka nadmeno odbio, ali kako je bio u financijskim problemima ipak se brzo predomislio. S tako jakim adutima, a naposljetku i s Universalom iza sebe, prišlo se novim razgovorima s United Artistom i oni su se povukli, jer im projekt i nije odmakao dalje od najava.

Nom de plume

U ovoj je fazi scenarij postao gorući problem, jer je Fastova verzija bila neupotrebljiva: dijalozi drveni, scene statične, doslovce ništa upotrebljivo. A vrijeme je curilo neumitno. Trebalo je naći nekoga tko piše brzo, a kvalitetno. I zapravo je samo jedna osoba odgovarala opisu. Problem je bio taj što je ta osoba bila proskribirana. Dalton Trumbo nije smio raditi u Hollywoodu. Ne pod svojim imenom.

Naravno, bez rada se nije moglo živjeti, pa se pravilo zaobilazilo korištenjem pseudonima, praksa na koju su se vrli lovci znali zažmiriti, osim izrazito zadrtih desničara, poput Franka Capre, koji je odbio raditi na "Prazniku u Rimu" jer mu vonja po "crvenima". To je bio upravo Trumbov scenarij, za koji je zaslužio Oscara, ali ga je primila druga osoba, navedena kao scenarist.

U početku je i Douglas koristio tu praksu pseudonima, pa je Trumbo, koji je već bio pod okriljem 'Bryne', bio "Sam Jackson". Ime si je želio od najdražeg od otaca osnivača — Samuela Adamsa — i prema naslovu vlastitog filma 'Izvanredni Andrew Jackson'. Film "Trumbo" iz 2015., jako dobro prikazuje detalje u i oko snimanja Spartaka, da se zadržimo na fokusu ove naše priče. Dostojan glasu koji ga je pratio, uspio je u dva tjedna zgotoviti scenarij, iznenadivši sve prisutne načinom na koji je to radio, naime prvo bi od početka do kraja, ali uvijek kronološkim redom, napisao sve dijaloge, pa u narednim čitanjima dijalozima dodavao prizore.

Mann ili Kubrick?

Nedostajao je režiser. Kirk je bio za Kubricka, s kojim je već radio "Staze slave", ali u Universalu nisu bili oduševljeni idejom da se nekom tako mladom povjeri tako skupocjena igračka. Uostalom, bio je i zauzet na pretprodukciji vesterna Marlona Branda "Jednooki Jack". Jedna od opcija bio je i David Lean, ali on se nije vidio u projektu pa je, engleski učtivo, odbio. Javila se i ideja da Olivier glumi i režira, ali drugi glumci, poglavito Laughton, nisu bili za to. Onda je Universal inzistirao da to bude Anthony Mann.

Foto: Peter Ustinov, Vitorio Nino Novarese i Anthony Mann, 'Spartacus' iza scena

Douglas je bio skeptičan prema ovom izboru, ali je pristao samo da bi ga se već nakon dva tjedna riješio. Nikad se neće točno znati zašto je došlo do razlaza, uglavnom proveden je prijateljski. Mannu je plaćen puni iznos i dobio je Douglasovo obećanje da, kad bude želio nastupiti u nekom njegovom projektu, neka mu se javi. Vjeran zadanoj riječi, bio je nositelj glavne uloge u predzadnjem Mannovu filmu 'Heroji Telemarka'. Priča ide u smjeru da je Mann previše popuštao zvijezdama filma, posebice Ustinovu (koji će na kraju jedini osvojiti Oscara), pa su ispadali bolji od glavnog glumca i nominalnog šefa. To je možda i točno, ali improvizacije Ustinova na početku filma su uistinu sjajne. Kada onako baš nervozno opomene roba sa suncobranom da je sunce na drugoj strani, to je vrhunska minijatura velikoga glumca. Nije točno znan Mannov ukupan doprinos filmu, ali to sigurno jesu scene u libijskim rudnicima, koje je Kubrick želio izbaciti, i scene u Capui. Uočljivi su Mannovski detalji. Primjerice, kad Spartak svine ruku Marselu (Charles McGraw, noir-veteran i česti Mannov glumac) prije nego što će mu uroniti glavu, podsjeća na razrješenje u 'Winchesteru '73' kada se James Stewart obračuna s Danom Duryeom. Na drugoj strani, ćudljivi Brando odlučio je sam režirati film i riješio se Kubricka, tako da su se karte za Spartaka napokon posložile kako je glavni šef želio. A Mann? Odlazi napraviti vjerojatno najslavniji i najuspješniji epik — 'El Cid'.

Trijumf hrabrosti

Produkcija je bila i zahtjevna i dugotrajna, samo snimanje trajalo je 167 dana. Bolesti glumaca, Simmons, Curtisa, pa i samog Douglasa, sve je to produžavalo proces i trošilo resurse, koji su daleko odmakli od prvotno planiranih 5,5 milijuna dolara. Ali nije presudan bio samo novac koji je curio. Sve se više i više šuškalo o scenaristu filma, scenaristu o kojem vjerojatno jedino još Universal nije imao pojma. Pokušavalo se na sve načine dokučiti tko je taj "Sam Jackson". Hajka je već bila spremna da se digne, u vidu Hedde Hopper i Američke legije. Od svih ljudi, ponajmanje je to trebalo Kirku. Bojkot filma i financijski debakl označio bi kraj njegove karijere. Tim više što se pokazalo da mu je "vjerni prijatelj" i financijski savjetnik Sam Norton zapravo pokrao i uništio cjelokupno zarađeni imetak i ostavio dug prema poreznoj upravi od 750.000 dolara. Dug je riješen zaradom 'Vikinga', ali je 'Spartak' značio kretanje od nule. Novi uspon… ili kraj.

I u takvoj situaciji donijet će hrabru odluku, jer hrabrost je uvijek bila jedna od njegovih izrazitih vrlina. Kako se produkcija ipak primicala kraju, trebalo je odlučiti tko će biti potpisan kao scenarist. Da li Edward Lewis, producent i čovjek koji je Douglasu prvotno poklonio Fastovu knjigu, što je on odbio, ne želeći se kititi tuđim perjem; da li Edward Lewis i Sam Jackson, čisto da netko može figurirati kao scenarist, jer se ne može pojaviti nepostojeća osoba. Kubrick se ponudio da će on staviti svoje ime kao autor scenarija, "da pomogne u situaciji kakva je", ali su potonja dvojica to s indignacijom odbili. I tada je donesena odluka da ide — DALTON TRUMBO. Svemu unatoč.

Koliko je situacija bila zapravo opasna čak i nakon 'Spartaka', govori slučaj s Frankom Sinatrom, dakle ne nekim anonimcem, koji je najavio da će scenarij za njegovo 'Streljanje redova Slovika' napraviti Albert Maltz, još jedan od proskribiranih. Toliki je pritisak napravljen na njega i na njegovu djecu da se morao povući. Svjestan svega što se može dogoditi, Douglas je svejedno podigao telefon, nazvao studio i rekao: "Treba mi jedna propusnica na ime Dalton Trumbo." Nezamisliv čin do tada, prvi takav, a onda su uslijedili i drugi — Otto Preminger sazvao je konferenciju za novine i najavio da će scenarist njegova novog filma biti bivši Sam Jackson. Počela se rušiti kula strahovlade i samovolje, jedva išta različita od one kakvu su njihovi "crveni" protivnici sazdali, a koja je trajala dvadesetak godina. Njen sinonim, senator McCarthy, završio je kao prezren i slomljen čovjek, kad je u vojsci pokušao provesti proces i čistke kakve je, s toliko uspjeha, proveo u tvornici snova.

Znajući pozadinu vremena, još je zanimljivije pratiti Trumbove scenarističke intervencije. Primjerice, obračun Krasa (pobjednika) i Grakha (poraženog), kad mu general govori o listama protivnika države i kako će završiti, te kako njega (senatora) namjerava ostaviti na životu da mu služi po potrebi (kao denuncijant), sigurno je više odraz aktualnog vremena nego Krasovog, mada je Kras u starom Rimu služio pod Kornelijem Sulom — čovjekom koji je i uveo proskripcije. Za razliku od ostalih naslova žanra, gdje se spektakl fokusira na dekadenciju i razvratnost Rimljana, ovdje toga gotovo pa nema. Spektakl je rezerviran za one uvijek previđene, gladijatore i robove, i njihove treninge. Tek mala naznaka razvratnosti, ako već prihvatimo da i samo društveno uređenje bazirano na robovima nije razvratno u svojoj srži, postoji u sceni između Antonina (Tony Curtis) i Krasa (Olivier), kada raspravljaju o gastronomskim užicima, puževima i kamenicama, dok se Kras kupa, a Antonin čeka s ručnikom. To je bila jedna od izbačenih scena jer je aludirala na homoseksualizam (mada više na apsolutnu vlast gospodara nad robovima), ali je naknadno pronađena i ubačena u restauriranu verziju filma. Scena je pronađena bez zvučnog zapisa, pa je pokojnom Olivieru glas za tu scenu posudio Anthony Hopkins, a uistinu je teško primijetiti razliku.

Ne bi se smjelo zaboraviti ni da se Kirk Douglas na svoj način odvažio pobuniti protiv postojeće represije, baš kao što je to gotovo dvije tisuće godina ranije učinio čovjek kojega je utjelovio na velikom ekranu. Uvjeti i metode nisu bili isti, ali nešto u svojoj biti uvijek je: borba protiv sustava koji zatire slobode kreće od velike osobne hrabrosti. I upravo tada filmski Spartak je učinio onu pravu, "spartakovsku" stvar.