Mrtvaci ne nose karirano

Usred noći, praćen obilnom kišom i grmljavinom, jedan se osamljeni auto probijao zavojitom planinskom cestom.

Zbog prevelike brzine vozač će u jednom trenutku izgubiti kontrolu nad automobilom i sletjeti u provaliju, a na novinskim naslovnicama idući dan osvanut će natpisi o tragičnoj smrti profesora Johna Haya Forresta.

Za Rigbyja Reardona (Steve Martin), vlasnika i jedinog djelatnika istoimene detektivske agencije, ta je vijest bila gotovo beznačajna i ne bi na nju ni obratio pažnju da netko nije zakucao na vrata njegova ureda dok je u nedostatku posla prelistavao nekoliko dana stare novine.

Dama u crnini, lica prekrivena velom koji se spuštao preko oboda šešira, došla je zatražiti Rigbyjevu pomoć u slučaju tragične pogibije njezina oca.

Ona, Juliet Forrest (Rachel Ward), sumnjala je da se iza nesreće krije zavjera kojom je njezin otac, ugledni znanstvenik i poznati proizvođač sira, uklonjen da bi se nepoznati počinitelji domogli rezultata njegovih istraživanja.

Foto:Steve Martin kao privatni detektiv Rigby Reardon i Rachel Ward kao Juliet Forrest u filmu Dead Men Don't Wear Plaid (1982.). Izvor fotografije: Remind Magazine / Universal Pictures.

Reardon se prihvati rada na slučaju i, uzevši ključ od profesorova ureda, uputi se tamo.

Nije još ni započeo sa prekopavanjem papira kada se začuju nečiji teški koraci na stepeništu.

Čovjek u mantilu i sa kožnom torbom u ruci zaputio se upravo u isti ured.

I sve bi to bilo normalno i u skladu s tipičnim film-noirovskim konvencijama iz četrdesetih i pedesetih godina da nije bilo jednog bitnog detalja, upravo u svezi čovjeka koji će zaskočiti Rigbyja dok kopa po papirima u profesorovu uredu.

Šešir je OK.

Mantil je OK.

Crna kožna torba je OK.

A i sam čovjek izgleda kao da je sad upravo izašao iz nekog drugog film noira.

I što je tu čudno?

Pa samo to što on JEST došao iz jednog drugog filma, jer čovjek koji iznenađuje Stevea Martina jest Alan Ladd, a scene koje gledamo uzete su iz filma This Gun for Hire.

Steve Martin kao Rigby Reardon u jednom od prizora koji vizualno oponašaju klasične kriminalističke i film-noir filmove četrdesetih i pedesetih godina. Izvor fotografije: Flicks.

Dead Men Don't Wear Plaid (Mrtvaci ne nose karirano) bila je druga od sveukupno četiri suradnje glumca Stevea Martina i režisera Carla Reinera.

Tu su još The Jerk, The Man with Two Brains (Čovjek sa dva mozga) i All of Me (Sve od mene).

U njima će Martin ostvariti neke od svojih najboljih komičarskih uloga.

Takav će domet ponovno dosegnuti krajem osamdesetih u briljantnoj komediji Franka Oza Dirty Rotten Scoundrels (Prljavi pokvareni prevaranti).

Igrom slučaja ili ne, ispalo je da su od Martina kao glumca najviše potencijala izvlačili režiseri koji su i sami bili komičari.

Za Franka Oza znamo da je bio jedan od ključnih ljudi Muppeta, što mu je i više nego dovoljna preporuka, ali ni Carl Reiner nije imao gotovo ništa slabije reference.

Bio je kreator, producent, scenarist i jedan od ključnih ljudi iznimno popularne serije The Dick Van Dyke Show, emitirane od 1961. do 1966.

Ta je komedija situacije obilježila karijeru i donijela ogromnu popularnost glavnome glumcu Dicku Van Dykeu, ali proslavila je i ostale glumce koji su se u njoj pojavljivali, poput Mary Tyler Moore.

Nama je Van Dyke možda najpoznatiji po nastupu u Mary Poppins, uz Julie Andrews.

Carl Reiner kao filmski režiser debitirat će 1967. godine komedijom Enter Laughing, poluautobiografskom pričom o mladiću koji želi uspjeti u svijetu kazališta.

U njoj je nastupio Reni Santoni, kojega ćemo kasnije pamtiti kao partnera Clinta Eastwooda u prvom i najboljem iz serijala Dirty Harry, a koji će nastupiti također kao južnoamerički policajac u jednoj od rijetkih pravih glumačkih uloga u Mrtvaci ne nose karirano.

Foto: Redatelj Carl Reiner i Steve Martin tijekom snimanja filma Dead Men Don't Wear Plaid. Film je bio druga od njihove četiri zajedničke filmske suradnje. Izvor fotografije: Remind Magazine.

Zašto u jednoj od rijetkih pravih glumačkih uloga?

Zato što je cijeli film sastavljen od novih scena i isječaka iz nekih od najpoznatijih kriminalističkih i film-noir filmova četrdesetih i pedesetih.

Rigby Reardon raspravlja s Philipom Marloweom u izvedbi Humphreyja Bogarta, pokušava spasiti Swedea Andersona (Burt Lancaster), vara ga fatalna Kitty Collins (Ava Gardner), a tu su i Charles Laughton, Veronica Lake, Bette Davis, Cary Grant...

I sve to savršeno funkcionira kao jedna cjelina.

Ono što će Zemeckis desetak godina kasnije napraviti u Forrest Gump susretima glavnog junaka s povijesnim osobama, Reiner je ovdje na svoj način već primjenjivao sa starim filmskim materijalom.

Nevjerojatna minucioznost posvećena je rekonstrukciji interijera koji su morali biti savršeno vjerni onim interijerima iz kojih su isječci uzimani.

Produkcijski dizajner John DeCuir morao je rekonstruirati ogroman broj setova, dok je snimatelj Michael Chapman mjesecima proučavao izgled starih filmova kako bi novi materijal što bolje odgovarao starome.

Na zvučne efekte također se jako pazilo.

I nova glazba i zvuk morali su biti uklopljeni sa starim materijalom tako da prijelazi budu što manje uočljivi.

Posebno su korišteni položaji kamere, snimanje preko ramena i precizno ponavljanje rakursa iz originalnih filmova, pa se često čini kao da Martin uistinu stoji u istom prostoru s glumcima koji su te scene snimili desetljećima ranije.

AFI potvrđuje da je većina likova u filmu konstruirana korištenjem isječaka iz filmova četrdesetih i pedesetih godina, montiranih tako da izgledaju kao dio priče koju vodi Rigby Reardon.

Rigby Reardon u svom uredu. Snimatelj Michael Chapman i ostatak ekipe nastojali su rasvjetom, scenografijom i kadriranjem što preciznije reproducirati izgled klasičnog film noira. Izvor fotografije: American Society of Cinematographers.

U sceni s Caryjem Grantom iz Suspicion čak je pronađen i korišten originalni željeznički kupe iz Hitchcockova filma.

Ako bismo baš bili sitničavi, autorima bi se moglo zamjeriti što su, vjerojatno poneseni kvalitetom svoga rada, počeli trpati i pokoji suvišni i za priču nebitni insert, i to s jedinim ciljem da ih bude čim više.

No i bez njih lista korištenih filmova bila bi itekako brojna, jer tu se pojavljuju:

• Alan Ladd – This Gun for Hire Franka Tuttlea

• Barbara Stanwyck – Sorry, Wrong Number Anatolea Litvaka

• Ray Milland – The Lost Weekend Billyja Wildera

• Ava Gardner – The Killers Roberta Siodmaka i The Bribe Roberta Z. Leonarda

• Burt Lancaster – The Killers Roberta Siodmaka

• Humphrey Bogart – The Big Sleep Howarda Hawksa, In a Lonely Place Nicholasa Raya i Dark Passage Delmera Davesa

• Cary Grant – Suspicion Alfreda Hitchcocka

• Ingrid Bergman – Notorious Alfreda Hitchcocka

• Veronica Lake – The Glass Key Stuarta Heislera

• Bette Davis – Deception Irvinga Rappera

• Lana Turner – The Postman Always Rings Twice Taya Garnetta i Johnny Eager Mervyna LeRoya

• Edward Arnold – Johnny Eager Mervyna LeRoya

• Kirk Douglas – I Walk Alone Byrona Haskina

• Fred MacMurray – Double Indemnity Billyja Wildera

• James Cagney – White Heat Raoula Walsha

• Joan Crawford – Humoresque Jeana Negulescoa

• Charles Laughton – The Bribe Roberta Z. Leonarda

• Vincent Price – The Bribe Roberta Z. Leonarda

• Edmond O'Brien – White Heat Raoula Walsha

• William Conrad – The Killers Roberta Siodmaka

• Charles McGraw – The Killers Roberta Siodmaka

• Jeff Corey – The Killers Roberta Siodmaka

• John Miljan – The Killers Roberta Siodmaka

• Brian Donlevy – The Glass Key Stuarta Heislera

• Norma Varden – The Glass Key Stuarta Heislera

Ovaj film bit će ujedno i posljednji filmski rad dvoje višestruko nominiranih, ali i višestrukih osvajača prestižne pozlaćene statuetice Oscara, ujedno svaka ponaosob i veteran razdoblja film-noira četrdesetih godina prošlog stoljeća.

Jedan je Miklós Rózsa, čuveni skladatelj koji je karijeru započeo još tridesetih godina skladajući za filmove Alexandera Korde u Engleskoj.

Miklós Rózsa (1907.–1995.), jedan od najznačajnijih skladatelja filmske glazbe zlatnog doba Hollywooda. Za Dead Men Don't Wear Plaid skladao je glazbu koja je morala prirodno odgovarati starim filmskim prizorima.

Izvor fotografije: ABCDVDVIDEO, arhivska fotografija Miklósa Rózse.

Sedamnaest puta nominiran za Oscara, tri nominacije je i potvrdio: za Spellbound (Opčinjenost) Alfreda Hitchcocka, A Double Life (Dvostruki život) Georgea Cukora i Ben-Hur Williama Wylera.

U ovom filmu zadatak mu je bio napisati glazbu koja će se neprimjetno uklapati u stare filmske isječke.

To je bio posebno prikladan izbor jer je Rózsa ionako skladao originalnu glazbu za nekoliko filmova korištenih u Dead Men Don't Wear Plaid, uključujući The Killers, The Bribe, Double Indemnity i The Lost Weekend.

Druga je čuvena Edith Head, legendarna hollywoodska kostimografkinja i osmerostruka dobitnica Oscara.

Izvor fotografije: arhivska fotografija Edith Head. Ako vas asocira, na lik iz 'Izbavitelja', u pravu ste, to nije samo asocijacija.

Među filmovima za koje je nagrađena nalaze se The Heiress (Nasljednica), Samson and Delilah, All About Eve (Sve o Evi), A Place in the Sun (Mjesto pod suncem), Roman Holiday (Praznik u Rimu), Sabrina, The Facts of Life i The Sting (Žalac).

Za Dead Men Don't Wear Plaid bila je idealna osoba jer je i sama radila na kostimima za nekoliko originalnih filmova iz kojih su korišteni isječci.

Stevea Martina odjenula je u čitav niz odijela koja su morala odgovarati različitim razdobljima i starim scenama tako da novi Rigby Reardon doista izgleda kao da je uvijek bio tamo.

Edith Head umrla je 24. listopada 1981., ubrzo nakon završetka svog rada na filmu.

Dead Men Don't Wear Plaid bio je njezin posljednji film. AFI navodi i da završna špica film posebno posvećuje Edith Head te tehničarima i kreativcima koji su stvarali filmove četrdesetih i pedesetih godina.

Zato na završnoj špici stoji i posebna posveta Edith Head, ali i svim briljantnim tehničarima i kreativcima koji su stvarali filmove četrdesetih i pedesetih godina.

I upravo je to možda najbolji način da se opiše cijeli film.

Mrtvaci ne nose karirano istovremeno je parodija i posveta s ljubavlju jednom iznimnom razdoblju u povijesti filma – razdoblju film noira.

No on funkcionira i na razini kviza posvećenog svim zaljubljenicima u film.

Prateći ga dovedete se u situaciju da vas i ne zanima toliko sama priča – koja i nije toliko bitna, ali opet dovoljno dobro drži cijeli projekt na okupu – već pokušavate pogoditi odakle je skinuta pojedina scena, odakle su preuzete pojedine rečenice i tko se upravo pojavio pred vama.

I tada postajete svjesni koliko vam tih osamdesetak minuta filma predstavlja čisti užitak.

Pravi film za filmofile.