Noćna kretanja: detektiv koji gleda, ali ne vidi

Harry Moseby ugleda svoju ženu pred kinom. Došao je po nju i već joj maše. Zatim na trenutak skrene pogled da zaključa automobil. Kada ponovno pogleda prema njoj, prizor se promijenio. Uz Ellen je muškarac. Marty Heller hoda sa štapom. Čeka ga Mercedes. Ellen odlazi s njim. Harry ne kaže ništa. Zamah ruke koji je trenutak prije bio običan pozdrav odjednom postaje besmislena, suvišna gesta — a pogled mu se ledi pred onim što trenutak ranije još nije znao.

Foto: Gene Hackman kao Harry Moseby u ‘Noćnim kretanjima’ (‘Night Moves’) Arthura Penna — detektiv koji gleda, ali ono najvažnije vidi tek kada je prekasno. Izvor: The Criterion Collection / Warner Bros.

Možda je upravo u tih nekoliko sekundi Gene Hackman objasnio cijela ‘Noćna kretanja’ (‘Night Moves’) Arthura Penna. Harry Moseby je privatni detektiv. Njegov je posao gledati ljude, pratiti ih, pronalaziti ono što skrivaju i vidjeti ono što drugi ne vide. Barem bi tako trebalo biti. Ali kada mu se pred očima pojavi nešto što nije želio vidjeti, riječ mu zastane negdje između misli i glasa. Gesta odjednom izgubi smisao. Pogled se smrzne. Hackman ne radi gotovo ništa, a na njegovu licu vidimo sve.

Rohmer ili kako gledati boju dok se suši

Nije slučajno da se sve događa pred kinom. Ellen je ranije pozvala Harryja da s njom pogleda Rohmerovu ‘Moju noć kod Maud’ (‘Ma nuit chez Maud’). Harry odbija. Jednom je već gledao Rohmera i bilo je, kaže, poput gledanja kako se boja suši. Arthur Penn nije dijelio mišljenje svojega junaka. Naprotiv, poslije je govorio da je to bio svojevrstan hommage Rohmeru. Alan Sharp u scenariju je izvorno spomenuo Claudea Chabrola, ali Pennu usporedba nije odgovarala pa ga je zamijenio Rohmerom. Harry Moseby, smatrao je Penn, upravo bi tako doživio Rohmerove filmove.

I tu jedna od najpoznatijih rečenica filma prestaje biti samo dobra šala. Harry ne voli kino koje promatra ljude i njihove odnose jer želi radnju, kretanje, rješenje. A Penn ga zarobi upravo u takav film. Harry misli da se nalazi u detektivskoj priči u kojoj treba riješiti slučaj, dok mi zapravo gledamo film koji polako rastavlja njega.

Harry ne podnosi film u kojem se naizgled ništa ne događa, ne shvaćajući da se najvažnije stvari u njegovu vlastitom životu događaju upravo ondje gdje nema akcije: u razgovoru koji nije vodio, pogledu koji nije pročitao i pozdravu koji je u jednom trenutku izgubio smisao. Čovjek kojemu je Rohmer dosadan odjednom se našao usred rohmerovske scene vlastitog života. Nema potjere, nema pucnjave, nema zločina koji treba riješiti. Samo žena, drugi muškarac i jedan običan pozdrav koji odjednom više ništa ne znači. Ne shvaćajući da je upravo on postao Rohmerov junak u filmu koji bi njemu samome možda bio jednako naporan kao gledanje kako se boja suši.

Penn mu zapravo daje upravo ono što Harry želi: krimić. Nestala djevojka, privatni detektiv, preljub, tragovi, Florida, mrtva tijela, krijumčarenje. Samo da bi taj krimić iznutra pretvorio u upravo onu vrstu filma koju Harry ne želi gledati.

Detektiv postaje slučaj

Harry dobiva naizgled rutinski posao. Nekadašnja glumica Arlene Iverson angažira ga da pronađe šesnaestogodišnju kćer Delly koja je pobjegla od kuće. Trag vodi preko njezinih muškaraca, filmskih setova i kaskadera sve do Floride. Harry radi ono što misli da zna. Pita, prati, povezuje, pronalazi. I doista pronađe Delly. U nekom drugom detektivskom filmu to bi značilo da je riješio slučaj.

Ali slučaj u ‘Noćnim kretanjima’ polako postaje sporedan. Što Harry više istražuje Delly, Penn i Sharp više istražuju Harryja. Nestala djevojka postaje sredstvo kojim film otvara njegova slijepa mjesta: njegov brak, njegovu potrebu da sve pretvori u problem koji se može riješiti, njegovu profesionalnu sigurnost i gotovo dječačku vjeru da negdje mora postojati potez kojim će sve ponovno doći na svoje mjesto.

Pred kinom Harry prati Ellen, ali mi promatramo njega. Dok traži Delly, on istražuje njezin nestanak, a mi postupno otkrivamo njegovu izgubljenost. Kada pronađe djevojku, misli da je završio posao, dok mi već naslućujemo koliko malo zapravo razumije ono što je pronašao. Harry Moseby misli da istražuje slučaj. Arthur Penn istražuje Harryja Mosebyja.

Alan Sharp pritom ne bi smio ostati samo ime uz Pennovo. Škotski pisac i scenarist već je nekoliko godina ranije napisao ‘Ulzanin pohod’ (‘Ulzana’s Raid’) Roberta Aldricha, jedan od onih vesterna koji koriste poznati žanr samo da bi ispod njega otvorili mnogo neugodnija pitanja o nasilju, strahu i svijetu koji se opire jednostavnim objašnjenjima. Nešto slično Sharp radi i s detektivskim filmom u ‘Noćnim kretanjima’. Istraga se širi umjesto da se sužava, odgovori otvaraju nova pitanja, a čovjek koji bi trebao unositi red u kaos postupno se pokazuje jednako izgubljenim kao svijet koji istražuje. Penn će Sharpov scenarij mijenjati, naglašavati neke njegove motive i neke voditi u drugom smjeru, ali Harry Moseby i labirint u kojem se izgubio počinju kod Sharpa.

Foto: Arthur Penn početkom sedamdesetih, u razdoblju neposredno prije nastanka ‘Noćnih kretanja’ (‘Night Moves’). Izvor: PBS / Wikimedia Commons, 1972.

Zato je Hackman ovdje toliko važan. On Harryja ne pretvara u velikog filmskog detektiva. Nema Bogartovu romantičnu aureolu ni sigurnost čovjeka koji će posljednjim objašnjenjem razmrsiti čvor. Hackman igra čovjeka koji još uvijek vjeruje da razumije svijet oko sebe, dok mu lice sve češće govori suprotno. Harryjeva sigurnost ne ruši se jednim velikim otkrićem. Ona polako curi iz njega.

Penn se pritom suvereno poigrava ikonografijom detektivskog filma koji Harry misli da poznaje. Tu je mehaničar Quentin kojega treba pritisnuti i iz njega izvući informaciju, gotovo klasična figura iz starog noira i hard-boiled priče. Tu je i avion za zaprašivanje koji nisko prelijeće cestu i gotovo neizbježno priziva Hitchcockov ‘Sjever-sjeverozapad’ (‘North by Northwest’). Samo što Penn poznate žanrovske znakove više ne koristi prema starim pravilima. Harry ih prepoznaje, zna kako bi se u takvoj priči trebalo ponašati i misli da zna sljedeći potez. Problem je što se nalazi u filmu koji više ne igra po pravilima koja je naučio.

Mislim da znam poteze

Harry voli šah. Na Floridi Pauli pokazuje poziciju iz partije odigrane 1922. Crni je imao mat, ali ga nije vidio. Trebalo je žrtvovati damu, a zatim napraviti tri mala poteza skakačem. Harry pokazuje kombinaciju. Lijepa je. Problem je samo što je čovjek koji ju je trebao odigrati nije vidio. Odigrao je nešto drugo i izgubio.

Teško je zamisliti precizniju definiciju Harryja Mosebyja. On zna poteze. Zna kako bi se nekoga trebalo pronaći, kako bi se trag trebao slijediti, koje pitanje treba postaviti i kako bi se priča trebala provjeriti. Harry je teoretičar. Na šahovskoj ploči može desetljećima poslije pokazati potez koji je drugi čovjek previdio. U stvarnom životu nema tu prednost. Ljudi lažu, vole, varaju, odlaze i mijenjaju pravila dok je partija još u tijeku. Harryja nije porazilo neznanje. Pregazila ga je praksa. Na pitanje zna li igrati Harry odgovara jednostavno: zna poteze. Žali za tuđim propuštenim potezima, čak i onima odigranima prije nego što se rodio, nesvjestan vlastitih propuštenih poteza. Ali valjda to tako funkcionira kod svih nas. Tuđe je nekako uvijek lakše vidjeti.

Foto: Harry Moseby (Gene Hackman) nad šahovskom pločom u ‘Noćnim kretanjima’ (‘Night Moves’) — poteze poznaje, ali one presudne u vlastitom životu prepoznaje prekasno. Izvor: FilmHydra / kadar iz filma Night Moves (Warner Bros., 1975).

Ne vidi vlastiti brak dok mu se raspad ne pojavi pred kinom. Pronađe Delly, ali ne razumije što je zapravo pronašao. Susreće ljude povezane sa slučajem i ne razumije njihove međusobne veze. Tragovi su pred njim, samo što stvarnost odbija izgledati poput uredno postavljene šahovske pozicije. Harry zna kako bi trebalo igrati. Misli da zna poteze. Ali dok on razmišlja o ploči, život je već odigrao sljedeći.

Nije slučajno ni što je Sharpov izvorni naslov na kraju zamijenjen naslovom ‘Noćna kretanja’. U njemu se krije igra riječi između Night Moves i Knight Moves, poteza skakača, ali i mnogo više od toga. Harry je poput figure na ploči koju ne vidi cijelu. Stalno se kreće, prati, traži, odlazi i vraća se, ali kao da je uvijek jedan potez prekasno. Dođe do pravog mjesta, pronađe pravi trag, ponekad čak i vidi ono što je cijelo vrijeme bilo pred njim — samo trenutak nakon što mu to još može koristiti. Netko drugi već je odigrao sljedeći potez. Harry ga razumije tek kada je partija otišla dalje.

Hackman između Bucka i Harryja

Penn je Hackmana dobro poznavao mnogo prije Harryja Mosebyja. Osam godina ranije dao mu je Bucka Barrowa u ‘Bonnie i Clydeu’ (‘Bonnie and Clyde’), ulozi koja mu je snažno ubrzala uspon u Hollywoodu i donijela mu prvu nominaciju za Oscara, za najboljeg sporednog glumca. Već je ondje bilo nečega izrazito hackmanovskog: Buck nije najveći ni najvažniji lik filma, ali Hackman mu daje toliku fizičku prisutnost, toplinu i životnost da ga je nemoguće previdjeti.

Foto: Gene Hackman kao Buck Barrow u ‘Bonnie i Clyde’ (‘Bonnie and Clyde’) — osam godina prije Harryja Mosebyja, Hackmanova energija kod Penna još je bila okrenuta prema van. Izvor: Warner Bros.-Seven Arts / Tatira-Hiller Productions.

Penn je vrlo rano shvatio koliko mnogo Hackman može napraviti bez potrebe da glumi „velikog“ čovjeka. U ‘Bonnie i Clydeu’ ta energija izlazi prema van. Buck je glasan, živ, fizički prisutan. Osam godina poslije Penn kao da istog glumca okreće prema unutra. Harryjeva drama često se događa upravo onda kada ne govori. Zato je onaj pozdrav pred kinom toliko snažan. Harry mahne, na trenutak skrene pogled, a kada ponovno pogleda, ista gesta odjednom znači nešto sasvim drugo. Penn ne treba Hackmanu dati monolog. Dovoljno mu je ostaviti lice.

Deset godina nakon ‘Noćnih kretanja’ ponovno će raditi zajedno u ‘Meti’ (‘Target’) i kontrapunkt je gotovo savršen. U ‘Noćnim kretanjima’ Hackman je čovjek koji bi profesionalno trebao znati više od drugih, a stalno otkriva da nije vidio ono bitno. U ‘Meti’ izgleda kao običan, gotovo dosadan otac, a postupno otkrivamo da zna i može mnogo više nego što njegov sin pretpostavlja. Jedan Hackman polako gubi sigurnost koju je imao, drugi otkriva sposobnosti koje je skrivao. Isti redatelj, isti glumac, gotovo obrnuti pokret.

Foto: Gene Hackman i Matt Dillon u ‘Meti’ (‘Target’) Arthura Penna — deset godina nakon ‘Noćnih kretanja’ Penn ponovno koristi Hackmana, ali ovaj put postupno otkriva koliko ovaj naizgled obični otac zapravo zna i može. Izvor: Warner Bros. / IMDb.

Hollywood koji odlazi i onaj koji dolazi

Oko Hackmana Penn okuplja neobičnu glumačku postavu u kojoj se gotovo može vidjeti smjena generacija. Melanie Griffith kao Delly tek je na početku i ovo joj je prva velika filmska uloga. James Woods kao Quentin također je još daleko od glumca čije će lice i nervozna energija kasnije postati toliko prepoznatljivi. Gledajući ih danas, teško je ne vidjeti dvoje glumaca koji tek dolaze, uhvaćenih prije nego što su postali ono što danas povezujemo s njihovim imenima.

Na drugoj strani nalazi se Janet Ward kao Arlene, pomalo ocvala nekadašnja glumica koja živi više od ostataka svoje prošlosti nego od sadašnjosti. Delly je za nju istodobno kći i izvor novca. Penn tako čak i u glumačkom svijetu oko Harryja spaja nešto što nestaje s nečim što tek nastaje. Dok Harry pokušava razumjeti svijet koji mu izmiče, pred kamerom se susreću Hollywood koji blijedi i Hollywood koji dolazi.

Susan Clark kao Ellen pritom dobiva mnogo nezahvalniji zadatak: mora nam pokazati brak iz perspektive žene koju Harry pokušava razumjeti kao što razumije slučaj. Harris Yulin kao Marty Heller dovoljan je da jednim izlaskom iz kina razori Harryjevu sliku vlastitog života. Jennifer Warren kao Paula na Floridi postaje nešto drugo – mogućnost da Harry nakratko povjeruje kako je negdje drugdje, s nekim drugim, život jednostavniji nego u Los Angelesu. Naravno da nije.

Michael Small zna kamo Harry ide

A onda je tu Michael Small. Njegova glazba ne pokušava Harryja pretvoriti u junaka detektivskog filma. Nema pobjedničke sigurnosti ni obećanja da će slagalica, samo ako budemo dovoljno pažljivi, na kraju biti uredno složena. Smallova glazba je melankolična, nemirna i istodobno suzdržana, kao da zna nešto što Harry još ne zna.

Video: Michael Small, glazba iz ‘Noćnih kretanja’ Arthura Penna.

Small je poslije objasnio da je istu melodijsku građu koristio za misterij i potragu te za Harryjevu osobnu usamljenost i čežnju za izgubljenim. Vanjska i unutarnja istraga zato dobivaju isti glazbeni jezik. Harry traži nestalu djevojku, ali ispod te priče traži nešto mnogo neodređenije – pokušava pronaći samoga sebe. To je gotovo glazbena potvrda onoga što film radi od početka. Slučaj je samo vanjska konstrukcija. Prava istraga vodi prema Harryju.

Small je govorio i o kružnom obliku glazbe na kraju filma, povezujući ga s brodom koji se vrti bez kapetana i misterijem koji zapravo nije riješen. Penn je bio još izravniji: središnja nepoznanica filma sam je Harry, čovjek koji je nepoznat samome sebi. Zato su željeli završetak bez objašnjavajućeg dijaloga, napravljen slikom i zvukom. Nakon filma u kojem detektiv pokušava riječima, pitanjima i činjenicama doći do odgovora, posljednji odgovor više se ne može izgovoriti.

Krug

Završna akcija dolazi brzo. Gotovo brutalno brzo. Pucnjava, hidroavion, Paula, ranjeni Harry. U nekom drugom filmu to bi bio trenutak za veliki obračun, posljednju demonstraciju sposobnosti junaka i konačno rješenje misterija. Penn kao da namjerno odbija pružiti takvo zadovoljstvo. Akcija je kratka i gotovo suvišna jer ovo nikada nije ni bio film o tome može li Harry Moseby pobijediti negativca.

Ovo nije ‘Meta’. Ovo je film o Harryju Mosebyju.

Foto: Ranjeni Harry Moseby ostaje sam na brodu koji se vrti u krug – nakon svih tragova, poteza i kretanja napokon vidi istinu, ali prekasno da bi njome mogao upravljati. Izvor: kadar iz ‘Noćnih kretanja’ (‘Night Moves’) (Arthur Penn, 1975) / DVDBeaver.

Čovjek je proveo cijeli film krećući se. Prati ljude, vozi, leti na Floridu, vraća se u Los Angeles, ponovno odlazi na Floridu. Traži Delly, pronalazi je, gubi je, vraća se tragovima koje nije razumio prvi put. Čini se da stalno ide nekamo. A onda na kraju napokon vidi dovoljno da shvati što se dogodilo. I više mu ništa ne vrijedi.

Ranjeni Harry pokreće brod, ali više njime ne upravlja. Brod se počinje vrtjeti u krug. To je gotovo apsurdno jednostavna slika, a u njoj je cijeli film. Toliko kretanja da bi završio na istom mjestu. Toliko gledanja da bi prekasno vidio. Toliko poteza da bi shvatio da onaj pravi nije prepoznao dok ga je još mogao odigrati.

Možda se zato završetak ‘Noćnih kretanja’ može čitati i kao slika besmisla života koji Harry pokušava pretvoriti u rješivu zagonetku. Detektiv vjeruje da svaka posljedica mora imati uzrok koji može pronaći, svaki trag svoje mjesto i svaka partija potez koji vodi prema rješenju. Ali život nije šahovska ploča. Nema uvijek trenutka u kojem se figure ponovno poslože i pokažu nam što smo trebali učiniti.

Harry Moseby napokon vidi. Samo što mu to više ništa ne vrijedi. Brod se vrti u krug, more oko njega nema putokaza, a istraga koja je trebala dovesti do odgovora dovela ga je natrag do njega samoga. Akcija je završila gotovo prije nego što je počela jer ona nikada nije ni bila važna.

Harry je mislio da istražuje slučaj, ali bilo je obrnuto. Mi smo istraživali njega.

Možda i jest bio detektiv koji gleda, ali ne vidi. Mi smo ga gledali i vidjeli: samo njega. Genea Hackmana.

I zavoljeli ga. Ili nastavili voljeti, kako tko.