Moj tata i ja oduvijek smo voljeli westerne. Mama bi nas pustila da ih gledamo, uz više-manje hinjeno zgražanje: „Pa što ima tamo? Konj, šešir i pištolj?” Nikada nisu pali na plodno tle moji pokušaji pametovanja da na westerne gleda kao na povijesne filmove, poput onih o starom Rimu. Nekako to kod nje nije prolazilo.
E, ali priča ipak nije bila baš tako crno-bijela. Jest, voljeli smo westerne, ali dok je on uživao u Johnu Wayneu, ja sam preferirao Aldricha i Peckinpaha. Moglo bi se reći da smo najčvršće držali ujedinjenu frontu protiv mame.
No postojala je jedna, možda i više, točaka konvergencije. Ali ova je bila baš izrazita. Film u kojem smo se obojica pronašli.
‘Prijateljsko uvjeravanje’ (‘Friendly Persuasion’, 1956.) Williama Wylera.
Foto: Zvali su ga najvećim producentom među redateljima, najvećim redateljem među producentima. William Wyler. Izvor: filmska arhiva.
Western u kojem je najteže ne potegnuti pištolj
Na prvi pogled, ‘Prijateljsko uvjeravanje’ ima sve što bi mama očekivala od westerna: konje, šešire, pa i poneki pištolj. Ima i američki građanski rat, premda se on isprva čini dalekim od mirnog života obitelji Birdwell u Indiani. Ali Williama Wylera ne zanimaju toliko oni koji potežu oružje koliko oni koji ga odbijaju uzeti u ruke. Njegovi junaci su kvekeri, pripadnici vjerske zajednice kojoj je nenasilje jedno od temeljnih načela. I dok se oko njih vodi rat, oni pokušavaju živjeti u skladu sa svojim uvjerenjima.
Lako je, naravno, biti protiv nasilja dok ono ostaje negdje daleko. Pravo pitanje nastaje kada se približi vlastitom domu. I tu Wyler počinje postavljati pitanja na koja ni njegovi likovi ni mi nemamo jednostavne odgovore.
Jess i Eliza – ljubav, uvjerenja i male neposlušnosti
U središtu priče nalazi se Jess Birdwell, kojega glumi Gary Cooper, čovjek čija su vjerska uvjerenja čvrsta, ali čija ljudska priroda nije uvijek spremna slijediti ih bez pogovora. Jess voli svoju obitelj, poštuje pravila zajednice i iskreno vjeruje u nenasilje. No voli i dobre konje, brzu vožnju i pokoje malo zadovoljstvo koje se baš ne uklapa u strogu predodžbu kvekerskog života.
Foto: Dok rat još nije zakucao na vrata, najveće bitke vodile su se unutar obitelji. Gary Cooper i Dorothy McGuire kao Jess i Eliza Birdwell u ‘Prijateljskom uvjeravanju’ (1956.). Izvor: Allied Artists / High-Def Digest.
Njegova supruga Eliza, koju tumači Dorothy McGuire, mnogo je dosljednija u pridržavanju vjerskih načela. Ona nije samo supruga i majka nego i propovjednica, duhovni oslonac zajednice, a to u nadolazećim vremenima postaje sve teže. Djeca odrastaju, počinju postavljati vlastita pitanja i donositi odluke koje se ne moraju podudarati s njezinim uvjerenjima.
Dorothy McGuire mogla je vrlo lako dobiti nezahvalnu ulogu stroge supruge koja mužu stalno nešto brani i majke koja od djece očekuje poslušnost. Ali ona ne dopušta da Elizu tako jednostavno protumačimo. Iza njezine odlučnosti stoji žena koja voli svoju obitelj jednako snažno kao Jess, samo što tu ljubav pokazuje na drukčiji način. Može biti nježna, tvrdoglava, zabrinuta i nepokolebljiva, ponekad sve to u istom prizoru.
A Gary Cooper? Malo je glumaca koji su mogli toliko toga izreći gotovo nepomičnim licem. Njegov Jess ne mora držati velike govore o slobodi savjesti; dovoljno je pogledati kako reagira kada se njegova uvjerenja sudare s nečim što mu je osobno važno.
Wyler je dovoljno mudar da njihov brak ne pretvori u jednostavan sukob popustljivog muža i stroge žene. Jess i Eliza vole se, razumiju i povremeno izluđuju jedno drugo, baš kao ljudi koji su proveli godine zajedno. A nije joj ni Jess uvijek olakšavao posao. Čak je i on znao pomalo udarati kontru, primjerice kada bi kriomice podmićivao Red Rovera kockicama šećera, pazeći da ga nitko ne vidi, ili kada je kupio orgulje, dobro znajući da Eliza neće biti oduševljena. Nije to bila pobuna protiv nje, još manje protiv njihove vjere, nego Jessov način da sačuva ponešto od vlastitih malih zadovoljstava.
I što je najvažnije, bez obzira na uvjerenja, baš nitko neće ostati pošteđen.
Djeca Birdwellovih – svatko na svoj način
A tu je i Josh, kojega glumi mladi Anthony Perkins. Poput mnogih mladića, želi što prije odrasti, dokazati da više nije dijete i da može sam odlučivati o vlastitom životu. Ali djeca često toliko žure odrasti da nikada ne stignu razmisliti što to zapravo znači. A kada napokon shvate, katkad je već prekasno. Jer nema povratka. Ne možeš jednostavno reći: „Neka, hvala.”
Foto: Želio je odrasti. Rat mu je odlučio ispuniti želju, ne pitajući ga je li spreman. Anthony Perkins kao Josh Birdwell u ‘Prijateljskom uvjeravanju’ (1956.). Izvor: Allied Artists.
Mattie Birdwell, koju glumi Phyllis Love, zaljubljena je u Garda Jordana, kojega tumači Peter Mark Richman. Njihova je ljubav još jedno iskušenje obiteljskih uvjerenja, ali ne zato što bi Gard bio loš izbor. Naprotiv, upravo je u tome zanimljivost. Dvoje mladih ljudi može se iskreno voljeti, a ipak pripadati svjetovima čija se pravila ne podudaraju. Mattie pritom nije spremna jednostavno odbaciti ono u čemu je odrasla, ali ne želi ni da joj drugi odlučuju o budućnosti.
Mali Jess, kojega glumi Richard Eyer, sasvim je druga priča. On još nema potrebu raspravljati o velikim načelima; ima mnogo važnijih poslova, među kojima posebno mjesto zauzima njegov rat s obiteljskom guskom Samanthom. A taj pernati protivnik nije nimalo bezazlen. Njihovi sukobi donose neke od najduhovitijih trenutaka filma.
Foto: From the land beyond, beyond stigla je ova neman. Richard Eyer kao mali Jess Birdwell i njegova neumoljiva protivnica Samantha u ‘Prijateljskom uvjeravanju’ (1956.). Izvor: Allied Artists.
Pamtimo ga i kao Toma Sawyera u televizijskoj adaptaciji Twainove priče, a dvije godine nakon Wylerova filma postao je Barani, duh iz čarobne lampe u ‘Sedmom Sinbadovu putovanju’ (‘The 7th Voyage of Sinbad’, 1958.) Nathana Jurana. „From the land beyond beyond…” – i eto nas u čarobnom svijetu Raya Harryhausena. Od Toma Sawyera, preko ratovanja s guskom, do duha koji ispunjava želje. Nije loše za dječaka koji se u Wylerovu filmu nije mogao obraniti ni od vlastite peradi.
Sam Jordan – čovjek koji mi je ostao zauvijek
A onda upoznajemo Sama Jordana, Gardova oca, kojega glumi Robert Middleton. Sam nije čovjek koji će se pretjerano zamarati vjerskim pravilima svojih susjeda. Pripada svijetu u kojem se stvari rješavaju mnogo izravnije, a njegova životna filozofija ne ostavlja osobito mnogo prostora za kvekersku suzdržanost. Ipak, Wyler ga ne pretvara u protivnika obitelji Birdwell. Sam je prije svega čovjek drukčijeg temperamenta, čija prisutnost pokazuje da se međusobno poštovanje ne mora temeljiti na jednakim uvjerenjima.
Foto: Smij se ti, Same, smij. Vidjet ćemo tko će se smijati iduće nedjelje. Robert Middleton kao Sam Jordan, nasuprot Garyju Cooperu u ‘Prijateljskom uvjeravanju’ (1956.). Izvor: Allied Artists.
Kao možda nikada prije ni poslije, i ni s jednim drugim glumcem, imao sam ozbiljnih problema prihvatiti Roberta Middletona u nekim drugim ulogama, osobito kada je glumio negativce, primjerice u pojedinim epizodama ‘Dima baruta’ (‘Gunsmoke’). Ne zato što je bio loš. Baš naprotiv, bio je sjajan. Ali meni je Robert Middleton zauvijek ostao Sam Jordan. I nikakva glumačka transformacija nije me mogla uvjeriti u suprotno.
A onda dolazi jedna od meni najdražih scena u cijelom filmu.
Nakon Jessove kupnje orgulja, Eliza se, ne želeći ih prihvatiti u kući, povlači u štalu. Jess joj se pridružuje i njih dvoje ondje provode noć. Kada Sam poslije dozna što se dogodilo, Jess pokušava sačuvati dostojanstvo tvrdnjom da je sve riješio razgovorom, odnosno prijateljskim uvjeravanjem.
I Sam se jednostavno ne može prestati smijati.
Robert Middleton smije se onako kako se čovjek smije kada mu je nešto toliko smiješno da više nema nikakve mogućnosti sačuvati ozbiljnost. A Jess, kojega Gary Cooper igra s upravo savršenom mjerom povrijeđenog dostojanstva, može samo čekati da prijatelja prođe. Ali Sam neka se samo smije. Taj će mu smijeh prisjesti već iduće nedjelje, kada se na svom Princeu naguta prašine koju će pred njim podizati Jessova Lady.
Meni je ta scena samo srce filma. Sam se ne smije Jessu zato što ga ne poštuje, nego upravo zato što ga toliko dobro poznaje. A Jess zna da mu to ne može zamjeriti. Jer prijateljstvo ponekad znači i imati nekoga tko će se od srca nasmijati našoj nevolji, a da nas pritom ni najmanje ne povrijedi.
Kad god ponovno vidim tu scenu, moj već uvjetovani refleks isti je: smijeh i suze.
Red Rover, Prince i Lady – kad ponos sjedne za uzde
Nijedna priča o ‘Prijateljskom uvjeravanju’ ne bi bila potpuna bez Red Rovera. Jer Jess Birdwell možda jest kveker, čovjek mira, skromnosti i čvrstih uvjerenja, ali kad su konji u pitanju, neke od tih vrlina počinju pokazivati zabrinjavajuću rastezljivost.
Foto: Ni mito i laska nisu toliki grijeh kad su u pitanju viši ciljevi. Samo da gospođa ne vidi. Gary Cooper kao Jess Birdwell uz Red Rovera u ‘Prijateljskom uvjeravanju’ (1956.). Izvor: Allied Artists.
A Sam Jordan ima Princea, pravog šampiona. I sad zamislite dvojicu odraslih ljudi koji se međusobno poštuju, dobro poznaju i iskreno vole, ali od kojih nijedan ne može podnijeti pomisao da bi konj onoga drugoga mogao biti brži. Njihovo nadmetanje nije samo utrka konja nego i sudar dvaju ponosa. Jess će pronaći stotinu razloga zašto mu zapravo nije stalo do pobjede, ali Red Rover mora biti brži. Sam, naravno, nema nikakvu namjeru olakšati mu posao.
Samo što Red Rover, unatoč Jessovoj vjeri u njega i svim kockicama šećera, baš i ne opravdava očekivanja.
A onda se pojavljuje Lady, kobila koju Jess dovodi od udovice Hudspeth, koju glumi Marjorie Main. Možda ne izgleda tako uglađeno i otmjeno kao Red Rover, možda se na prvi pogled i ne čini dostojnom suparnicom, ali izgled zna prevariti. I to kako! Jess se odriče svojega ljepotana i zamjenjuje ga neuglednom Lady, koja će napokon pokazati Princeu što znači imati dostojnu konkurenciju. Sam, naravno, teško može povjerovati da je Jess svojega konja zamijenio nečim što na prvi pogled baš i ne obećava.
I tako se čovjek koji ne želi podići ruku na drugoga nađe u situaciji da mu je odjednom strašno važno prestići najboljeg prijatelja. Nema tu neprijateljstva, nema ni zle namjere. Samo ona neuništiva ljudska potreba da barem jednom možemo reći: moj je bolji od tvojega.
Foto: Napokon i mi konja za trku imamo! Gary Cooper kao Jess Birdwell, spreman pokazati što može njegova nova Lady, dok Eliza (Dorothy McGuire) čeka u kočiji. ‘Prijateljsko uvjeravanje’ (1956.). Izvor: Allied Artists.
Dimitri Tiomkin – melodija jednog izgubljenog mira
A cijeli taj svijet ima i svoju glazbu. Za nju je zaslužan Dimitri Tiomkin, čovjek koji je westernima dao neke od njihovih najprepoznatljivijih melodija, uključujući i onu iz ‘Točno u podne’ (‘High Noon’, 1952.).
Foto: Došao je iz Ukrajine da im dokaže kako je stepa isto što i prerija. Dimitri Tiomkin (za klavirom), a slijeva nadesno William Wyler, Gary Cooper, Walter Catlett i Jester Hairston, tijekom glazbene probe ili snimanja glazbe za ‘Prijateljsko uvjeravanje’ (1956.). Fotografija nastala oko 1955.–1956. Izvor: Dimitri Tiomkin Official Website, arhivska fotografija A1163.
Tiomkin je bio i jedan od pionira uvođenja nosive pjesme u samu strukturu filmske glazbe. Pjesma više nije bila tek dodatak filmu ili melodija koja prati odjavnu špicu, nego tematska okosnica koja se u instrumentalnim varijacijama provlači kroz partituru, povezuje prizore i postaje dio filmskog pripovijedanja. Upravo je taj film jedan od najpoznatijih primjera takvog pristupa.
Ali ovdje Tiomkin ne mora glazbom najavljivati obračun revolveraša. Njegova glazba prati jedan drukčiji svijet, onaj u kojem su obiteljski život, ljubav, susjedi i sitna svakodnevna zadovoljstva važniji od velikih povijesnih događaja.
Posebno mjesto pripada pjesmi ‘Friendly Persuasion (Thee I Love)’, za koju je Tiomkin napisao glazbu, a Paul Francis Webster stihove. U izvedbi Pata Boonea postala je velikim hitom, a zaslužila je i nominaciju za Oscara za najbolju izvornu pjesmu.
I danas, kada ponovno čujem tu melodiju, ne čujem samo Tiomkinovu glazbu. U njoj je ostalo nešto od onih zajedničkih gledanja filma, od vremena kada nismo morali razmišljati koliko će nam jednog dana značiti ono što smo tada uzimali zdravo za gotovo.
Video: Pat Boone izvodi ‘Friendly Persuasion (Thee I Love)’, pjesmu kojom je Dimitri Tiomkin još jednom pokazao kako melodija može postati duša cijelog filma. Glazba: Dimitri Tiomkin; stihovi: Paul Francis Webster. Izvor: YouTube.
Kad uvjerenja počnu teturati
Ali nije sve samo smijeh. Indiana nije toliko izolirana od ostatka svijeta da njezini stanovnici ne bi znali što se događa i što im se približava. Građanski rat više nije nešto što se vodi negdje daleko, a vijesti o njemu sve teže ostaju izvan svakodnevnog života obitelji Birdwell i njihove zajednice.
Ljudi izvan kvekerske zajednice sve češće postavljaju neugodno pitanje: nije li odbijanje oružja zapravo kukavičluk? Lako je govoriti o miru kada drugi odlaze u rat, a još lakše optužiti one koji odbijaju sudjelovati da očekuju kako će ih netko drugi zaštititi. No ono što se događa unutar zajednice možda je još bolnije. I njihova uvjerenja počinju teturati, ne zato što su odjednom prestali vjerovati u njih, nego zato što ni sami više ne znaju kako se postaviti.
Posebno je neugodno kada se pitanje kukavičluka postavi pred mladog Josha. On čak priznaje da možda jest uplašen. I u tome ima više iskrenosti nego u mnogim velikim govorima o hrabrosti. Što učiniti kada se načelo nenasilja sukobi s potrebom da zaštitiš vlastitu obitelj? Gdje prestaje vjernost savjesti, a počinje odgovornost prema drugima?
Wyler pritom nikome ne nudi jednostavan izlaz. Jer nije dovoljno imati čvrsta uvjerenja. Treba s njima i živjeti, osobito onda kada cijena njihove dosljednosti prestane biti samo osobna.
Odrastanje koje prestaje biti igra
Za Josha rat napokon prestaje biti nešto o čemu odrasli razgovaraju. Njegovi vršnjaci odlaze u borbu, ljudi oko njega sve glasnije govore o dužnosti, a on mora odlučiti hoće li ostati vjeran odgoju ili se pridružiti onima koji namjeravaju zaustaviti neprijatelja.
Foto: Odrastanje koje prestaje biti igra, ali je neizvjesno što postaje. Dorothy McGuire kao Eliza Birdwell pred sinom Joshom (Anthony Perkins), s puškom u ruci, u ‘Prijateljskom uvjeravanju’ (1956.). Izvor: Allied Artists.
Josh ne želi biti kukavica. Ali što to zapravo znači? Je li hrabrost uzeti pušku i stati pred neprijatelja ili odbiti oružje, čak i kada znaš da će te zbog toga drugi prezirati? Konfederacijski vojnici približavaju se Indiani i Josh se pridružuje onima koji ih namjeravaju zaustaviti. Ono što je dotad bilo predmet razgovora, rasprava i propovijedi odjednom postaje stvarnost u kojoj se odluke donose u nekoliko sekundi.
Perkins je ovdje izvanredan upravo zato što Joshovu nesigurnost ne pokušava prikriti. Pred nama nije mladi junak koji je od početka siguran u svoju odluku. To je dječak koji želi postati muškarac, ali tek počinje shvaćati da odrastanje ne donosi samo pravo na vlastite odluke nego i obvezu da živiš s njima.
Josh se suočava s neprijateljem, ali i sa samim sobom. Strah, instinkt za preživljavanjem i vjerski odgoj više nisu odvojene stvari o kojima može mirno razmišljati. Svi traže odgovor istodobno. Anthony Perkins pritom ne glumi ratnika koji otkriva vlastitu veličinu. Njegov Josh otkriva koliko je ranjiv i koliko se ono što čovjek učini u jednom jedinom trenutku može razlikovati od svega što je vjerovao da će učiniti.
Rat ne pita koliko imaš godina, jesi li spreman ili u što vjeruješ. A kada jednom prođe kroz tvoj život, ne možeš jednostavno nastaviti ondje gdje si stao.
Jess Birdwell – najteže je ne povući okidač
A što je s Jessom? Čovjekom koji je cijeli život nastojao živjeti u skladu sa svojim uvjerenjima, koji je mogao popustiti pred iskušenjem bržeg konja ili novih orgulja, ali za kojega je odbijanje nasilja bilo nešto mnogo ozbiljnije od pravila zajednice.
Sada je ugrožen njegov sin i sve ono što je godinama smatrao čvrstim temeljem vlastitog života odjednom se nalazi pred iskušenjem za koje ga nitko nije mogao pripremiti. Gary Cooper, kojega smo toliko puta gledali s oružjem u ruci, ovdje nam pruža nešto posve drukčije. Jess poseže za puškom, suočava se s neprijateljskim vojnikom i dolazi do trenutka u kojem bi povlačenje okidača bilo najjednostavnije rješenje.
Ali može li nakon toga ostati čovjek kakav je bio?
Wyler pritom ne pretvara njegovo oklijevanje u slabost. Naprotiv, dopušta nam da osjetimo koliko je teško oduprijeti se onome što u takvom trenutku nalažu strah, bijes i očinska ljubav. A možda je upravo zato Cooper toliko uvjerljiv. Jer znamo koliko bi lako mogao odigrati čovjeka koji puca. Ovdje mora odigrati čovjeka koji odlučuje da neće.
Sjetimo se samo ‘Točno u podne’. Ondje mora uzeti oružje jer mu drugi okreću leđa, a ovdje mora pronaći snagu da ga ne upotrijebi. I ta odluka ne briše ono što se dogodilo, ne uklanja opasnost i ne jamči da će svi koje voli ostati živi. Samo mu omogućuje da, nakon svega, još uvijek može pogledati samoga sebe u oči.
Kad i metla postane oružje
A Wyler nije zaboravio ni Samanthu, onu ratobornu gusku koja je malom Jessu toliko puta zagorčala život. Njezini sukobi s dječakom dotad su nas nasmijavali, ali sada, kada konfederacijski vojnici stignu na imanje Birdwellovih, ona će se naći u sasvim drukčijoj opasnosti.
Foto: Kad prijateljsko uvjeravanje zakaže, uvijek je tu metla. Samantha u rukama konfederacijskog vojnika, dok Eliza Birdwell (Dorothy McGuire) stoji iza njega. ‘Prijateljsko uvjeravanje’ (1956.). Izvor: Allied Artists.
Eliza pokušava sačuvati mir i zaštititi obitelj gostoljubivošću, čak i prema naoružanim ljudima koji su došli uzeti što žele. Ali kada jedan od vojnika zgrabi Samanthu, njezina suzdržanost popušta. I metla postaje oružje.
Upravo Eliza, koja je toliko puta inzistirala na nenasilju, sada njome udara vojnika kako bi spasila gusku. I upravo je u tome jedna od ljepota Wylerova pripovijedanja. Ne mora nam održati još jednu propovijed o načelima. Dovoljno je pokazati kako osoba koja je čitav život učila druge da ne uzvraćaju nasiljem odjednom i sama otkriva koliko je teško ostati dosljedna.
A Samantha? Ona se, za razliku od svojih ljudskih ukućana, nikada nije pretjerano zamarala pitanjem je li dopušteno uzvratiti udarac. Mali Jess to je odavno naučio na vlastitoj koži. I tako se ono čemu smo se smijali na početku filma vraća u trenutku kada nam više nije baš toliko do smijeha.
Kad rat zakorači u pastoralu
A počelo je gotovo kao pastorala. Miran život u Indiani, dobri susjedi, obitelj sa svojim malim nesuglasicama, konji koji se nadmeću i životinje koje nisu tek dio seoskog krajolika nego punopravni likovi ove priče. Red Rover, Prince, Lady, pa i ratoborna Samantha. Svatko od njih imao je svoje mjesto u svijetu koji nam je Wyler dopustio zavoljeti.
A onda je u taj svijet zakoračio rat.
Istina, dogodilo se to tek pred kraj ovog poprilično dugog filma. Ali možda je upravo zato toliko boljelo. Imali smo vremena upoznati te ljude, smijati se njihovim slabostima, veseliti njihovim malim pobjedama i gotovo zaboraviti da se negdje izvan njihove svakodnevice vodi rat koji neće zauvijek ostati daleko.
I kada je napokon stigao, više ništa nije ostalo isto.
Nije ni meni.
Ubiše mi Sama Jordana.
Foto: Sam Jordan još uvijek se smije. Robert Middleton u ‘Prijateljskom uvjeravanju’ (1956.). Izvor: filmska arhiva.
Ono što ostaje
Zašto nam je ‘Prijateljsko uvjeravanje’ toliko značilo? Možda zato što smo u njemu prepoznavali iste stvari. Smijali se na istim mjestima, istim ljudskim slabostima, istim malim nestašlucima. Vjerojatno smo dijelili i tugu, premda o njoj nismo morali razgovarati.
Ali taj zajednički smijeh bio je ono neprocjenjivo.
Danas, kada ponovno gledam Sama Jordana kako se ne može prestati smijati Jessovoj nevolji, smijem se i ja. A onda dođu suze. Jer film je ostao isti. Sam se još uvijek smije, Jess još uvijek stoji pred njim, pomalo posramljen, a ja još uvijek znam točno na kojem bismo se mjestu tata i ja počeli smijati.
Više ne mogu čuti njegov smijeh.
Samo ga pamtim.