Rocco i njegova braća

Te noći vlakom je u Milano stizala brojna obitelj iz Lucanije, s juga Italije: majka i četvorica sinova. Trebao je to za njih biti novi početak, početak ispunjenja svih njihovih nadanja o blagostanju i boljem životu koji ih očekuje u velegradu. A kad su sišli na peron i ugledali ulice i izloge obasjane svjetlima, uistinu im se činilo da su stigli u neko mjesto iz bajke i da je čarolija već počela. No grubo otrježnjenje vrlo će brzo uslijediti.

Foto: Rosaria Parondi sa sinovima na milanskom kolodvoru. Putovanje prema boljem životu tek je počelo. Izvor: A Passo Duomo.

Peti sin, Vincenzo, koji je već otprije bio u Milanu i živio sa svojom zaručnicom i njezinim roditeljima, jednostavno nije znao kamo smjestiti majku i braću. Kada tijekom večeri dođe do sukoba između dviju obitelji, cijela obitelj Parondi, uključujući i Vincenza, nađe se na ulici. Zahvaljujući Vincenzovu poznanstvu uspijevaju pronaći privremeni smještaj, a potom se nastanjuju u jednom od javnih stanova. Tako će Rosaria Parondi te Rocco, Simone, Ciro i Luca postati novi stanovnici grada.

‘Rocco i njegova braća’ (‘Rocco e i suoi fratelli’, 1960.) bio je jedan od filmova koji su velikom Luchinu Viscontiju donijeli svjetsku slavu i potvrdili njegov položaj među najvažnijim europskim redateljima. Na Venecijanskom festivalu osvojio je Posebnu nagradu žirija i nagradu međunarodnih filmskih kritičara FIPRESCI. Sljedeće godine stigla su i priznanja Nastro d'Argento za režiju, scenarij i crno-bijelu fotografiju. Te je godine u Veneciji bilo velikih polemika jer se smatralo da je ‘Rocco i njegova braća’ superiorniji filmu Andréa Cayattea ‘Prijelaz preko Rajne’ (‘Le Passage du Rhin’, 1960.), koji je osvojio Zlatnog lava.

Foto: Luchino Visconti (1906. – 1976.), jedan od velikana talijanske i svjetske kinematografije. Njegova ‘Rocco i njegova braća’ (‘Rocco e i suoi fratelli’, 1960.) ostaje jedno od najpotresnijih ostvarenja europskog filma. Izvor: arhivska fotografija.

Priča o siromašnoj obitelji s juga Italije koja sreću odluči potražiti u velegradu u neku je ruku nastavak teme koju je Visconti počeo obrađivati već filmom ‘Zemlja drhti’ (‘La terra trema’, 1948.). Taj trosatni film bio je zamišljen kao prvi dio trilogije o jugu Italije i teškom, siromašnom životu ondje. Ta ga je tema počela zaokupljati još početkom četrdesetih godina. Iako vizualno vrlo impresivan, film je u vrijeme prikazivanja doživio financijski neuspjeh, a druga dva dijela nikada nisu snimljena.

Tako će ‘Rocco’ na neki način biti nastavak tog filma, iako je u međuvremenu Visconti već odstupao od pravila neorealizma, pravca kojemu je bio jedan od začetnika. Nema više tolike intimnosti s likovima, ali su očite težnje grandioznosti, pa čak i pomalo opernom ugođaju. No što je u tome čudno ako znamo da je riječ o čovjeku koji je želio na svoj nadgrobni spomenik uklesati sljedeći epitaf: „Volio je Shakespearea, Čehova i Verdija” (parafraza Stendhalova „Volio je Cimarosu, Mozarta i Shakespearea”) i kojemu su opera i Verdi bili prva ljubav.

Upravo je taj gotovo operni ugođaj jedan od razloga zbog kojih film ostavlja tako snažan dojam. Glazba Nina Rote ne služi tek kao pratnja događajima, nego pojačava osjećaj tragedije koja se postupno približava obitelji Parondi. Crno-bijela fotografija Giuseppea Rotunna daje Milanu hladnoću i monumentalnost, dok su likovi u scenariju, na kojemu je među ostalima radila i Suso Cecchi d'Amico, oblikovani s iznimnim osjećajem za njihove međusobne odnose. Visconti pritom uspijeva spojiti društvenu dramu s tragedijom gotovo antičkih razmjera.

Rocco, Simone i Nadia

Iako ima petorice braće Parondi, cijela se radnja vrti oko dvojice, Rocca i Simonea, i upravo će njih dvojica najvećim dijelom odrediti sve ono što će snaći njihovu obitelj. Iako je glavni lik Rocco, u odličnoj izvedbi Alaina Delona, osoba koja zapravo nosi cijeli film nesretni je Simone. Njega utjelovljuje Renato Salvatori, glumac koji je već bio poznat talijanskoj publici, ali mu je Visconti ovdje pružio priliku za jednu od njegovih najzahtjevnijih dramskih uloga. Salvatori je uistinu izuzetan, čemu pridonosi i činjenica da je Simone jedan od najbolje razrađenih likova u filmu, uz Nadiu, treću ključnu osobu koja će postati katalizator svih događaja.

Simone, kakvog ga je Visconti prikazao, lakomislen je, pomalo lijen momak željan brze zarade, lijepih djevojaka i dobrog provoda, a kao sredstvo da to postigne odabrao je boks, za što je imao i predispozicije i talenta. Međutim, početni uspjesi udarili su mu u glavu. Počinje se sve više provoditi, a sve manje brinuti o treninzima. A kad još upozna i Nadiu, zgodnu prostitutku, posve izgubi glavu. Nadia (Annie Girardot) u njemu isprva ne vidi ništa više od usputne zabave, ali joj nimalo ne smeta da je Simone uzdržava dok se ona poigrava njime i njegovim osjećajima. U gradu su je znali kao osobu za koju je bilo gotovo nevjerojatno da se može u ikoga zaljubiti. No kad se i to čudo dogodilo, dogodilo se s najpogrešnijom osobom od svih mogućih – s Roccom.

Foto: Renato Salvatori kao Simone Parondi u filmu ‘Rocco i njegova braća’ (‘Rocco e i suoi fratelli’, 1960.). Boksački ring trebao mu je donijeti uspjeh, a postao je početak propasti. Izvor: IMDb.

A Simone, kada je saznao da Nadia izlazi s njegovim bratom, naprosto je eksplodirao od bijesa. Zajedno sa skupinom poznanika odlučio je pratiti zaljubljeni par, da bi ih u malom šumarku opkolili. Simone pred očima očajnog brata, kojega njegovi pratioci zadržavaju, siluje Nadiu. A očajna djevojka, sva u suzama, kada je očekivala pomoć ili makar koju riječ utjehe od Rocca, nije dobila ništa. Dapače, bit će još više izdana i ponižena kada joj Rocco prilikom susreta na krovu milanske katedrale kaže da je među njima gotovo i da želi da se ona vrati Simoneu jer je ovaj svoj čin počinio iz očajne zaljubljenosti u nju.

Foto: Alain Delon i Annie Girardot kao Rocco i Nadia na krovu milanske katedrale u filmu ‘Rocco i njegova braća’ (‘Rocco e i suoi fratelli’, 1960.). Izvor: Corriere della Sera.

To je vjerojatno jedna od najdirljivijih scena u filmu, ali po meni i jedan od najvećih propusta u karakterizaciji Rocca. U najmanju je ruku dvojbeno da čovjek koji je prikazan gotovo kao svetac, pun ljubavi prema obitelji, koji zbog brata započinje i boksačku karijeru iako je nije želio te potpisuje ugovor koji je sve samo ne povoljan kako bi zaradio još novca da pomogne Simoneu, s druge strane gotovo istodobno tako strahovito povrijedi ženu koja mu je iskazala ljubav. U filmu je to prikazano kao još jedna žrtva za brata, ali je nedovoljno istaknuto koliko je to bio nepravedan i užasno ružan potez prema Nadii.

Ni djevojčina tragedija, ni suze, ni usrdne molbe nisu ga navele da se više zauzme za nju. S bratom se potukao tek kada ga je ovaj nazvao kukavicom. Donekle me to podsjeća na Peckinpahove ‘Pse od slame’ (‘Straw Dogs’, 1971.), u kojima se David Sumner (Dustin Hoffman) dugo povlači pred nasiljem, da bi se naposljetku suprotstavio napadačima kada provale u njegov dom. No postoji bitna razlika: David nije svjestan svega što se dogodilo njegovoj ženi, dok Rocco vrlo dobro zna što je Simone učinio Nadii. Zato mi je Roccov postupak još teže opravdati. Ono što je Visconti zamislio kao krajnju žrtvu za brata istodobno je i okrutna nepravda prema ženi koja je već pretrpjela strašno poniženje.

To je samo još jedna stepenica prema dolje u životu Simonea Parondija, koji tone strahovito brzo. Dugovi, piće i neimaština dovode ga do samog kraja puta, a to je ubojstvo. Mješavina ljubavi prema Nadii i ljubomore na sve suparnike dovela ga je do toga da, u trenutku kada mu ona iskaže svoj duboki prezir i ravnodušnost prema svim njegovim molbama i prijetnjama, ljubav svog života nemilosrdno iskasapi nožem.

Foto: Renato Salvatori i Annie Girardot kao Simone i Nadia u filmu ‘Rocco i njegova braća’. Izvor: TV Insider.

I to je bio kraj svim nadanjima Simonea Parondija. Izgubio se u sredini koja mu je bila potpuno strana i kojoj se nije uspio prilagoditi. Pa ipak, čak i u njegovim najgorim postupcima povremeno se nazire čovjek koji u dubini duše čezne za obitelji. U jednom trenutku iskazuje ljubav prema najmlađem bratu, a već u drugom od ostale braće nemilosrdno iznuđuje novac. Rastrgan je između želje da kao nekadašnji boksački šampion bude oslonac obitelji i stvarnih mogućnosti koje su bile nešto sasvim suprotno.

Pet sinova, pet prstiju jedne ruke

A majka? Sirota starica koja je od života željela samo jedno: da je zovu „Signora”, iz poštovanja prema njezinih pet sinova, odreda uspješnih ljudi kakvima ih je zamišljala. Pet sinova – pet prstiju njezine ruke. Nije uspjela ni u tome. Nije joj bila dovoljna kazna što je trpjela porugu kada je Simone napokon doveo u kuću Nadiu, koja mu se vratila nakon prekida s Roccom, čime se već postojeći razdor u obitelji Parondi samo produbio, nego je doživjela i tragediju da joj jedan od sinova postane ubojica.

Možda Roccova nada da se jednom ipak vrate u svoje selo više predstavlja želju da se vrijeme vrati unatrag i da se izbrišu svi ovi mračni događaji, kao da ih nikada nije ni bilo, nego stvarnu nostalgiju za zavičajem. No Rocco nije shvatio ono što njegov brat Ciro jest – vremena se mijenjaju i ni u njihovu selu više ništa neće biti kao što je bilo.

U manjoj ulozi u ovom filmu nastupa i Claudia Cardinale. Koliko god uloga bila mala, nju je teško ne primijetiti jer svojom pojavom plijeni pažnju. Sama je rekla da je ulogu prihvatila jer je željela raditi s Viscontijem. Svoju suradnju ponovit će i u ‘Gepardu’ (‘Il Gattopardo’, 1963.), gdje će joj uloga biti znatno veća, a u tom će se filmu ponovno susresti i s Alainom Delonom.

Foto: Claudia Cardinale kao Ginetta u filmu ‘Rocco i njegova braća’ (‘Rocco e i suoi fratelli’, 1960.) Luchina Viscontija. Izvor: Cinémathèque française.

Zanimljivo je da je prezime Parondi odabrano nakon što je prvobitno Pafundi moralo biti odbačeno zbog prigovora na korištenje postojećeg obiteljskog prezimena.

Visconti je svoju zamisao filma opisivao kroz lik snažne, energične i tvrdoglave majke s juga Italije, čijih su pet sinova poput pet prstiju njezine ruke. Nakon muževe smrti ona postaje glava obitelji, privučena čarolijom velikog grada na sjeveru. Želi iskoristiti energiju svojih sinova, ali ne uzima u obzir njihove različite karaktere i sposobnosti. Milano, međutim, svakome od njih određuje drukčiju sudbinu. Simone, koji se čini najjačim, ispada najslabiji, uništava sebe i ubija Nadiu. Rocco, najosjetljiviji i duhovno najsloženiji, doživljava neku vrstu uspjeha, i to kao boksač, što je svojevrstan oblik samokažnjavanja jer se osjeća odgovornim za Simoneovu nesreću, a boks mu se gadi. Jednom kad je u ringu, licem u lice s protivnikom, Rocco boksom oslobađa mržnju prema svemu i svakome i užasava se te spoznaje o samom sebi. Ciro, najpraktičniji od braće, jedini se uistinu prilagodio gradu, postavši istinski član milanske zajednice. Luca, najmlađi, možda se jednog dana vrati na jug jer će se i tamo stvari promijeniti, dok je Vincenzo, najstariji, zadovoljan s malo sigurnosti.

Puna verzija ovog izuzetnog filma traje približno tri sata, premda su u optjecaju bile i znatno skraćene verzije. Unatoč dužini, film ni na trenutke nije razvučen ili dosadan. A možda je njegova najveća tragedija upravo u tome što petorica braće nisu izgubila samo dom koji su ostavili na jugu. Izgubili su i mogućnost da svi postanu ljudi kakvima ih je njihova majka zamišljala.

Tekst je izvorno objavljen u rubrici Paučina na starom Popcorn.hr 9. travnja 2004. Za ponovno objavljivanje jezično je uređen, činjenično ispravljen i dopunjen.