Spektakl kao srednje ime — Cecil B. DeMille i ‘Deset zapovijedi’

Cecil B. DeMille jednom je već snimio ‘Deset zapovijedi’. Trideset i tri godine poslije nije ih jednostavno snimio ponovno. Vratio se vlastitoj viziji s Hollywoodom koji je u međuvremenu naučio govoriti i dobio mogućnosti o kojima 1923. nije mogao ni sanjati. Prvi put napravio je spektakl, a onda se vratio SPEKTAKLOM.

Prve Zapovijedi

Kada je 1923. snimao ‘Deset zapovijedi’ (‘The Ten Commandments’), DeMille još nije mogao znati da će se više od tri desetljeća poslije vratiti Mojsiju. Mogao je, međutim, učiniti ono što mu je već tada bilo prirodno: napraviti najveći film koji mu je tadašnji Hollywood mogao omogućiti. U dinama Guadalupe u Kaliforniji niknuo je Egipat. Divovska vrata, avenija sfingi, kipovi faraona, više od dvije tisuće ljudi na lokaciji. Biblijski dio koristio je i tadašnje kolor-procese, a razdvajanje Crvenog mora bilo je jedan od prizora zbog kojih je film postao senzacija. DeMille je već 1923. znao da Biblija na filmu ne smije izgledati malo.

Foto: Snimanje ‘Deset zapovijedi’ (‘The Ten Commandments’) (1923.) na golemom egipatskom setu podignutom u dinama Guadalupe u Kaliforniji Izvor: Getty Images

Ali ‘Deset zapovijedi’ iz 1923. nisu film kakvim ih danas pamtimo. Mojsije, izlazak iz Egipta, Crveno more, Sinaj i zlatno tele samo su njegov prvi dio. Nakon biblijskog spektakla priča skače u suvremenu Ameriku i prati dvojicu braće, jednoga koji živi prema Zapovijedima i drugoga koji ih odluči prekršiti. Čak su i tadašnji kritičari prepoznali problem: nakon onoga što im je DeMille pokazao u biblijskom dijelu, suvremena priča djelovala je gotovo obično. Možda je upravo tu ostalo nešto nedovršeno.

Video: ‘Deset zapovijedi’ (‘The Ten Commandments’) (1923.) – cijeli film Izvor: YouTube

Novo vrijeme, nove ideje, stara priča — 33 godine poslije

Kada se vratio istoj priči, više nije bilo potrebe za suvremenim moralitetom. ‘Deset zapovijedi’ (‘The Ten Commandments’) (1956.) ostaju u biblijskom svijetu od početka do kraja. DeMille se nije vratio vlastitom filmu da bi ga ispravio. Vratio se da bi obnovio vlastitu viziju u razmjerima koje mu Hollywood 1923. jednostavno nije mogao ponuditi.

Neke veze sa starim filmom ipak nije prekinuo. Montažerka Anne Bauchens radila je na obje verzije, kao i John P. Fulton, čovjek koji je ponovno trebao učiniti mogućim ono što je na ekranu moralo izgledati nemoguće. J. Peverell Marley, jedan od snimatelja verzije iz 1923., također se vratio. Tri desetljeća razvoja filmske tehnologije dijelila su dva filma, ali neki od ljudi koji su prvi put gradili DeMilleov Egipat još su bili ondje kada ga je odlučio sagraditi ponovno.

Ovaj put nije namjeravao ostaviti mnogo toga slučaju. Za pripremu scenarija proučeno je 950 knjiga, 984 periodika, 1.286 novinskih isječaka i 2.964 fotografije, ali njegov pravi radni stol bio je mnogo veći. U scenama Egzodusa pred njim se našlo između sedam i deset tisuća statista, a za upravljanje tom ljudskom masom trebalo je čak 88 pomoćnika režije. Imperator DeMille napokon je imao carstvo dostojno nadimka. Snimalo se u Egiptu i na Sinaju, VistaVision i Technicolor širili su granice ekrana, a on je s druge strane kamere upravljao ljudima kao još jednim elementom scenografije. Do 1956. Cecil B. DeMille redefinirao je pojam golemo.

Bog jednom, DeMille dvaput

A onda je ponovno trebalo razdvojiti Crveno more. Bog je Crveno more razdvojio jednom. DeMille dvaput — samo drugi put skuplje. Ipak je bio običan smrtnik. Morao je bolje ovladati lekcijom.

Foto: Charlton Heston kao Mojsije pred razdvojenim Crvenim morem u ‘Deset zapovijedi’ (‘The Ten Commandments’) (1956.) Izvor: Paramount Pictures

John P. Fulton i njegova ekipa nisu imali računalo koje bi vodu poslušno pomaknulo lijevo i desno. Imali su goleme količine stvarne vode, spremnike, minijature, snimke koje su se mogle vrtjeti unatrag, optičko spajanje negativa i dovoljno filmske domišljatosti da jedan od najpoznatijih prizora Starog zavjeta desetljećima poslije ostane jedna od najprepoznatljivijih slika filmskog spektakla. Fulton je za specijalne efekte dobio Oscara, jedinog kojeg je film osvojio.

Tijekom snimanja Egzodusa u Egiptu DeMille se popeo na više od trideset metara visoku konstrukciju kako bi provjerio snimanje i doživio težak srčani udar. Imao je 73 godine. Liječnici su mu savjetovali mirovanje, a on je film ipak dovršio. Možda ništa bolje ne objašnjava čovjeka koji je odlučio drugi put snimiti ‘Deset zapovijedi’.

Foto: Imperator na svom prijestolju: Pa ti odoli porivu osjetiti se kao Bog. Cecil B. DeMille tijekom snimanja ‘Deset zapovijedi’ (‘The Ten Commandments’) u Egiptu Izvor: Walter Carone

Lica dovoljno velika za taj ekran

Za Mojsija mu nije trebalo samo poznato ime nego lice koje može izdržati veličinu svega oko njega. Charlton Heston imao ga je. Njegova sličnost s Michelangelovim Mojsijem bila je jedan od razloga zbog kojih je dobio ulogu. Ovdje je praktički postao lice veličine koju je redatelj gradio oko njega.

Ali Mojsije ne bi bio toliko velik bez Ramzesa s druge strane. Yul Brynner u potpunosti je odgovarao ne samo DeMilleovim zahtjevima uloge nego i našim predodžbama o tome kako bi faraon trebao izgledati. Barem u onoj mjeri u kojoj na spomen Kleopatre vidimo Elizabeth Taylor. To ne mora nužno imati mnogo veze s poviješću, ali ne škodi, zar ne? Obrijana glava, kraljevsko držanje i pogled čovjeka koji je od rođenja naučen da mu se drugi sklanjaju s puta učinili su ostalo. DeMille nasuprot svom Mojsiju nije smio postaviti manjeg čovjeka. Hestonov Mojsije i Brynnerov Ramzes zato nisu tek junak i njegova prepreka nego dvije sile koje su odrasle kao braća, a završile na suprotnim stranama. Jedan mora naučiti služiti Bogu, drugi tek mora naučiti da nije Bog.

Foto: Yul Brynner kao Ramzes u ‘Deset zapovijedi’ (‘The Ten Commandments’) (1956.) Izvor: Paramount Pictures

Možda je ljudskoj prirodi, osobito njezinoj neskromnijoj strani, svojstveno da se s toliko ljudi pod sobom čovjek počne osjećati kao mali Bog. Ramzesu je trebalo deset pošasti da nauči razliku. A možda je ponešto od toga razumio i čovjek iza kamere, Imperator DeMille, dok je upravljao tisućama ljudi. Jer najteži dio izraza ‘mali Bog’ možda nije postati Bog. Nego ponovno prihvatiti da si samo mali. Bez Bog.

A između njih Anne Baxter kao Nefretiri odbija svaku pomisao na suzdržanost. Zanimljiv je luk koji će je, barem filmskim vremenom, odvesti od Nefretiri do Eve Harrington u ‘Sve o Evi’ (‘All About Eve’). Dvije spletkarice, razdvojene tisućama godina, s gotovo jednakim talentom da dobiju ono što žele i gotovo jednakim uspjehom. Samo što je obje negdje čekala kvaka 22. Jedna gubi i ljubav i carstvo, druga dobiva sve — ali pada niže nego ikada.

Foto: Anne Baxter kao Nefretiri u ‘Deset zapovijedi’ (‘The Ten Commandments’) (1956.) Izvor: Paramount Pictures

Dvije manje velike pojave

A onda si film poput ‘Deset zapovijedi’ može priuštiti luksuz da Edward G. Robinson i Vincent Price budu sporedni. Priceov Baka još nema onu konačnu aureolu kralja filmskog horora koju će mu donijeti godine koje slijede, ali glas i lice već su ondje. U filmu prepunom ljudi koji izgledaju kao da su isklesani za fresku, njegova prisutnost ostaje nepogrešiva.

Foto: Edward G. Robinson kao Dathan u ‘Deset zapovijedi’ (‘The Ten Commandments’) (1956.) Izvor: Paramount Pictures

Robinson je druga priča. Dathan je oportunist, doušnik i čovjek kojem je gotovo svaki moralni izbor pitanje toga na kojoj je strani trenutačno korisnije stajati. Gangstersko lice Hollywooda savršeno je pristalo čovjeku koji vlastitu kožu spašava trgovinom tuđima. Ali iza uloge postoji još jedna priča. Robinsonova karijera teško je stradala u vrijeme hollywoodskih političkih progona. DeMille je proučio njegov slučaj, zaključio da mu je učinjena nepravda i dao mu Dathana. Robinson će poslije napisati da ga je Cecil B. DeMille vratio filmu i vratio mu samopoštovanje. U filmu u kojem se čitav narod oslobađa ropstva, jedan veliki glumac dobio je vlastiti mali izlazak iz pustinje.

Spektakl kao srednje ime

Sudeći po filmovima, ono B u Cecil B. DeMille trebalo je biti S. Kao spektakl. ‘Deset zapovijedi’ nisu slučajno nastale na kraju njegove karijere. Bio je to njegov sedamdeseti i posljednji film. Čovjek koji je od početaka Hollywooda gradio vlastiti mit velikim prizorima završio je tako što se vratio jednom od filmova koji su taj mit pomogli stvoriti.

Foto: Cecil B. DeMille i Charlton Heston tijekom snimanja ‘Deset zapovijedi’ (‘The Ten Commandments’) (1956.) Izvor: Paramount Pictures

I nije mu to bio jedini povratak. ‘Bukanira’ (‘The Buccaneer’) režirao je 1938., a dva desetljeća poslije producirao novu verziju koju je režirao Anthony Quinn, glumac iz originala. DeMille je očito znao da povratak vlastitoj priči ne mora značiti njezino ponavljanje. Ponekad znači ponovno otvaranje nečega za što vjeruješ da još nije završilo.

Koliko je njegovo ime ostalo vezano uz ideju Hollywooda možda najbolje pokazuje jedan film koji s njim naizgled nema nikakve veze. John Schlesinger u ‘Danu skakavaca’ (‘The Day of the Locust’) (1975.) završni raspad hollywoodskog sna smješta pred Grauman’s Chinese Theatre. Donald Sutherland kao Homer Simpson nakon dugog maltretiranja izgubi kontrolu i nasmrt izgazi odvratnog dječaka Adorea, nakon čega ga napadne masa i premijera se pretvori u kaos. Film koji se prikazuje u kinu je ‘Bukanir’. DeMilleov Hollywood već je pripadao prošlosti, ali Schlesinger je dobro znao gdje ga treba pronaći: stari spektakl još svijetli na pročelju kina dok se hollywoodski san raspada na ulici pred njim.

Kad monumentalnost nema kraja

Ali slika nije bila dovoljna. Ako je DeMille namjeravao učiniti Egipat golemim, Elmer Bernstein morao ga je učiniti jednako velikim kada zaklopimo oči. Njegova glazba nije dodatak ‘Deset zapovijedi’ nego još jedan njihov građevinski materijal. Mojsije, Egipat, Hebreji, Nefretiri, Bog — svijet filma dobiva vlastite teme, a one s vremenom postaju toliko vezane uz slike da ih više gotovo nije moguće razdvojiti.

Možda se to najbolje čuje u ‘Pillar of Fire / The Red Sea’. Dovoljno je zaklopiti oči i prizor ostaje pred nama: faraonova vojska, vatreni stup, narod pred morem i voda koja se razdvaja. Bernstein je učinio da i zaklopljenih očiju, uz zvuk njegovih melodija, vidimo DeMilleove scene. Pretvorio je jedan medij u drugi — sliku u glazbu, a onda glazbu ponovno u sliku u našoj glavi. Spektakl više nije morao biti na ekranu da bismo ga vidjeli.

Video: Elmer Bernstein – glazba iz ‘Deset zapovijedi’ (‘The Ten Commandments’); ‘Pillar of Fire / The Red Sea’ počinje oko 15:30 Izvor: YouTube

DeMilleov SPEKTAKL nije završavao na rubovima ekrana. Bernstein ga je napravio jednako velikim i kada zaklopimo oči.

Točka na i

Kao djetetu, sestra mi je pričala kako je gledala film u kinu. Oh, kako sam joj zavidio. Film dug — zloupotrijebit ću i riječ monumentalan posljednji put u ovom tekstu — a u njemu Yul Brynner. Nisam tada znao ove druge velikane, od kojih su svi poslije našli mjesto u mom srcu i, možda još važnije, u mojoj memoriji. Film sam u međuvremenu pogledao puno puta, nabavio i Intradin luksuzni box s Bernsteinovim soundtrackom, a sada stavljam i točku na i.

U riječi Zapovijedi.