Tko je ustvari bio Roger Thornhill?

Roger Thornhill mislio je da zna tko je. Bio je uspješan njujorški reklamni stručnjak, dvaput razveden, uvijek besprijekorno odjeven, dovoljno samouvjeren da gotovo svaku neugodnost pretvori u dosjetku i dovoljno vezan uz majku da će se uskoro pokazati kako mu špijunska organizacija možda nije najveći problem u životu. Onda je jednoga dana podigao ruku u pogrešnom trenutku i postao George Kaplan.

Problem je bio u tome što George Kaplan nije bio nitko.

Foto: Roger Thornhill još uvijek zna tko je. Neće dugo. Cary Grant u ‘Sjever-sjeverozapad’ (‘North by Northwest’) Izvor: MGM

U ‘Sjever-sjeverozapad’ (‘North by Northwest’) Alfred Hitchcock uzima jednu od svojih najdražih opsesija – pogrešnog čovjeka – i dovodi je gotovo do apsurda. Thornhill nije samo optužen za nešto što nije učinio niti ga progone zato što ga smatraju nekim drugim. Zamijenili su ga za čovjeka koji uopće ne postoji. Kaplan je mamac, izmišljeni američki agent stvoren kako bi neprijateljska organizacija gledala u njega umjesto u pravog čovjeka. Nema Kaplana, ali ima njegovih hotelskih soba, odjeće, prtljage, tragova i kretanja, dovoljno da Phillip Vandamm povjeruje kako postoji. A onda se pojavi Thornhill i nesvjesno mu podari jedino što mu je nedostajalo – tijelo.

Od tog trenutka reklamni stručnjak počinje postajati ono za što ga drugi smatraju. Bježi, laže, provaljuje, zavodi, izbjegava ubojice, spašava tajnu agenticu i na kraju visi s Mount Rushmorea. Da je James Bond već postojao, Roger Thornhill mogao bi izgledati kao njegova parodija. Problem je samo u tome što će Bond na filmsko platno stići tek tri godine poslije, a onaj kojemu je Thornhill možda najbliži pojavit će se još kasnije, kada Roger Moore pokaže da se i iz neposredne smrtne opasnosti može izići s urednim odijelom, zavodljivim osmijehom i podignutom obrvom.

Hitchcock je, međutim, samo tri godine ranije istu noćnu moru snimio bez osmijeha.

Dva pogrešna čovjeka

U ‘Pogrešnom čovjeku’ (‘The Wrong Man’) Henry Fonda igra Mannyja Balestrera, običnog čovjeka pogrešno identificiranog kao kriminalca. Tu nema elegantnog bijega, seksualne igre ni majke koja će se u dizalu raspitivati kod ubojica jesu li oni gospoda koja pokušavaju ubiti njezina sina. Pogrešan identitet Mannyju ne donosi avanturu nego postupno uništava njegov život i obitelj, a Hitchcock, polazeći od stvarnog slučaja, gotovo potpuno izbacuje humor.

Foto: Jedan pogrešni čovjek dobio je avanturu, drugi križ. Henry Fonda kao Manny Balestrero u ‘Pogrešnom čovjeku’ (‘The Wrong Man’) Izvor: Warner Bros.

Tri godine poslije ponovno uzima čovjeka kojemu je netko nametnuo tuđi identitet i mijenja tonalitet do neprepoznatljivosti. Henry Fonda može izgledati poraženo prije nego što se išta dogodilo, dok Cary Grant djeluje kao da je prije svega uvrijeđen što mu pokušaj ubojstva remeti raspored. Manny Balestrero pogrešan identitet nosi kao križ. Roger Thornhill nosi ga kao još jedno odijelo.

Vandammovi ljudi otmu ga iz hotela, odvedu na Townsendovo imanje čovjeku za kojega Roger još vjeruje da je Townsend, prisile ga da popije cijelu bocu bourbona i stave za upravljač automobila očekujući da će poginuti. Thornhill preživi, završi pred policijom i sljedećeg jutra pokušava dokazati priču koja zvuči toliko nevjerojatno da mu jedva vjeruje i vlastita majka. A onda je povede sa sobom.

Mama je za vratom, Vandamm može pričekati

Jessie Royce Landis bila je dobno neobično blizu Caryju Grantu za glumicu koja mu igra majku, ali Clari Thornhill ne treba mnogo vremena da uspostavi odnos koji djeluje kao da traje cijeli Rogerov život. Sin joj govori da ga pokušavaju ubiti, a ona reagira otprilike kao majka koja je već dovoljno puta čula njegove priče da ovoj ne namjerava pokloniti posebno mjesto. Vrhunac dolazi u dizalu kada stoji nekoliko centimetara od ljudi za koje Roger tvrdi da ga žele ubiti i potpuno mirno ih pita jesu li oni doista gospoda koja pokušavaju ubiti njezina sina. Smiju se svi, samo je Rogerov smijeh vrhunski kiseliji: jedini u dizalu zna da je pitanje smiješno upravo zato što je odgovor potvrdan.

Foto: Svima je smiješno. Rogeru samo malo kiselije. Cary Grant i Jessie Royce Landis u ‘Sjever-sjeverozapad’ (‘North by Northwest’) Izvor: MGM

Hitchcock tim smijehom radi nešto što će ‘Sjever-sjeverozapad’ stalno ponavljati. Opasnost nije nestala; ti ljudi doista žele ubiti Rogera Thornhilla. Film samo odbija prihvatiti pravilo prema kojem se smrtna opasnost mora tretirati smrtonosno ozbiljno. Što situacija postaje nevjerojatnija, Grant u njoj izgleda prirodnije. Humor ublažava ton, ali ne poništava napetost, a sigurnost grada, majke i poznatog svijeta postupno nestaje sve dok Roger ne ostane sam uz cestu usred ničega.

Tamo ga čeka avion.

Čovjek, cesta i avion koji zaprašuje sve osim usjeva

Jedna od najslavnijih scena Hitchcockove karijere počinje gotovo ničim. Nema mračne ulice, sjenovitog prolaza ni mjesta na kojem bismo očekivali atentat. Thornhill stoji usred otvorenog prostora, pod dnevnim svjetlom, okružen poljima u kojima se nema iza čega sakriti. Automobili povremeno prolaze, ljudi dolaze i odlaze, a on čeka Georgea Kaplana, čovjeka za kojeg još uvijek pokušava otkriti tko je.

Foto: Usjeva nema. Roger Thornhill je, međutim, sasvim dobro poslužio. Cary Grant u ‘Sjever-sjeverozapad’ (‘North by Northwest’) Izvor: MGM

Hitchcock pritom radi nešto gotovo jednako važno kao i ono što vidimo: makne Bernarda Herrmanna. Nakon glazbe koja je film od početka tjerala naprijed, ovdje nema partiture koja bi nam rekla kada počinje opasnost. Čujemo automobile, okolinu i avion koji kruži iznad polja. Čovjek koji čeka autobus čak primijeti neobičnost koju Thornhill još ne razumije: avion zaprašuje tamo gdje nema usjeva. A onda krene prema njemu.

Apsurdnost pokušaja ubojstva avionom usred ničega gotovo je komična, ali Hitchcock je ne pretvara u šalu. Thornhill trči, baca se u prašinu, skriva u kukuruzu i naposljetku zaustavlja cisternu u koju će se avion zabiti. Čovjek koji se u New Yorku mogao osloniti na govor, novac, majku i vlastitu društvenu spretnost ovdje ostaje bez svega osim instinkta. Kaplan mu ne može pomoć

i jer Kaplan ne postoji. Thornhill prvi put mora sam odigrati ulogu čovjeka za kojega ga svi već smatraju.

Ali netko u filmu mnogo dulje zna igrati svoju ulogu.

Eve Kendall zna da identitet može biti kostim

Kada Roger Thornhill u vlaku upozna Eve Kendall, čini mu se da se napokon dogodilo nešto jednostavno. Lijepa žena zna tko je, zna da ga policija traži zbog ubojstva i svejedno mu pomaže. Eva Marie Saint igra tu sigurnost bez gotovo ikakva napora. Eve je smirena tamo gdje je Roger nervozan, nekoliko koraka ispred njega tamo gdje on pokušava sustići događaje i dovoljno izravna da njihov razgovor vrlo brzo prestane glumiti slučajno poznanstvo.

Foto: Roger još pokušava otkriti tko je George Kaplan. Trebao bi se pitati tko je Eve Kendall. Eva Marie Saint u ‘Sjever-sjeverozapad’ (‘North by Northwest’) Izvor: MGM

Usred zavođenja pogleda njegovu kutiju šibica s inicijalima R.O.T. i pita što znači ‘O’. ‘Ništa’, odgovara Roger. Teško je zamisliti prikladniji srednji inicijal za ovaj film. Čovjek kojemu jedno slovo vlastita imena ne znači ništa upravo pokušava pronaći čovjeka koji je doslovno nitko.

Ali u filmu u kojem George Kaplan ne postoji bilo bi neobično kada bi barem Eve Kendall bila samo Eve Kendall. Ona pomaže Thornhillu, a zatim ga šalje upravo na mjesto na kojem ga čeka avion. Pripada Vandammu, pa se potom pokaže da ni to nije cijela istina. Eve je američka agentica ubačena u njegovu organizaciju i njezina najveća prednost nije oružje nego sposobnost da drugima dopusti da povjeruju kako znaju tko je. Thornhill je u lažni identitet uguran protiv svoje volje; Eve svoj nosi svjesno.

Za Evu Marie Saint to je bila gotovo savršena Hitchcockova transformacija. Pet godina nakon Edie Doyle iz ‘Na dokovima New Yorka’ (‘On the Waterfront’), žene čija je ranjivost bila gotovo ispisana na licu, isto lice postalo je maska koju nije lako pročitati. Hitchcock joj nije oduzeo toplinu, samo je gledatelju uskratio sigurnost da zna što ona znači. Roger se zaljubljuje upravo u trenutku kada najmanje zna u koga se zaljubio.

I tu Eve možda postaje najzanimljiviji odgovor na pitanje koje film neprestano postavlja. Thornhill ne zna tko je ona, Vandamm je uvjeren da zna, a Eve jedina zna tko su obojica. Jednome mora dopustiti da vjeruje kako ga je izdala, drugome da vjeruje kako mu je odana, dok između njih pokušava ostati dovoljno dugo ista osoba da preživi obje uloge. Thornhill slučajno postaje netko drugi; Eve to radi namjerno. Zato Eva Marie Saint nije samo žena između Granta i Masona nego jedini od njih troje čiji opstanak ovisi o tome koliko uvjerljivo može biti nekoliko različitih osoba odjednom.

A čovjek kojemu vjeruje da Eve pripada uvjeren je da ljude čita mnogo bolje.

James Mason ne mora trčati

Phillip Vandamm mogao je u rukama drugog glumca biti tek sofisticirani negativac potreban da Cary Grant ima od koga bježati. James Mason od njega radi nešto mnogo zanimljivije. Ne treba mu Grantova fizička energija, ne mora podizati glas niti pokazivati koliko je opasan. Dok Thornhill kroz film trči, pada, skriva se i pokušava shvatiti što se događa, Vandamm uglavnom stoji, promatra i govori onim Masonovim gotovo baršunastim glasom čovjeka koji vjeruje da već zna sve odgovore. Grant stalno pokušava uhvatiti korak s filmom; Mason se ponaša kao da film pripada njemu.

Foto: Četiri osobe. Četiri lažna imena. Cary Grant, Eva Marie Saint, James Mason i Martin Landau u ‘Sjever-sjeverozapad’ (‘North by Northwest’) Izvor: MGM

Upravo je zato zadovoljstvo gledati kako Hitchcock polako pokazuje granice te kontrole. Čovjek koji živi od tajni, krijumčarenja i prijevare prihvaća dvije najveće fikcije u priči. George Kaplan za njega je stvarni američki agent, a Eve Kendall žena kojoj može vjerovati. Jedan uopće ne postoji, druga postoji upravo zato da bi ga prevarila. Vandamm je dovoljno inteligentan da bude opasan, dovoljno samouvjeren da vjeruje vlastitim procjenama i dovoljno zaljubljen da previdi ono što mu je pred očima.

Mason pritom Vandamma nikada ne pretvara u budalu. Kada shvati da je Eve lagala, povrijeđena taština, ljubomora i osjećaj izdaje prolaze licem čovjeka koji još uvijek pokušava zadržati savršenu kontrolu. Njegova prijetnja zato ne dolazi iz eksplozije bijesa nego iz činjenice da i odluku o nečijoj smrti može izgovoriti gotovo kao pristojnu napomenu uz večeru. Grantova elegancija služi preživljavanju kaosa; Masonova ga pokušava kontrolirati.

Uz Vandamma je Leonard Martina Landaua, čovjek koji govori manje, promatra više i mnogo je manje spreman povjerovati onome što vidi. Njegova sumnjičavost prema Eve nije samo profesionalna; u odnosu prema Vandammu osjeća se posesivnost i ljubomora zbog kojih njihov trokut postaje zanimljiviji od običnog odnosa negativca, njegove žene i poslušnog pomoćnika. Leonard Eve ne vjeruje gotovo instinktivno, a Landau ga igra tako da se profesionalna pronicljivost i mnogo osobniji razlog više ne mogu sasvim razdvojiti.

Najbolje je što se pokaže da je u pravu. Vandamm Eve gleda očima muškarca koji joj želi vjerovati; Leonard očima čovjeka koji želi dokazati da ne smije. U filmu prepunom pogrešno pročitanih ljudi upravo čovjek čije bi osjećaje prema Vandammu bilo prejednostavno svesti na jednu riječ najtočnije pročita osobu koja svoju ulogu skriva najbolje od svih.

A iznad svih njih nalazi se Profesor Lea G. Carrolla, čovjek koji bi prema pravilima ovakve priče trebao napokon objasniti što se događa. Umjesto toga otkrivamo da i on upravlja fikcijom. George Kaplan njegova je konstrukcija, napravljen od hotelskih rezervacija, prtljage i tragova kako bi neprijatelj lovio čovjeka kojeg nema. Štoviše, spreman je pustiti Thornhilla da ostane u opasnosti jer njegova slučajna prisutnost odvlači pozornost od stvarne agentice. Kada Roger konačno sazna istinu, Profesor od njega traži upravo ono od čega je cijelo vrijeme pokušavao pobjeći – da svjesno postane Kaplan.

U nekom trenutku više nije sasvim jasno gdje završava Roger Thornhill, a počinje George Kaplan.

Mreža je bila nacrtana prije nego što smo upoznali Thornhilla

Hitchcock nam je možda sve rekao već prije prve prave scene. Saul Bass otvara film nizom kosih i okomitih linija koje se pretvaraju u staklenu fasadu njujorške zgrade, a zatim u gradsku vrevu ljudi koji se sudaraju, mimoilaze i nestaju jedni među drugima. Preko toga Bernard Herrmann pušta svoj frenetični fandango, glazbu koja kao da je već počela potjeru prije nego što njezina žrtva zna da treba bježati. Bass je nacrtao mrežu, Herrmann joj je dao ritam, a Hitchcock u nju tek treba ubaciti Rogera Thornhilla.

Video: Saul Bass crta mrežu, Bernard Herrmann joj daje ritam, a Hitchcock na kraju ne uspijeva uhvatiti autobus. Uvodna špica ‘Sjever-sjeverozapad’ (‘North by Northwest’) Izvor: YouTube / MovieTitles

Herrmannova glazba nije samo pratnja potjeri nego njezin motor, a Hitchcock taj frenetični ritam dodatno gradi neprestanim mijenjanjem upečatljivih lokacija. Hotel, Townsendovo imanje, zgrada Ujedinjenih naroda, Grand Central, vlak, Chicago, beskrajna ravnica, aukcijska dvorana, Vandammova modernistička kuća i naposljetku Mount Rushmore smjenjuju se gotovo jednakom brzinom kao Thornhillove uloge. Jedva što shvati pravila jednog prostora, već je bačen u drugi, pa iza lakoće i dosjetki cijelo vrijeme ostaje nešto mnogo ozbiljnije – osjećaj čovjeka koji nigdje nije siguran jer se nema kamo vratiti.

Hitchcock nam dopušta da se smijemo načinu na koji Thornhill preživljava, ali mu ne dopušta da zastane dovoljno dugo da ponovno uspostavi kontrolu. Herrmann ga glazbom tjera naprijed, Hitchcock prostorom, a potraga za čovjekom koji ne postoji pričom. Upravo je zato odsutnost glazbe kod crop-dustera toliko snažna. Čovjek koji je od početka imao Herrmanna za petama ondje prvi put ostaje bez njega i mora slušati samo svijet oko sebe dok taj svijet ne počne zujati prema njemu.

A čovjek koji je sve pokrenuo pojavio se pred nama još dok se mreža tek stvarala. U svom obaveznom cameu Hitchcock pokušava ući u autobus, ali vrata mu se zatvaraju pred nosom. U tom trenutku to je samo šala i redateljev potpis. Tek poslije postaje zanimljivo koliko je upravo taj putnik neobično pouzdan u filmu u kojem gotovo nitko drugi nije ono što se čini.

Lica uklesana u kamen

Za završni obračun Hitchcock ne bira skrovito mjesto nego Mount Rushmore, četiri golema predsjednička lica uklesana u stijenu i možda najdoslovniji mogući spomenik identitetu. Nakon filma u kojem se imena posuđuju, ljudi izmišljaju, agenti skrivaju, ljubavnici lažu, a jedan reklamni stručnjak postaje špijun zato što je u hotelu podigao ruku, Thornhill i Eve završavaju pužući preko lica ljudi čiji identitet nitko ne mora objašnjavati.

Foto: Napokon lica za koja nitko ne mora pitati kome pripadaju. Barem dok im netko ne pridoda Trumpa. Cary Grant i Eva Marie Saint u ‘Sjever-sjeverozapad’ (‘North by Northwest’) Izvor: MGM

Do tada Roger više nije čovjek s početka filma. Čovjek koji je slučajno postao Kaplan sada svjesno prihvaća opasnost, vraća se po Eve i obavlja posao koji bi od izmišljenog agenta očekivali da obavi. Fikcija je od njega napravila stvarnost. George Kaplan nikada nije postojao, ali Roger Thornhill na kraju postaje dovoljno blizu njemu da razlika gotovo prestaje biti važna.

Hitchcock, naravno, nema namjeru završiti film ozbiljnom potvrdom njegove preobrazbe. Thornhill pruža ruku Eve koja visi sa stijene, a u sljedećem kadru povlači sadašnju gospođu Thornhill na gornji ležaj u vlaku. Brak je riješen jednim rezom, a vlak zatim ulazi u tunel. Nakon svih maski, šifri, lažnih imena i tajnih agenata, Hitchcock posljednju metaforu čak ni ne pokušava sakriti.

Ostaje samo pitanje s kojim smo počeli: tko je ustvari bio Roger Thornhill? Reklamni stručnjak, mamin sin, George Kaplan, slučajni špijun, suprug Eve Kendall ili čovjek koji je, dovoljno dugo glumeći tuđu ulogu, otkrio nešto o vlastitoj?

Možda je to na kraju pogrešno pitanje. George Kaplan nije bio nitko, Eve Kendall nije bila samo Eve Kendall, Vandamm nije znao ono što je mislio da zna, Profesor je proizvodio ljude koji nisu postojali, a nakon svega možemo se početi pitati čak i je li mama doista bila mama. Sigurni smo samo u identitet jednog čovjeka – onoga koji je zakasnio na autobus.

Alfreda Hitchcocka, čovjeka koji je sve zakuhao.

Foto: Jedini čovjek čiji identitet nikada nije bio upitan. Alfred Hitchcock upravo je zakasnio na autobus u ‘Sjever-sjeverozapad’ (‘North by Northwest’). Ali možda je i to dio neke veće sheme. Izvor: MGM