Foto: Originalni plakat filma ‘Vatra i led’ (‘Fire and Ice’, 1983.), susret Frazettina crteža i Bakshijeve animacije. Izvor: filmski promotivni materijal.
Neka mi se dopusti jedna mala digresija i da priču započnem nečim što me se silno dojmilo u doba dok sam još ‘bio mali, ali dovoljno velik da ne budem mali’, drugim riječima, negdje na početku srednje škole. Likovi su mi bili sasvim strani. Istina, znao sam viđati knjigu tog autora u lokalnoj knjižnici, ali bilo je to oku neprivlačno, Nolitovo, čini mi se, izdanje, a mada sam tu i tamo nešto maglovito i načuo o temi, na svoj sam način to relativno vješto izbjegavao.
Zapravo ne znam što me navelo da i stanem gledati dugometražni animirani film. Možda dokolica nedjeljnog poslijepodneva, možda znatiželja, vjerojatno oboje, no do trenutka kad smo se našli u Breeju i kad su se pojavili crni jahači, osvojio me sasvim, toliko da sam se na kraju morao i knjiga primiti! I to iako zadnja trećina filma silno ubrzava tempo – nakon relativno detaljne razrade prvog dijela trilogije, u hipu promiče drugim dijelom da bi završila klimaksom kod Helmove klisure, a Froda i Sama napustila u Mrtvim baruštinama, najavljujući nastavak koji nije uslijedio!
Foto: Crni jahači iz ‘Gospodara prstenova’ (‘The Lord of the Rings’, 1978.) – susret nakon kojeg više nije bilo povratka. Ni od filma, ni od knjige. Izvor: filmski kadar.
Ili ipak jest? Jer postoji nešto, drugog autora, drugačijeg stila (pri čemu je riječ ‘stil’ ovdje jako olako iskorištena), s predloškom kao jedinom poveznicom, ali i činjenicom da počinje ondje gdje prvi film staje i tjera radnju do kraja! Po cijenu tretiranja ciljne publike, ovaj put očito isključivo klinaca, kao da im se kvocijent inteligencije vrzma negdje na razini apsolutne nule. Što je zapravo neizmjerna šteta i velika propuštena prilika. Ali ono što nije šteta, na čemu sam zapravo iznimno zahvalan, jest činjenica da mi je prvi dio skrenuo pozornost na jedno ime. Ono Ralpha Bakshija.
Osebujan iznad svega
Osebujan je prva riječ koju bih upotrijebio za Ralpha. Naravno, genijalan je, tvrdoglav, uporan, vizionar, ali osebujan iznad svega. Jer nema riječi koja bi bolje opisala čovjeka koji se sam promovirao u animatora, još dok je radio kao tušer u Terrytoonsu, jednostavno jednog dana odlučivši da mu je dosta, pokupio stol i prenio ga na donji kat, gdje su boravili animatori. A unatoč tome što se digla i ‘kuka i motika’, pogotovo sa sindikalne strane zbog ove samopromocije, animator je i ostao, bez obzira na to što je cijena bila da su zbog toga morali promovirati i gotovo cijelu njegovu prijašnju ekipu kako bi se stvari slegnule. Naravno, talent je ipak bio bitan, koliko god da je tada kronično nedostajalo animatora (a jest, što znači da je osim dobre doze drskosti imao i sjajan osjećaj za tajming). Nisu svi ostali i opstali. Ralph jest.
Foto: ‘Mačak Fritz’ (‘Fritz the Cat’, 1972.) – Bakshijev dugometražni prvijenac koji je pokazao da animacija nije rezervirana samo za djecu. Izlet x- rated animacije u svijet Roberta Crumba. Izvor: Cinemation Industries / filmski promotivni materijal.
Pričamo o čovjeku čiji su prvi samostalni dugometražni crtani film, ‘Mačak Fritz’ (‘Fritz the Cat’), a bogme i drugi, ‘Gusti promet’ (‘Heavy Traffic’), koji se smatra jednim od njegovih najboljih radova, bili klasificirani oznakom X. O čovjeku zbog kojeg je naprasno ukinuta nova serija animiranih filmova o ‘Supermišu’ (‘Mighty Mouse: The New Adventures’) jer je nekog dežurnog dušobrižnika (kakvih se uvijek nađe!) u epizodi ‘The Littlest Tramp’ zasmetala scena u kojoj naslovni junak udahne prah kojim je posut, što ga je asociralo na šmrkanje kokaina. Digao je takvu halabuku zbog toga što ovaj čuveni ‘pornograf’ veliča drogu u dječjem animiranom programu da je serija naprasno skinuta s programa. I time neizravno dala za pravo kritičaru, mada je bila riječ o notornoj gluposti.
Kontroverze nisu bile strane Bakshiju, a svojim ih je radovima često i potencirao, trudeći se donijeti nešto novo unutar okoštalih, jasno definiranih granica dotadašnje animacije. Želio je jasan odmak, drugačije, njemu privlačne teme, želio je sasvim redefinirati medij i maknuti se od komercijale. Dakle, biti antipod svemu što je personificirao Disney. Ne može se reći da nije uspio, osim u jednom dijelu – da bi opstao, ne možeš biti nekomercijalan!
A upravo su mu druga polovica sedamdesetih i početak osamdesetih odnijele dobar dio vlastita novca i zarade s ‘Mačka’, ‘Prometa’, ‘Čarobnjaka’ (‘Wizards’) – možda i njegova najosobnijeg projekta – te ‘Hej, ljepotice’ (‘Hey Good Lookin’), jedne od kombinacija igranog i animiranog filma (dobro, već je i ‘Gusti promet’ imao igrani uvodni i završni dio, dok je ostalo bilo animirano, ali nije bilo ispreplitanja jednog s drugim), s dosta autobiografskih elemenata. Nakon višegodišnjeg rada i puno uređivanja (ogroman postotak igranih scena naknadno je zamijenjen animiranima), napokon se pojavila – i šaptom nestala, baš kao i novac uložen u nju.
Zapravo, našao se na udaru svojevrsne ‘kvake 22’ – jer, uza sve pljuvanje po ‘komercijali’ kao nečemu lošem i traženje alternative, sve bi se na kraju svelo na to da ni alternativa ne može isključiti želju za komercijalnim uspjehom, ma kojim se zakučastim, samoodabranim stazama do njega stiglo.
U tome me silno podsjeća na jednog drugog autora kojeg obožavam, Roberta Aldricha. Obojica su kročila gotovo identičnom, mukotrpnom stazom. Nasmiješio bi im se tek poneki uspjeh uz puno neuspjeha (mjereći ih isključivo kroz prizmu novca), no svejedno su obojica bili neskloni kompromisima nauštrb vlastite vizije ili podilaženju razmaženoj publici. Uvijek izgarajući u želji da pokažu kako bi se filmovi zapravo trebali raditi, iznova bi se, onako donkihotovski, upuštali u još jedan juriš. Zaludan, naravno, ali to je bila činjenica s kojom su računali i prije nego što bi krenuli. Pa kako ih onda ne voljeti?
Kad se vatra susrela s ledom
Foto: Ledeno kraljevstvo – pozadine koje su James Gurney i Thomas Kinkade pretvorili u svijet dostojan Frazettina kista. Izvor: Bakshi Studios / ‘Vatra i led’.
Ali evo sad nevolje koja kuca, štoviše, nemilice lupa na vrata. Toliko truda i ljubavi uloženo je da novac ne bude uvijek u prvom planu, ali ‘Ljepotica’ se nasukala, a da nije pravo ni zaplovila. Potonula na porinuću.
Bakshi kao Bakshi, idejama nikad nije oskudijevao, a činilo se da je jedna, ona spasonosna, upravo nadohvat ruke, da za njom samo treba posegnuti, tj. okrenuti telefonski broj. A ta 1982. bila je godina u kojoj smo dobili Austrijanca koji jedva natuca engleski, ali ga to nije spriječilo da pohara kinodvorane mačem i mišićima. Kao Konan, u filmu Johna Miliusa!
Ideja koja mu se javila vratila ga je u djetinjstvo, u dane provedene u Brooklynu, i podsjetila na jednu osobu s kojom se tada nije susretao jer je potonji živio u još gorem kvartu od njegova, pa mu roditelji nisu dopuštali da tamo zalazi.
Momak je bio Talijan. Fizički okretan i spretan, bejzbolaš, sportaš, nerijetko sudionik uličnih tučnjava, jer trebalo je u takvu kvartu preživjeti. Zbog toga je i krio nešto što će mu donijeti svjetsku slavu i priznanje: svoju sklonost umjetnosti, jer bi se u takvu okruženju to moglo krivo shvatiti. Kao znak slabosti! Čak ga i mekušcem proglasiti! E, to si Frank Frazetta nije mogao dopustiti i jao onome tko bi ga ikad takvim oslovio.
Frazetta i film? Ideja nije bila nova, jednostavno je do tada ostala nerealizirana. Čak i onaj telefonski poziv ‘iz vedra neba’ da se pojavi na Filipinima jer su Brando, Duvall i Sheen naprosto poludjeli za njegovim ilustracijama. No, ‘treba vječnost’ da se stigne tamo, pa je Francis Ford Coppola ‘dobio košaricu’.
Posredno, za to je bila odgovorna i jedna druga osoba, danas daleko poznatija, i to ne po dobru: Donald Rumsfeld. A njemu, tada ministru obrane, nije padalo na pamet staviti na raspolaganje arsenal američke vojske da bi se putovalo u ‘srce tame’ na celuloidnoj vrpci. Možda i zato što su nas minulih desetljeća u stvarnom životu uporno vodili tamo, on i njemu slični? A možda mu pripisujem vidovitost veću nego što zavređuje, a istina je daleko jednostavnija – ponuđeni scenarij nije bio ništa à la ‘Patton’ da bi mogao proći. U svakom slučaju, jedina druga zemlja koja je imala obilje američke vojne opreme i bila voljna staviti je filmašu na raspolaganje bili su upravo Filipini.
Ako već ‘kum’ Coppola nije znao, mogao ili imao srca ‘dati ponudu koja se odbiti ne može’, jer je imao za vratom pravcatu apokalipsu i teške porođajne muke vlastitog filma, zato je Bakshi znao. Ispalo je da i nije trebalo puno, a ako ništa drugo, ponuda nije uključivala putovanje u neke tamo egzotične krajeve, već ‘samo’ do Kalifornije!
Napravio bi se film s Frazettinim likovima kao junacima, a ovaj bi figurirao u ulozi koproducenta, zajedno s Bakshijem. Pa ako film uspije, a činilo se da su nužni preduvjeti već tu: preporod fantasyja, lavina koju je izazvao kimerijski barbarin iz austrijskih Alpa, Bakshi, koji iza sebe ima dva naslova iz žanra, oba relativno uspješna, ‘Gospodara prstenova’ (‘The Lord of the Rings’) i ‘Čarobnjake’, te Frazetta, ionako neraskidivo vezan uz spomenutog barbarina, koji bi poslužio kao katalizator i katapultirao ovu kombinaciju u neslućene visine uspjeha. Formuli nije bilo mane – makar na papiru!
Dva mangupa iz Brooklyna
Foto: Ralph Bakshi i Frank Frazetta – dva mangupa iz Brooklyna, jedan film i dvije tvrdoglave umjetničke vizije. Izvor: Bakshi Studios / Frazetta Girls.
Sam početak bio je upravo iz snova. Kao koproducent, Frazetta se našao uključen u sve faze projekta, od kojih je ona oko podjele ženskih uloga bila oku najugodnija i najbezbrižnija. Pred dvojcem je defiliralo oko 2000 oskudno odjevenih djeva, a njihove oštre oči znalaca tražile su među njima one čiji bi atributi odgovarali pojmu ‘Frazettina djevojka’. Okretne, dugonoge, raskošnog poprsja, ubava lika. Naravno, zgodnije među kandidatkinjama ova bi dva brooklynska mangupa prošetala i po nekoliko puta. Frazettino ime, kao jednog od sudionika projekta, dovelo je do prave navale hollywoodskih glumica koje su željele sudjelovati. Djelovalo je poput silna magneta.
Kako je ovo u osnovi akcijski animirani film, suština je bila što vjernije uhvatiti i prenijeti pokret na celuloidnu vrpcu. Zato je odabrana tehnika koju je Bakshi već rabio, s iznimnim uspjehom – rotoskopija.
Prvi put ju je upotrijebio iz očaja. Kad je pri izradi ‘Čarobnjaka’ premašio budžet za 50.000 dolara, koji su sada nedostajali da dovrši masovnu završnu bitku između Blackwolfa i Avatara, studio ga je odbio podržati. A tek kao ilustracija vidovitosti studijskih glavešina, zajedno s Bakshijem i jedan je drugi mladac došao moljakati za povećanje budžeta jer se malo više zaigrao i sad mu je nedostajalo cijelih tri milijuna dolara, da bi bio jednako tako odbijen.
Rekao je da će se vratiti sa svojim novcem, ali da će se ugovor morati mijenjati po pitanju vlasničkih prava i tantijema, na što su ovi pristali. Pristali bi na sve, samo da ruku ne zavlače još jednom u kesu. I vjerojatno nakon toga lupali glavama o zid, jer George Lucas vratio se s novcem i dovršio ‘Ratove zvijezda’ (‘Star Wars’).
Bakshi se nije vratio s novcem, ali se vratio staroj ideji, patentu Maxa Fleischera, koji je ovaj koristio već za svojeg ‘Klauna Koka’ (‘Koko the Clown’). Rotoskopijom će dovršiti film, rabeći isječke iz dokumentarnih filmova o Drugom svjetskom ratu i ugrađujući ih u sukob između pristaša tehnike i onih sklonih magiji, kreiravši i efektniji epilog nego što se usudio nadati. Obilno će rotoskopiju koristiti i u ‘Gospodaru’, ali s ‘Vatrom i ledom’ (‘Fire and Ice’) dovest će je do krajnjih granica, prije nego što se u igru uključe računala.
Rotoskopija, Frazetta i nepresušna mašta
Rotoskopijom se igrane sekvence, kadar po kadar, ili samo ključne faze pokreta, prenose na celove, ali da bi bilo igranih sekvenci, one se moraju i snimiti. Znači, zapravo se snima dvofazno – prvo igrani dio (trajalo je to u ovom slučaju nekih četiri tjedna, uglavnom u studiju, mada je bilo i nešto eksterijera, rabeći pritom sve moguće rekvizite, penjanje po užetu umjesto lijane, kranove kao litice...), što je bio Ralphov dio posla, a onda bi se odabrane serije kadrova za neku scenu dodijelile animatoru, sukladno procjeni redatelja i savjetnika Frazette, kojemu od animatora što najviše leži.
Foto: Prije nego što su postali animirani junaci, morali su odigrati svoje uloge pred kamerom. Rotoskopija u nastajanju ‘Vatre i leda’. Izvor: produkcijska arhiva / Monster Zone.
Mogućnost ponavljanja scena, isprobavanja i testiranja postojala je jedino za vrijeme snimanja igranih kadrova, nikako kad bi jednom prešle u fazu animacije, što je Bakshi, s primjesom žala, a vjerojatno i ne malom trunkom zavisti i zloće, komentirao: ‘Nisam ja Disney’, aludirajući na to da nema on tih para da scenu animira u više verzija.
Nerijetko se jadao kakva bi samo čuda napravio da mu je na raspolaganju barem desetina svote kojom raspolaže Disneyjev studio. Vječito oskudan budžet tjerao ga je na najmaštovitija praktična rješenja, što ga je i dovelo u položaj velikog inovatora na području animacije. Tko zna, možda bi se s većim sredstvima utopio u sivilu prosječnosti, a ovako je ostao poseban, svoj. Ne kaže se zaludu da nije svako zlo za zlo.
Frazetta je kao savjetnik, koliko god kaskaderima bilo iritantno, možda i smiješno, da im soli pamet čovjek zašao u pedesete, učio ih kako se koplje baca, kako se moraju kretati, a nerijetko je osobnim primjerom posramio mnogog nadobudnog mladca, bilo skokom s visine, uz doskok na tlo okretno poput mačke, ponekad i na vlastito iznenađenje, ili se, poput Tarzana, vješao o konopce.
Neovisno o godinama, ‘fajter’ iz Brooklyna bio je u sjajnoj formi, a adrenalin na snimanju učinio je svoje, tako da je gotovo i sam mogao preuzeti ulogu Darkwolfa, lika za kojeg tvrdi da zapravo personificira njega samog. A što je najbolje, vjerojatno bi i bio odličan u ulozi, mada bi bilo šteta izgubiti duboki, prodorni, pomalo prijeteći glas Stevea Sandora da ga je uistinu zamijenio.
Foto: Darkwolf – Frazettin alter ego, ratnik kojemu riječi gotovo i nisu potrebne. Izvor: ‘Vatra i led’, filmski kadar.
Uz dobro vođenje, Sandorov je nastup izgledao toliko uvjerljivo da je Frazetta u jednom trenutku rekao Bakshiju kako su to mogli napraviti kao igrani film. ‘Možda idući put’, uzvratio mu je ovaj... ali idućeg puta više nije bilo!
Naravno, imati ga, a potratiti ga isključivo na takve fizikalije, bio bi stravičan gubitak, što Bakshiju nikad nije bilo ni na kraj pameti. Osnovna mu je nit vodilja bila da, kad već ima umjetnika tog kalibra na setu, nešto i nauči, a i svi oko njega, o njegovu radu i tehnici. Frazetta nije bio čovjek koji bi svoje znanje skrivao kao zmija noge, pa je od prvog do zadnjeg poteza svoj tok misli, koji bi u ostalih smrtnika i ostajao upravo to, pretakao u riječi, učeći zapanjene učenike. Jer nema sumnje da su ovi bili osupnuti, poneki od njih i upravo sputani spoznajom da je jedan od najvećih među njima.
Redatelj Ralph, vjerojatno uvijek u borbi s producentom Ralphom, onim koji zbraja utrošene dane i preostali novac, ostajao bi do kasno u noć na setu, pregledavajući učinjene scene, da bi ujutro on i Frazetta odlučili kome od animatora treba pomalo pomoći, ali na način da to ovaj ne doživi kao prijekor, jer je ekipa bila uglavnom mlada.
Bez obzira na mladost, bilo je među njima nekih koji ni jednog trenutka nisu trebali pomoć i već su se na samom početku dokazali vrsnim majstorima, koji će poslije napraviti i značajne karijere. Pogotovo se to odnosi na dvojac James Gurney – Thomas Kinkade, zadužen za pozadine, koje uistinu odišu atmosferom Frazettinih slika. Neke ne samo da odišu nego se doimaju kao originali.
Frazetta nije sudjelovao u animaciji, baš kao ni Bakshi uostalom, ali je radio neke bitne, poneke njemu osobno važne crteže. Kao što su crteži vukova, velikog guštera, a napravio je i bistu Darkwolfa da pomogne animatorima.
Bez obzira na rotoskopiju, nema tog animiranog filma koji može opstati bez uplitanja klasične animacije. Spomenuti vukovi i gušter samo su kap u moru ovog nevjerojatno uspješno napravljenog spoja klasične animacije i rotoskopije, a jedan od zasigurno najupečatljivijih primjera jest zračni napad na Nekronovu špilju (zanimljivo, i robot ubojica u ‘Čarobnjacima’ bio je Necron – to ime očito sadrži neku hudu simboliku za Bakshija), gdje su leteća stvorenja klasična animacija, a njihovi jahači rotoskopirani. Sam zračni napad pomalo asocira na napad X-Wingova na Zvijezdu smrti. Ali sve to djeluje besprijekorno. Tehnički savršeno.
Sve je bilo tu. Osim uspjeha.
Sve u svemu, imamo Frazettu, što je već samo po sebi adut, baš kakav je i Bakshi, ali imamo i Roya Thomasa kao scenarista, a to je svim ljubiteljima Konana u najmanju ruku treći as iz rukava. Imamo sjajnu animaciju, mjestimice upravo impresivnu, tu je Tigra, Frazettina djevojka u punom smislu riječi (i crtački jako dorađenih oblina glavne glumice Cynthije Leake), u tako oskudnom bikiniju da raspiri maštu ne samo tinejdžerima, a... a uza sve to film nije uspio!
Foto: Tigra – Frazettina djevojka u punom smislu riječi. Za kostimografiju očito nije trebalo potrošiti mnogo materijala. Izvor: ‘Vatra i led’, filmski kadar.
Zašto zapravo? Dobar je, čak i više od toga, ali je podbacio u odnosu na vlastite potencijale. Priča je u rangu standardnih Konanovih strip-priča, neke od njih su bolje, neke lošije, ali se, bez dvoumljenja, jednostavno uvijek čitaju. Čini se da je tako i s ovim filmom – može se uvijek pogledati i zapravo funkcionira, mada uz osjećaj da mu nešto nedostaje.
Možda je problem što se dotiče puno tema, ali uvijek tek ovlaš, kao da se nekih od njih uplaši pa ih brže-bolje napušta. Recimo, odnos Darkwolfa i Julianne, Nekronove majke, ostaje nejasan. Darkwolf u jednom trenutku napominje: ‘Ta kučka, Julianna!’, što naviješta neki njihov prijašnji odnos koji nam ostaje nepoznat. Nekako asocira na to da bi on mogao biti Nekronov otac.
Larn u jednom trenutku nailazi na ruševine s isklesanim likom Darkwolfa – ali mi opet bivamo ostavljeni u tami nedoumica. Ne znamo tko je Darkwolf, zašto te ruševine, zašto njegov lik. Kronično nam nedostaje razrađeni uvod. Zatim nailazimo na naznake incestuoznog odnosa sina i majke, čak i lezbijskih sklonosti čarobnice prema Tigri, ali one ostaju ono što jesu – naznake koje ne vode nikamo.
Kao da, za razliku od ‘Gospodara’, gdje imamo izvrstan prolog i uvod u radnju, ali, avaj, bivamo lišeni raspleta (jer onaj Rankin/Bassov uradak otužno je trpati u isti koš s ovim), ovdje zapravo dolazimo na sam rasplet, a uvodni dio, s onim šturim prologom koji nam, nekako kao i u ‘Čarobnjacima’, zbori o događajima koji su prethodili i uvodi nas u radnju, pokazuje se sasvim neadekvatnim.
Crtić nije nježan, namijenjen isključivo dječici (baš kao što Bakshijevi crtići ni inače nisu) – krv se lije neštedimice, rane djeluju bolno i stvarno, za razliku od većine drugih crtanih filmova, ali sve je to presterilno za autora koji potpisuje neke X-om klasificirane animirane filmove, a neki što su se provukli pod PG-13 bili su jako žestoki PG-13, negdje na samom gornjem rubu tolerancije (‘Cool World’ i nezaboravna Holli Would, recimo).
Uistinu je šteta što se baš ovaj put nije odvažio na korak dalje. Čini mi se da se ovdje malo previše inzistiralo na igranju na sigurno. Da bi bio dostupan što širem krugu gledatelja, pokušalo se ukloniti sve što bi moglo filmu donijeti strogu klasifikaciju i sve drugo što bi se moglo ispriječiti na putu da postane hit, pri čemu autori vjerojatno nisu bili svjesni da su mu na taj način oduzeli dobar dio potencijala. Sami ga kastrirali.
Kad producent nadglasa umjetnika
Znamo li uz to da je film ove kompleksnosti, uz tadašnju tehnologiju, napravljen unutar godine dana, dolazimo do impresivnog podatka, ali i do još jednog mogućeg odgovora, koji sasvim sigurno ide ruku pod ruku s prvim.
Strogo definiran budžet vjerojatno je odigrao presudnu ulogu u tome da su mogući rukavci kojima se radnja mogla nesmetano dalje granati jednostavno pregrađeni branom. Nije ga se smjelo probiti ni produžiti trajanje snimanja preko zacrtanog roka. Producent Ralph imao je pritom zadnju riječ! Nadglasao je i nespornog umjetnika Ralpha.
Da bi dobio film kakav je dobio, dobar, vizualno impresivan, tehnički upečatljiv, ali povrh toga ne previše pamtljiv. Nedostaje onog žara, oporosti, oštrine nekih ranijih Bakshijevih ostvarenja.
Ali i uza sve te mane, dobio je film koji s više prava može ustvrditi da pripada i kanonu o Konanu, makar ovaj ne figurira u njemu. Zanemarimo li sad i Frazettine tvrdnje o Darkwolfu, ovaj je zapravo savršeni Konan i šteta je što se inzistiralo da personificira Death Dealera, a ne omiljenog nam barbarina. Ali tu bi se već potegnula pitanja prava i eto nas začas u začaranom krugu vapaja za novcem, tj. zbog nestašice istog.
Zapravo, ako znamo da su mu konkurencija ona Fleischerova slikovnica i neki tamo Kalidor iz ‘Crvene Sonje’ (‘Red Sonja’), ‘Vatra i led’ jedina i zaslužuje da se spomene uz Miliusov film u istom dahu.