Kako napraviti savršeni svijet u samo šest dana? Zapravo nikako! Jer, ako je vjerovati starodrevnim zapisima, nedostaje makar još jedan dan da bi se tako obiman posao uspješno priveo kraju. Zar onda može biti iznenađujuće što čak ni Vrhovno Biće (Ralph Richardson) nije uspjelo u tome? Svijet je stvoren i naizgled izgleda sasvim pristojno, ali njegov tvorac itekako je svjestan pogrešaka koje su preostale. A pogreške, osobito one nastale pri stvaranju svijeta, prije ili poslije zahtijevaju ispravke.
Foto: Šest lopova, jedan dječak i karta koja nije smjela pasti u njihove ruke. ‘Vremenski banditi’ (‘Time Bandits’, 1981.). Izvor: HandMade Films / Criterion Collection.
Zato Vrhovno Biće izrađuje kartu svih vremenskih rupa koje vode do mjesta na kojima treba obaviti preostale popravke. S njezinim postojanjem upoznaje i skupinu svojih pomoćnika, predvođenu Randallom (David Rappaport), kako bi mu bili od koristi pri dovođenju svega u red. Problem je samo u tome što Randall u karti vidi nešto sasvim drugo. Putovanje kroz vrijeme, susrete s najpoznatijim osobama u povijesti i, što je možda najvažnije, priliku da ih se temeljito opljačka.
Tako Randall i petorica njegovih sudrugova odlučuju postati najslavnija banda pljačkaša u cijelom svemiru. Prvi je korak, dakako, krađa karte, a drugi bijeg glavom bez obzira. Vrhovno Biće nije pretjerano oduševljeno njihovim poduzetničkim duhom pa se odmah daje u potjeru. A jedna od vremenskih rupa, kroz koju banditi pokušavaju zametnuti trag, dovest će ih u sobicu jedanaestogodišnjeg Kevina (Craig Warnock), dječaka koji živi u engleskom predgrađu, mnogo čita i povijest poznaje bolje od svojih roditelja.
Kevin će se tako, ne baš sasvim dobrovoljno, pridružiti družini i krenuti na putovanje tijekom kojega će upoznati svoje junake. I, što je još važnije, otkriti da su junaci iz povijesnih knjiga u stvarnosti često mnogo manje veličanstveni nego što izgledaju na njihovim stranicama.
Foto: Svemir je pun rupa, a oni su pronašli način da ih pretvore u poslovnu priliku. Družina iz ‘Vremenskih bandita’. Izvor: Brooklyn Academy of Music.
Od časopisa ‘Help!’ do Letećeg cirkusa
Terry Gilliam, rođen 1940. u Minneapolisu, bio je jedini Amerikanac među članovima slavnog Monty Pythonova Letećeg cirkusa. Prije nego što je postao filmski redatelj, radio je kao crtač i karikaturist, a jedno od njegovih najvažnijih ranih iskustava bilo je u časopisu Help!, koji je uređivao Harvey Kurtzman, jedan od ključnih ljudi američke satirične stripovske scene.
Gilliam je taj posao smatrao neprocjenjivom pripremom za sve što će uslijediti. U Helpu! susretao je ljude poput Roberta Crumba i Gilberta Sheltona, budućih velikih imena underground stripa, ali i jednog mladog engleskog komičara po imenu John Cleese. Susret koji se tada možda nije činio sudbonosnim pokazat će se jednim od važnijih u njegovoj karijeri.
Nakon gašenja časopisa Gilliam se nakratko okušao u svijetu reklamnih agencija, poslu koji ga, prema vlastitom priznanju, nije osobito zanimao. Potom je ponovno otišao u London, gdje mu je Cleese pomogao uspostaviti kontakte u televizijskom svijetu. Radio je na emisijama ‘We Have Ways of Making You Laugh’ i ‘Do Not Adjust Your Set’, na kojoj su sudjelovali i Eric Idle i Terry Jones, a napravio je i animiranu uvodnu špicu filma ‘Cry of the Banshee’ (1970.) s Vincentom Priceom.
Foto: Terry Gilliam na snimanju ‘Vremenskih bandita’ (‘Time Bandits’, 1981.). Čovjek koji je vremenske rupe pretvorio u filmsku umjetnost. Izvor: arhivska fotografija / ImageLink.
Prava svjetska slava stigla je s ‘Letećim cirkusom Montyja Pythona’ (‘Monty Python’s Flying Circus’), serijom u kojoj su njegove animacije bile mnogo više od ukrasa između skečeva. Gilliam je izrezivao, preslagivao i oživljavao slike na način koji kao da je namjerno prkosio svakom pravilu logike. Glave su se otvarale, udovi odvajali, povijesne ličnosti pretvarale u groteskne nakaze, a sve je funkcioniralo prema nekom vlastitom, pomaknutom redu.
Upravo je taj svijet, u kojem se nemoguće prihvaća kao nešto sasvim svakodnevno, Gilliam poslije prenio na film.
S Terryjem Jonesom režirao je ‘Monty Python i Sveti gral’ (‘Monty Python and the Holy Grail’, 1975.). Njih su dvojica, kako se Gilliam šalio, jednostavno uvjerila ostale Pythonovce da svi članovi skupine koji se zovu Terry trebaju režirati film. Uslijedio je njegov prvi samostalni dugometražni redateljski projekt, ‘Jabberwocky’ (1977.), fantazija nadahnuta pjesmom Lewisa Carrolla. Iako je nastavio surađivati s Pythonovcima, Gilliam je sve jasnije želio stvarati filmove koji neće automatski nositi njihovu etiketu.
‘Vremenski banditi’ (‘Time Bandits’, 1981.) bili su veliki korak u tom smjeru.
Film koji nitko nije htio, a publika ga je obožavala
Pomalo poražavajuće zvuči činjenica da film koji će se pokazati velikim kinohitom isprva nije želio financirati gotovo nitko od velikih producenata. Gilliam je već pokušavao pokrenuti ‘Brazil’, ali nije uspijevao pronaći novac. Stoga se prihvatio projekta koji je, barem prema holivudskim mjerilima, izgledao znatno skromnije.
Srećom, postojala je producentska kuća HandMade Films, povezana s Georgeom Harrisonom, čovjekom koji je već pomogao da nastane ‘Brianov život’ (‘Life of Brian’, 1979.). Bivši Beatle očito je imao više povjerenja u Pythonovce i njihove suradnike nego mnogi profesionalni procjenitelji onoga što publika želi gledati.
Gilliam je o takvim procjeniteljima govorio bez osobite nježnosti. Smatrao je da producenti često izmišljaju istraživanja, potom se ponašaju kao da su rezultati nepobitna znanost i pritom pokazuju vrlo malo poštovanja prema inteligenciji publike. A kada film uspije, prvi su koji će objasniti kako su upravo oni od početka znali da će se to dogoditi.
‘Vremenski banditi’ snimljeni su za otprilike pet milijuna dolara, tijekom dvanaest tjedana, a uspjeh u kinima otvorio je Gilliamu vrata za ambicioznije projekte. Pokazalo se da čovjek koji zamišlja leteće glave, divove, čudovišta i vremenske rupe može od relativno malo novca napraviti spektakl.
Naravno, pod uvjetom da ga netko pusti da radi.
Dječak koji je želio upoznati svoje junake
Gilliam je znao govoriti da ne voli raditi s djecom, osobito s onim pretjerano umiljatim dječjim glumcima kakve je Hollywood rado proizvodio. Utoliko je zanimljivije što je upravo dječak središte njegove velike fantazije.
Craig Warnock do uloge Kevina došao je na pomalo neobičan način. Pratio je starijeg brata na audiciju, a Gilliam je zapazio tihog, povučenog dječaka koji mu se učinio idealnim za lik kakav je zamislio. Kevin nije mali filmski mudrijaš koji uvijek ima spreman odgovor. On je znatiželjan, usamljen i ozbiljno zainteresiran za svijet izvan vlastite dnevne sobe.
A razloga za bijeg iz te dnevne sobe ima napretek.
Njegovi roditelji gotovo su potpuno zaokupljeni televizorom, reklamama, kućanskim aparatima i nagradnim igrama. Dok njih zanima što se može kupiti ili osvojiti, Kevin želi znati što se dogodilo prije nekoliko stoljeća. Njihova je mašta ograničena televizijskim ekranom; njegova se ne zaustavlja ni na granicama vremena.
Gilliam je prvotno zamišljao da film snima iz dječje perspektive, s kamerom spuštenom na Kevinovu visinu. No pojavilo se pitanje može li jedan dječak sam nositi cijelu priču. Redatelj se tada prisjetio cirkuske točke u kojoj iz malenog automobila izlazi nevjerojatan broj klaunova. Iz te je asocijacije nastala zamisao o družini ljudi niskog rasta koji će pratiti Kevina kroz povijest.
Bilo je to sjajno rješenje, premda snimateljima nije bilo osobito zahvalno. Velik dio filma zahtijevao je da se kamera nalazi vrlo nisko, a Gilliam je dodatno uživao u poigravanju odnosima veličina. Obični predmeti postajali su golemi, a prizori koje bismo inače smatrali sasvim svakodnevnima dobivali su neobičnu, gotovo prijeteću dimenziju.
Taj postupak nije samo vizualna dosjetka. Gilliam nas stalno podsjeća da svijet izgleda drukčije ovisno o tome odakle ga promatramo.
Agamemnon koji nije bio predviđen budžetom
Unatoč skromnom budžetu, glumačka postava bila je izvanredna. A najveće iznenađenje među njezinim članovima bio je Sean Connery.
U scenariju je, naime, stajala duhovita napomena da Agamemnon skida kacigu i otkriva se Sean Connery ili netko tko mu je sličan, ali znatno jeftiniji. Drugim riječima, Gilliam je znao koga želi, ali nije ozbiljno očekivao da će ga dobiti.
Foto: Dječak je tražio junaka, a pronašao nešto možda i važnije. Sean Connery i Craig Warnock u ‘Vremenskim banditima’. Izvor: What to Watch / HandMade Films.
Ipak, Connery je došao do scenarija, svidio mu se i preko svojeg agenta izrazio želju da sudjeluje. Budući da je imao vrlo malo slobodnog vremena, ekipa je morala prilagoditi raspored i požuriti u Maroko, gdje su snimane scene koje predstavljaju antičku Grčku.
Za Craiga Warnocka to je značilo da će prve filmske prizore snimati ni manje ni više nego sa Seanom Conneryjem. Dječak je imao toliku tremu da je snimanje zapinjalo. Connery je zato predložio da najprije snime scene u kojima je Craig sam, kako bi se opustio i stekao samopouzdanje. Savjet je upalio.
A Connery je, prema Gilliamovu prisjećanju, imao i jednu malu glumačku taštinu: nije želio da ga kamera snima dok se penje na konja. Takav prizor, smatrao je, ne bi bio osobito dostojanstven za jednog Agamemnona.
No Agamemnon je važan zbog nečega drugog. Među svim povijesnim ličnostima koje Kevin upoznaje, on se prema dječaku ponaša s najviše topline. Kevin u njemu nakratko pronalazi nešto što mu kod kuće nedostaje: odraslu osobu koja ga sluša i kojoj je do njega stalo.
Ipak, ni taj junak ne ispunjava dječakova očekivanja. Kevin bi želio učiti mačevanje, a Agamemnon ga radije podučava jednostavnim mađioničarskim trikovima, smatrajući da će mu oni više koristiti u životu.
Možda je to i najnježnija Gilliamova šala na račun naših predodžbi o junaštvu. Dječak želi naučiti kako se postaje veliki ratnik, a veliki ratnik misli da je korisnije znati izvesti dobar trik.
Robin Hood, Napoleon i ostali uzori koje je bolje ne upoznati
Gilliam ni ovdje nije mogao bez barem nekoliko Pythonovaca. John Cleese pojavljuje se kao Robin Hood, a Michael Palin kao nesretni ljubavnik koji se, zajedno sa Shelley Duvall, uporno nalazi na putu našim banditima.
Foto: Možda je na Titanicu bilo i ovako, a ne baš kao što su nam prikazali Leonardo DiCaprio i Kate Winslet. Michael Palin i Shelley Duvall u ‘Vremenskim banditima’. Izvor: HandMade Films.
Cleeseov Robin Hood posebno je zabavan. Uglađen je, nasmiješen i gotovo nepodnošljivo pristojan, čak i kada se susreće s ljudima koji njegovu društvenu uglađenost baš i ne razumiju. A čitava ideja otimanja bogatima i davanja siromašnima u Gilliamovu svijetu otvara zgodnu moralnu nedoumicu: ako siromašnima podijelimo dovoljno bogatstva, neće li i oni postati bogati, pa time ponovno prikladne žrtve pljačke?
Tako bi se, barem u teoriji, blago moglo zauvijek vrtjeti unutar Sherwoodske šume.
Palin i Shelley Duvall igraju ljubavnike čiji odnos očito nije bez poteškoća, premda nam film nikada do kraja ne objašnjava o kakvim je poteškoćama riječ. Njihove se epizode ponavljaju u različitim povijesnim okolnostima, uključujući i putovanje na Titanicu. Povijest se mijenja, ali ljubavni problemi ostaju zapanjujuće postojani.
Foto: Osvojio je pola Europe, ali nekoliko centimetara visine ipak mu je nedostajalo. Ian Holm kao Napoleon u ‘Vremenskim banditima’. Izvor: Criterion Collection.
Ian Holm pak igra Napoleona, čovjeka čija je opsjednutost vlastitom visinom mnogo veća od njegove stvarne tjelesne visine. Gilliam je govorio koliko ga je Holm zabavljao tijekom snimanja. A nije ni čudo. Napoleon u njegovoj izvedbi nije monumentalni vojskovođa kakvoga poznajemo s povijesnih slika, nego čovjek koji bi, usprkos svim osvojenim teritorijima, najradije osvojio još nekoliko centimetara.
Holm je, naravno, bio mnogo više od toga. Publika će ga poslije posebno zavoljeti kao Bilba Bagginsa u Jacksonovu ‘Gospodaru prstenova’ (‘The Lord of the Rings’), ali već je tada iza sebe imao iznimno bogatu karijeru. Među njegovim televizijskim ostvarenjima vrijedi se prisjetiti i serije ‘Game, Set and Match’ prema romanima Lena Deightona.
Gilliamovi povijesni velikani nisu nužno loši ljudi. Samo su, kada ih se skine s postolja, mnogo sličniji svima nama nego što bi njihovi spomenici željeli priznati.
Zlo koje bi svijet počelo graditi laserom
Ako su povijesni junaci nesavršeni, Zlo (David Warner) barem nema nikakvih dvojbi o vlastitoj veličini.
Foto: Svijet je loše napravljen. On bi, naravno, počeo laserom. David Warner kao Zlo u ‘Vremenskim banditima’. Izvor: The Hollywood Reporter.
Warnerov lik jedna je od najzabavnijih kreacija filma. Opsjednut je tehnologijom, računalima i svim mogućim napravama, a Vrhovno Biće smatra potpuno neracionalnim stvarateljem. Zašto bi itko, primjerice, stvarao toliko različitih vrsta papiga? Čemu crvi? Čemu sva ta nepotrebna raznolikost?
On bi, naravno, stvari napravio mnogo pametnije.
Počeo bi laserom.
U toj jednostavnoj dosjetki krije se velik dio Gilliamova pogleda na svijet. Zlo ne želi samo vladati. Ono želi preurediti stvarnost prema vlastitim pravilima učinkovitosti. Sve što nije korisno, sve što se ne može izmjeriti, svesti na funkciju ili pretvoriti u tehnološko dostignuće, za njega je suvišno.
Zanimljivo je koliko se taj stav približava svijetu Kevinovih roditelja. Oni nisu zlikovci, ali njihova opsjednutost televizorom, reklamama i potrošnjom pripada istom načinu razmišljanja. Stvari su važnije od doživljaja, uređaji od mašte, a ono što se može kupiti privlačnije je od onoga što se može zamisliti.
Nije slučajno ni to što je prostor u Zlovoj tvrđavi oblikovan tako da podsjeća na televizijski zabavni program. Gilliam kao da nam govori da se put do pakla može popločiti i sasvim pristojnim televizijskim dekorom.
David Warner pritom ne igra Zlo kao bezličnu prijetnju. Njegov je negativac tašt, zajedljiv, uvjeren u vlastitu superiornost i povremeno gotovo uvrijeđen činjenicom da ostatak svemira ne prepoznaje njegovu genijalnost. Upravo ga to čini toliko zabavnim.
A možda i pomalo poznatim.
Tri doba čovjekova života i jedan san
U vrijeme nastanka ‘Pustolovina baruna Münchausena’ (‘The Adventures of Baron Munchausen’, 1988.) Gilliam je primijetio da je gotovo neplanirano snimio nešto što bi se moglo nazvati trilogijom fantazije. Tri filma, tri životna doba i tri različita odnosa prema snovima.
U ‘Vremenskim banditima’ glavni je junak dijete. U ‘Brazilu’ (1985.) odrasli čovjek, Sam Lowry. U ‘Pustolovinama baruna Münchausena’ starac koji odbija prihvatiti da je doba velikih pustolovina završilo.
Dječak i starac još uvijek vjeruju u nemoguće. Za njih fantazija nije bijeg od života, nego njegov neizostavan dio. Odrasli čovjek, uhvaćen u mrežu pravila, administracije i straha, nalazi se u mnogo težem položaju. Sam Lowry sanja, ali svijet u kojem živi nemilosrdno kažnjava svaki pokušaj da se san pretvori u stvarnost.
Zato Gilliamova fantazija nikada nije samo bezazlena zabava. Ona govori o tome što se događa kada prestanemo vjerovati da svijet može biti drukčiji od onoga kakvim nam ga predstavljaju.
Dijete još uvijek vidi vrata ondje gdje odrasli vide zid. Starac, ako je dovoljno tvrdoglav, možda ih ponovno uspije ugledati. A odrasli čovjek često je toliko zauzet objašnjavanjem zašto vrata ne postoje da ih više i ne pokušava otvoriti.
Je li Kevin na kraju doista ostao sam?
Ovdje dolazimo do dijela filma koji mi je oduvijek bio posebno važan.
Za razliku od mnogih bajki i dječjih pustolovina, ‘Vremenski banditi’ ne završavaju onako kako bismo očekivali. Kevin se vraća kući, ali roditelji, koji tijekom cijelog filma nisu pokazivali osobito zanimanje za njegov unutarnji svijet, stradavaju zbog vlastite nepromišljenosti.
Gilliam nam ne nudi utješnu završnicu u kojoj se obitelj okuplja, svi nauče važnu lekciju i od tog trenutka žive sretnije nego prije. Njegov je završetak okrutan, iznenadan i toliko neobičan da gledatelja može ostaviti u nedoumici je li upravo svjedočio tragediji ili još jednoj crnohumornoj dosjetki.
Ali ja nikada nisam bio sasvim uvjeren da je Kevin na kraju doista ostao sam.
Iz kuće u plamenu izvlači ga vatrogasac koji ima lice Seana Conneryja, odnosno Agamemnona, čovjeka koji se tijekom putovanja prema njemu ponio s više razumijevanja nego gotovo bilo tko drugi. Možemo to shvatiti kao posljednju Gilliamovu šalu, kao slučajnost unutar fantazije ili kao nešto mnogo nježnije.
Ja sam u tom vatrogascu uvijek volio vidjeti svojevrsnog anđela čuvara.
Foto: Agamemnon je odložio mač, ali dječaka nije zaboravio. Sean Connery kao vatrogasac u završnici ‘Vremenskih bandita’ (‘Time Bandits’, 1981.). Izvor: Avco Embassy Pictures / Slashfilm.
Kevin je tijekom putovanja naučio da njegovi junaci nisu savršeni. Upoznao je pohlepu, taštinu, kukavičluk i glupost, ali i dobrotu ondje gdje je nije očekivao. Izgubio je roditelje koji ga nikada nisu sasvim razumjeli, no stekao je iskustvo koje mu nitko ne može oduzeti. A možda je dobio i nekoga tko će se ponovno pojaviti kada mu pomoć bude najpotrebnija.
Ne tvrdim da je Gilliam upravo to želio reći. Uostalom, bilo bi prilično neprimjereno od čovjeka koji je s Pythonovcima cijeli život ismijavao konačna objašnjenja tražiti jedno jedino, obvezno tumačenje vlastitog filma.
Ali volim misliti da Kevinova priča nije završila samoćom.
Na kraju krajeva, nakon svega što je prošao, dječak je naučio nešto što njegovi roditelji nikada nisu razumjeli: svijet možda nije savršen, ali to ne znači da se ne isplati sanjati o boljem.
A možda je upravo zato Vrhovnom Biću trebalo više od šest dana.
Tekst izvorno napisan za stari Popcorn 9. ožujka 2005. Jezično uređen, dopunjen i prilagođen novom izdanju.