VijestiNajaveRecenzijeSound Of VisionKolumneSpecialForumImpressumSearchFAQ
infobox: Pearl Harbor - Soundtrack

Bez ocjene
NASLOV:
Pearl Harbor - Soundtrack
TRACK LISTING:

1. There You'll Be (3:42) - performed by Faith Hill
2. Tennessee (3:39)
3. Brothers (4:04)
4. ...And Then I Kissed Him (5:35)
5. I Will Come Back (2:53)
6. Attack (8:57)
7. December 7th (5:07)
8. War (5:15)
9. Heart of a Volunteer (7:05)

KOMENTARI:

Re: Pearl Harbor - Soundtrack
Dooobbbrrrrooooo.....a gdje sad tu nešto piše o samom soundtracku?! 8-°
Komentar: Dragonrage 27.03.2006.

Re: Pearl Harbor - Soundtrack
Vrlo... Umjetnički...
Komentar: lovi 27.03.2006.

Re: Pearl Harbor - Soundtrack
"okarakterizirati glazbu ovoga filma kao nastojanje da se plitkoj priči doda još jedan element dobre prodaje i zarade"
sasvim dovoljno s obzirom na sam film
Komentar: Rommel 03.04.2006.

Trenutno niste ulogirani pa ne možete ni dodavati komentare
« povratak
Sound of Vision: Pearl Harbor - Soundtrack

Sound of Vision: Pearl Harbor - Soundtrack Pearl Harbor - Soundtrack
(27.03.2006.)

Glazba iz filma "Pearl Harbor" (2001)

Kakva je uopće mogućnost, bez obzira na obrazovanost ili bilo kakvu sposobnost, da neki autor (recenzent) ocjeni objektivno uspješnost ili neuspješnost nekoga albuma (ili filma, romana ili bilo kakva oblika umjetnosti) kada čovjek, uz sav svoj napredak i uspjeh, nije sposoban sam odrediti kriterij.


Umjetnost, naravno nema kriterij i bilo bi suludo nametati umjetnosti bilo kakva ograničenja, ali zar je moguće da ne postoji način kojim se može objektivno utvrditi umjetnička vrijednost nekoga djela. Ovdje se upada u tešku zamku i nepriliku jer se bilo kakvim vrjednovanjem ograničava, tj. pokušaj bilo kakva vrjednovanja se shvaća kao nametanje ograničenja umjetnosti. Ukoliko kriterij ne postoji, bilo kakva kritika, bilo kakav pokušaj subjektivističkoga prikaza (koliko god on neophodan bio) je besmislen, a posao kritičara suvišan. Jer ako subjektivni prikaz nije onaj pravi, a znamo da nije jer će jedan kritičar jedno djelo prikazati kao remek-djelo, a drugi će ga okarakterizirati kao smeće, kako umjetnost, makar onu koja je za nama, koja nije djelo naših suvremenika i koja se ne događa oko nas, pravilno vrjednovati. Znamo da se do procjena umjetnosti danas dolazi nekakvim postupkom 'općega mišljenja' stručnjaka, ljudi koji samu umjetnost proučavaju, ali nisu umjetnici, ili su se izgubili u bespućima umjetnosti, ili ih je 'kritika' odbacila kao neuspjehe, te samim povijesnim značajem, povijesnim utjecajem, vremenom i vremenskim vrjednovanjem. I vrijeme jest značajan kriterij, ali ne presudan. Jer i samo označavanje vremena i opće prihvaćenosti ne dovodi umjetničko djelo umjetnosti, nego tek djelo kao djelo može samo sebe dovesti u umjetnost. A umjetnost kao umjetnost uistinu jest sama sebi dostatna (i onda onaj strukturalistički trokut pada u vodu) i samo umjetnost samu sebe može vrjednovati, a na ljudima jest da uvide što spada pod umjetnost. I tako se dolazi do novih zabluda ljudi koji su sami sebe postavili kao jedine i sveznajuće koji prosuđuju umjetnost. A kako onda ja, kao trenutni recenzent mogu uopće prosuditi je li glazba koju sam upravo odslušao dobra ili loša? Apsolutno ne mogu nikako.

Ja odbacujem tu smiješnu pomisao da ne postoji kriterij za određivanje umjetničkoga djela kao umjetnosti ili neumjetnosti. Ono što postoji jest subjektivna prosudba i ona se razlikuje od čovjeka do čovjeka. Svaki čovjek ima svoju prosudbu umjetničkoga djela kao djela uopće. Svaki čovjek na svoj način, koji je samo njemu svojstven, prosuđuje opet prema svojim doživljajima umjetnost i umjetničko djelo. A taj doživljaj je svojstven, a ne općenit i stoga ne postoji ni čovjek niti skupina ljudi koji mogu za neko djelo reći – da, to je umjetnost – a za drugo – to nije umjetnost. Kriterij je za čovjeka nepojmljiv i niti jedan teoretičar, a niti individuum ne može objektivno prosuditi umjetnost, ali kriterij, ograda, granica postoji i svaki joj se čovjek može približiti. I u tome pomaže obrazovanje (ali ne presudno), te većinom njegov unutarnji osjećaj za umjetnost (opet subjektivizam, ali zar umjetnost nije subjektivna sama po sebi?) koji opet nije općenit. Stoga, budući da kriterij postoji (iako ga se ne može dokazati i pokazati, već mu se samo približiti) čovjek opet može spoznati razliku i to čovjeka čini čovjekom. Vratimo se sada malo u realnost i pokušajmo se usredotočiti na jedan sitni detalj bilo kojega djela. Kao primjer bih uzeo naš toliko voljeni i prešućivani turbofolk koji se već godinama nameće u kulturnom životu toliko da ga suvremeni sociolozi smještaju u okvir bunta protiv društva. Kakva li apsurda. I onda reći da je ta vrsta muzike - subjektivno bih primijetio da 'to' uopće ne spada u glazbu, da je to samo balkanski hibrid folklora i suvremenih ritmova, ali čak i ako ima, a ima, onih koji se neće složiti sa mnom, taj nedefinirani kriterij, koliko god bio udaljen od čovjekova poimanja, sam izvire na površinu. Rekao bih u obliku zdravoga razuma, ali se bojim. Zbog ovakvih je teza nastala i larpurlartistička teorija. Zbog potpunoga neshvaćanja, kvaziartističkih, populističkih metoda u procjenjivanju umjetnosti (Sheffer, drago mi je) nastao takav jaz između zdrava razuma i umjetnosti jer se razum pomoću umjetnosti morao odvojiti od čovjeka. Možda i nepovratno.

Uvjeren da postoji metoda ocjenjivanja umjetnosti spreman sam okarakterizirati glazbu ovoga filma kao nastojanje da se plitkoj priči doda još jedan element dobre prodaje i zarade. A zar je umjetnost zarada? Prosudite sami.

« povratak Ante Vekić
Bez ocjene
© 2003 popcorn.hr