Nakon gledanja filma, malo tko se našao a da nije primjetio samu glazbu u filmu. Da bi doživljaj bio potpun kod svakog filma trebamo dobru glazbenu podlogu da bi podigla (ili spustila) cijeli doživljaj. U Stigmati, moglo bi se reći, glazba prevladava nad filmom i ostavlja dubok utisak u cijeloj priči.

Čast izdavanja soundtracka Stigmate imali su Virgin Records. Na kompilaciji od 18 pjesama možemo naći Bjork, Davida Bowieja, Massive Attack, Natalie Imbrugliu te mnoge druge. Na opće čudenje mnogih, doprinos Elie Cmiral ("Ronin") nije uključen u soundtrack iako se treba napomenuti da je taj doprinos filmu bio velik.

"Mary, Mary" je pjesma koja u sebi ima elektronike, snažne vokale, gitare te djelove kad je spora, odnosno brža. I sve to u cca 4 minute. Sve navedeno možemo naći na ostatku soundtracka, a ta pjesma kao da sa razlogom objedinjuje i zaokružuje sve.

Na kompilaciji nalazimo jako malo orkestralnih elemenata. Ono što obilježava ovaj glazbeni uradak je puno gitare, klavira i elektronskih efekata.

Dio pjesama je jako snažan i agresivan sa puno elektronike u sebi, dok je drugi dio nježan i tih sa gitarama i mekim klavirom. Iako se u filmu to teže primjeti jer se najviše obraća pažnja na radnju, što je i razumljivo, dok se sluša sam soundtrack, bez filma, te promjene ne ostavljaju osjećaj ravnoteže među pjesmama već upravo suprotno – nestabilnosti.

Svejedno, soundtrack me ugodno iznenadio jer ne ograničava nikoga pri slučanju. Svatko može naći ponešto za sebe i iako to zvuči kao velika zbrka nije uopće tako, nakraju ipak sve sjedne na svoje mjesto. Malo koji soundtrack se može pohvaliti time da je dojmljiv bez filma kao 'pozadine' ali ovaj svakako spada u tu grupu.