Filmsku glazbu u Hrvatskoj potpisuju svi, samo ne ljudi koji bi na tom polju imali nešto za reći. Razlog je u početku vjerojatno bio financijske prirode, no nesretni se niz jedva probavljivih glazbenih kombinacija vuče već čitavih petnaest godina. Vrhunci sountrackova koji prate filmske uratke mogu se svesti na par sladunjavih melodija koje kao prirepak vuku desetak glazbenih sličica koje su neodržive kako u atmosferi filma, tako i kao samostalni uradci koji bi trebali biti slušljivi mimo filmskog medija.

Ono čega sam se uvijek gadio kad su sountrackovi u pitanju, jest play lista s trenutne TOP 10 Billboard ljestvice. OK, zovite me konzervativnim, no utrpati u film novije hitove tek da se filmu da na popularnosti, ili pak jednako tako neke legendarne kompozicije koje su nastale pred par desetaka godina (koliko ste samo puta u filmu čuli Armstrongov „What A Wonderful World“?) daleko je iza stvaranja stvarnih filmskih sountrackova. Ukratko rečeno, film kao medij već odavno vapi za autorom koji će glazbenu zavjesu učiniti  punokrvnim djelom filma, pogotovo hrvatskog filma. Duh u močvari u tome napokon uspijeva. I to s lakoćom, zahvaljujući Daliboru Grubačeviću.

Nakon dugo godina napokon smo dobili filmsku partituru, na tragu vrhunskih glazbeno filmskih ostvarenja jednog Kabilja, Prohaske ili Dedića. Grubačević je olako, kao da iza sebe ima puste godine iskustvenoga rada s filmskom glazbom, a riječ je o izuzetno mladom autoru, uspio prokrviti vizualnu snagu filma s audio segmentima. Bez Grubačevićeve glazbe, Ištvanićev inače vizualno i atmosferom vrlo snažan film, ne bi bio upola to što jest, a možda najveća snaga ovog sountracka leži u njegovoj multifunkcionalnosti. Osim što pojačava dojam gledanja filma, sasvim korektno funkcionira kao samostalni nosač zvuka koji će iskusni štovatelji orkestralne glazbe znati i te kako cijeniti.

Jedina je šteta, po mom mišljenju, što na ovom CD-u nisu svoje mjesto našle neke skladbe koje nisu izvorno Grubačevićevo djelo, a koje se protežu kroz film. Mađarski tradicionalni „Lark“ potpomognut neizbježnim cimbalima i bravuroznom violinom kojeg po scenariju izvodi tamburaški orkestar u krčmi, (osobno preporučujem isti u izvedbi Grigorasa Dinicua) nešto je što bi definitivno obogatilo ovaj sountrack, no možda bi s druge strane narušilo koncepciju autorskog rada, pa je izostanak tradicionalnog melosa sa gledišta izdavača razumljiv, a i opravdan.

Izniman uradak, u cijelosti zreo, raskošan i maštovit, djelo koje po ničemu ne zaostaje za sličnim uradcima u svijetu.