Privatno jako zakopčana i gotovo enigmatski nedokučiva osoba, Marlon Brando jedna je od rijetkih istinskih Hollywoodskih ikona čija zvijezda jarko sja na hollywoodskom nebu još od 50-tih godina prošlog stoljeća. Njegov jedinstveni naturalistički, gotovo divljački stil glume pretvorila ga je u jednu od najutjecajnijih figura modernog filma čijim su stopama potom krenuli i mnogi njegovi slavni sljedbenici poput Jamesa Deana, Paula Newmana i Roberta De Nira.
Njegova buntovna i teška narav došla je do izražaja vrlo rano, pa je Brando nekoliko puta tijekom školovanja bio izbacivan iz mnogih škola uključujući i vojnu akademiju. Česte prodike njegovog oca koji stalno preklinjao bandoglavog mladića da nađe sebi neku zanimaciju u životu napokon su urodile plodom pa se Brando upućuje u New York u potrazi za pozivom koji će odrediti smjer njegova života a onako usput zauvijek promijeniti lice modernog filma.
U New Yorku aktivno proučava Stanislavsky-eve glumačke tehnike nakon čega se pridružuje slavnom Actors Studiju gdje dobija priliku raditi sa Lee Strasbergom i Stellom Adler. Slijede brojni nastupi u Broadwayskim kazalištima gdje Brando svraća pozornost stručnjaka na sebe prvo odličnim nastupom u predstavi "I Remember Mama" (1944) nakon čega slijedi prava potvrda njegova genijalnog glumačkog dara u briljantnoj ineterpretaciji Stanleya Kowalskog u slavnoj drami Tennessee Williamsa "A Streetcar Named Desire" (1947).
Uskoro su uslijedili i prvi filmski nastupi, svoj glumački debut na velikom platnu Brando je doživio 1950. godine u filmu "The Men" i u njemu je odmah pokazao sa koliko će predanosti ubuduće prilaziti svojim ulogama. Za rolu paraplegičara naime Brando se pripremao ležeći mjesec dana u krevetu bolnice za ratgne veterane. Već godinu dana nakon premijernog ukazanja na filmu Brando reprizira svoju rolu Stanleya Kowalskog u nezaboravnoj filmskoj adaptaciji Williamsove drame redatelja Elie Kazana. Osobeni glumački nastup odmah mu dodnosi i prvu od njegove četiri oskarovske nominacije za najbolju mušku ulogu za redom (ostale su "Viva Zapata!" - 1952., "Julius Caesar" - 1953., i "On the Waterfront" - 1954.!). 
Premda je te, 1954. godine Brando u filmu "Divljak" (The Wilde One) ostvario jednu od najupečatljivijih rebelijanskih figura na filmu uopće, Američku je Filmsku Akademiju više impresionirala njegova turobna rola Terry Malloya u filmu "Na Dokovima Ney Yorka" Elie Kazana. Njegov kopleksni prikaz isluženog boksača koji postaje mafijaški razbijač i špija posve zasluženo postaje jedan od kamena temeljaca novog doba američkog filma i donosi te godine Brandu prvi pozlaćeni kipić.
Na sebi svojstven način, Brando nastavlja birati neočekivane i zahtjevne uloge, pa se tako u filmu "Guys and Dolls" (1955) okušava u mjuziklu igrajući do tada za njega nezamislivu pjevačku rolu Sky Mastersona; u intrigantnom "The Teahouse of the August Moon" (1956) pravi vrlo hrabar potez u karijeri igrajući japanskog prevoditelja sa neskrivenim homoseksualnim sklonostima. Zatim dolazi na red još jedna nominacija za Oscara, riječ je o filmu "Sayonara" (1957.), slijede "Mladi Lavovi" (1958) u kojima Brando igra nacističkog časnika u 2. Svjetskom ratu te filmska adaptacija još jedne drame Tennessee Williamsa "The Fugitive Kind" (1959) u kojoj Brando igra lutalicu.
Brandova se umjetnička svestranost naravno nije mogla zadovoljiti samo glumom, bilo je samo pitanje trenutka kada će ovaj genijalac zasjesti i sa druge strane kamere. To se napokon dogodilo 1961. godine kada Brando režira svoj ambiciozni prvijenac, zanimljivi ali prema općem sudu poprilično zbrkani anti-western "One-Eyed Jacks".
Prvi pravi udarac Brandov do tada nepogrešivi instinkt za odabir pravih filmskih projekata doživio je 1962. godine remakeom povijesne drame "Pobuna na brodu Bounty" u kojoj je Brando igrao rolu Fletchera Christiana (onu koju je u originalo igrao "all american hero" Clark Gable). Film je, zahvaljujući Brandovoj mušičavosti grotkeskno premašio sve budžete i rokove snimanja, sve zbog njegova kaprica kako u filmu po svaku cijenu treba pogoditi pravu atmosferu i stalnim inzistiranjima na inspirativnoj improvizaciji.
Slijedi niz izleta u vode komedije "Bedtime Story" (1964) i A Countess From Hong Kong (1967) koji su gotovo potopili njegovu karijeru. Zaista na početku 70-tih Brandova je karizma, prvenstveno zahvaljujući njegovom neobičnom odabiru filmova u kojima će nastupati, "Reflections in a Golden Eye" (1967) i "Burn!" (1969), gotovo sasvim ugasla i veliki je glumac na kratko potonuo u zaborav.
Koliki je to pad bio najbolje svjedoči gotovo nevjerojatan podatak da je Brando za ulogu mafijaškog bossa Vita Corleonea morao proći gotov uvredljivi postupak probnog snimanja. No muka se isplatila, rola don Vita Corleonea u "Kumu" F.F. Coppole (1972.) ne samo da mu je donijela njegovog drugog Oscara već ga je zauvijek vratila na postolje najvećih živućih glumaca. No čak ni u trenucima obnovljene slave Brando nije mogao bez skandala, na dodjelu oscara poslao je Indijanku obučenu u nardonju nošnju amričkih indijanaca koja je u njegovo ime odbila nagradu obrazlažući njegovu odluku glumčevim posvemašnjim razočaranjem načinom na koji se američka vladajuća vrhuška odnosi spram problema američkih indijanaca. Usprkos svemu već godinu dana kasnije Brando ponosno potvrđuje svoju karizmu nastupom u kontroverznom "Posljednjem Tangu u Parizu" (1973.).
Nakon toga Marlno nastupa sve rijeđe i pojavljuje se naizmjenice u briljantnim filmovima poput "Apokalipse Danas" (1979.) i, za glumca njegovog kalibra, posvemašnjim bedastoćama poput "Supermana" (1978.) ili "Formule" (1980.), u kojima uloge prihvaća samo zahvaljujući spremnosti producenata da mu za petnaestominutna ukazanja isplate višemilijunske sume dolara.
Slijedi gotovo desetogodišnja stanka nakon čega dolazi red na još jednu oskarovsku nominaciju, riječ je naravno o filmu "A Dry White Season" (1989.). Na red potom dolazi osvježavajuć duhovito parodiranje vlastite role mafijaškog kuma u malom ali zabavnom filmiću "The Freshman" (1990.), rola Torquemade u povijesnoj drami "Christopher Columbus: The Discovery" (1992) te film "Don Juan De Marco" (1995), očajna SF fantazmagorija "The Island of Dr. Moreau" (1996.) i rutinerski odrađen "The Score" (2001.).
Zbog svog jedinstvenog talenta i genijalne umjetničke vizije, usprkos teškoj, nepredvidljivoj i ekscentričnoj prirodi Brando nesumnjivo ostaje jedna od najvećih ako ne i najveća glumačka figura sedme umjetnosti svih vremena.

Filmografija:

Brando and Brando (2005) (najavljen)
Score, The (2001)
Free Money (1998)
Brave, The (1997)
Island of Dr. Moreau, The (1996)
Don Juan DeMarco (1995)
Godfather Trilogy: 1901-1980, The (1992)
Christopher Columbus: The Discovery (1992)
Freshman, The (1990)
Dry White Season, A (1989)
Formula, The (1980)
Apocalypse Now (1979)
Superman (1978)
Missouri Breaks, The (1976)
Ultimo tango a Parigi (1972)
Godfather, The (1972)
Nightcomers, The (1972)
Queimada (1969)
Night of the Following Day, The (1968)
Candy (1968)
Reflections in a Golden Eye (1967)
Countess from Hong Kong, A (1967)
Appaloosa, The (1966)
Chase, The (1966)
Morituri (1965)
Bedtime Story (1964)
Ugly American, The (1963)
Mutiny on the Bounty (1962)
One-Eyed Jacks (1961)
Fugitive Kind, The (1959)
Young Lions, The (1958)
Sayonara (1957)
Teahouse of the August Moon, The (1956)
Guys and Dolls (1955)
Desirée (1954)
On the Waterfront (1954)
Wild One, The (1953)
Julius Caesar (1953)
Viva Zapata! (1952)
Streetcar Named Desire, A (1951)
Men, The (1950) 

Izvor: "IMDB" i "Leonard Maltin's Movie Encyclopedia"