"Buddy, u životu si jedino birao prijatelje..."
(Raul Julia Melu Gibsonu u "Tequilli Sunrise")

Uvodna rečenica pripada Borisu Dvorniku, i pročitavši je u "Slobodnoj Dalmaciji" nisam znao da li bih se smijao ili plakao... Od bijesa, naravno! Da sam bio hiberniran ovih desetak godina, možda bih i pozdravio inicijativu, no Boris se ponio puno gore od "Slobodne". On je BIO Smojin prijatelj (barem je tako barba Smoje mislio, no vrijeme je pokazalo da ni prijateljstva nisu vječna), i glumac kojeg je Smojino pero obogatilo i prometnulo u narodnog ljubimca no. 1 sedamdesetih i osamdesetih. Za Roka i Meštra "kriv" je Smoje a ne Dvornik.
No, povijest pišu (izborni)  pobjednici, a mlada hadezeova demokracija uzelo je danak: Boris je digao pozdrav Smoji, stavio se na listu HDZ-a i pljunuo na pola vlastitog života. U ime čega, zna se! Uostalom, nema ga na promociji Smojine biografije (sjajan rad Ivice Ivaniševića) - a sad bi zarađivao dodatno na Smoji. Boris ga je "istjerao" iz svoje kuće i u njegovu nikad više nije ušao!  Ni na sprovodu nije bio, a pitanje je je li ikad pohodio grob u Žrnovnici. No, danas kad stranačka stega popušta i kad je Smoje uskrsnuo (najmanje zahvaljujući Borisu i njegovima), on bi zarađivao na Smoji. I još bi dao rukopis na uvid Tonču Vrdoljaku!!! 
Starcu kojeg je bilo tako tužno gledati dok je objašnjavao gledateljima kako je zaslužio onolike Arene... Starcu kojeg je bilo tužno gledati dok se pokušava utrpati na postolje s rukometašima (zbog zajedničke slike) dok ga redar sklanja. Starcu kojeg je bilo smiješno vidjeti da se ipak ugurao na zajednički sliku... ali i u avion pobjednika... i na binu pobjednika... i na premijerovom prijemu za pobjednike. Neće ih valjda pratiti i na obiteljskim primanjima. Ne, tu ipak neće, jer nema TV kamera - Tonći je ipak iz kraja u kojem se veličina čovjeka promatra optikom i količinom pojavljivanja na televiziji. Taki ti je naš čov'k!   
Što na kraju poručiti nego "Borise (i Tonči), ostavite šjor Smoju na miru!"