Sve je počelo u srpnju 1936. godine kada je veliki hollywoodski producent David O. Sleznick za do tada nečuveni iznos od 50 000 $ kupio filmska prava na 1037 strana dugački povijesni roman spisateljice debitantice Margaret Mitchell pod naslovom "Prohujalo s Vihorom". Pisan pretežno krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća roman je pratio dramatični društveni raspad starog američkog juga tijekom teškog razdoblja američkog građanskog rata i ohrabrujuće po Sleznicka naišao je na vrlo dobar prijem američkih čitatelja pa je do premijere filma u SAD pordan u preko milijun i pol primjeraka.

Uslijedila je jedna od najspektakularnijih i poteškoćama najbremenitijih filmskih produkcija u povijesti Hollywooda koja je s vremenom prešla u pravi filmski mit. U tri godine mukotrpnog snimanja Sleznick je primjerice promijenio čak tri redatelja,  prvi je bio George Cukor koji je set morao napustiti zbog "umjetničkog neslaganja" sa glavnom zvijezdom filma Clarkom Gableom  (premda je u to doba Cukor bio vrlo cijenjen redatelj u to doba Hollywoodom je doslovce drmao tzv. "star sistem" i vrhunski su glumci tada bili ispred svega i svakoga). Naslijedio ga je Victor Fleming, koji je u "Prohujalo s Vihorom" doslovce uletio sa snimanja "Čarobnjaka iz Oza". Posljedice uzastopnog rada na dvije strahovito zahtjevne filmske produkcije ubrzo su uzele svoj danak i Felming je redateljski stolac zbog posvemašnje iscrpljenosti na kratko morao ustupiti Samu Woodu.

Jednaku je golgotu Selznick prošao i scenarističkoj preradi književnog predloška na kojemu je u većoj ili manjoj mjeri radilo čak dvanaest scenarista među kojima i poznati američki pisac F. Scott Fitzgerald. Za konačnu priču po kojoj film na koncu snimljen ipak je najzaslužniji nesretni Sidney Howard koji čudnom igrom sudbine nije dočekao svoje djelo na velikom platnu (poginuo je u nesretnom slučaju četiri mjeseca prije svečane premijere filma)  pa je njegov scenaristički Oscar ujedno i prvi Oscar koji je Američka filmska akademija dodjelila posthumno. dodjamo ovome kako je originalni primjerak konačne verzije Howardova scenarija 1999. godine procijenjen na 25 000 $.

Odabir glumačke postave za film pak Sleznick je kao dobar propagandist pretvorio je u pravi show za mase pod naslovom "Who will play Scarlett?". Naime dok za ulogu Rhetta Buttlera,  Clark Gable i nije imao pravih konkurenata (izuzev Gary Cooppera koji je također prošao probno snimanje no iz nedokučivih razloga glatko odbio ponudu) casting za glavnu žensku ulogu na trenutke je nalikovao na pravi cirkus tijekom kojega je pred producentima filma prodefiliralo čak 1400 glumica među kojima i tada velika filmska imena poput Joan Crawford, Claudette Colbert, Carole Lombard, Katharine Hepburn, Olivia de Havilland, Margaret Sullavan, i Tallulah Bankhead.
No Sleznick zapravo i nije bio u pravo j potrazi, on je svoju Scarlett već bio pronašao u tada još nepoznatoj britanskoj glumici Vivien Leigh pa je tako poznata legenda kako ju je slavni producent odabrao za naslovnu ulogu vidjevši njen lik u odrazima plamena na setovima spaljene Atlante na kojoj se glumica navodno slučajno našla ipak samo romantični mit.

Bilo kako bilo produkcija se razvukla na dugačke tri godine tijekom kojih je progutala za ondašnje doba nezamislivih 4 milijuna dolara i tijekom kojih je Sleznick nekoliko puta plesao na rubu što bankrota što nervnog sloma. Kao primjer o kako velikom filmskom pothvatu je bila riječ spomenimo samo podatak kako je samo scena spaljene Atlante koštala 25000$, spomenuta je scena snimljena na setovima studija MGM i tjekom nje do temelja je spaljeno niz starih hollywoodskih setova koji su glumili Atlantu među kojima su svakako najpoznatija "Velika Vrata" upotrebljena u originalnom "King-Kongu" iz 1933. godine. a prilikom njenog snimanja korišteno je svih sedam Technicolor kamera (tada posljednjeg krika filmske tehnike) koliko ih je cjelokupni Hollywood tada imao na raspolaganju.
Zanimljivo je kako je spomenuta scena ujedno i prva koja je uopće snimljena u filmu (prva klapa pala je 10.12.1937.) što je bio zaista ludo hrabar potez, da je naime bilo što pri snimanju ove scene jedne o najskupljih i ključnih u čitavom filmu pošlo po zlu čitava bi produkcija najvjerojatnije otišla kvragu.

Nakon što je snimanje završeno Sleznick je u montažnoj sobi snimljeno sveo na otprilike šest sati grubog materijala što je u prvom cutu srezano na četiri i pol sata da bi uz tešku muku film na koncu bio sveden na tri sata i četrdeset i osam minuta tj. format u kakvom ga i danas poznajemo.

No eto nije... tri godine kasnije, 15. prosinca 1939. godine uslijedila je kako rekosmo na početku svjetska premijera filma koji evo čitavih šezdeset i kusur godina podjednakom snagom privlači filmoljupce svih uzrasta. U redovnoj distribuciji film je zaradio nezamislivih 200 milijuna dolara a i dan danas se smatra najpopularnijim filmom svih vremena. Na dodjeli Oscara za 1939. godinu Sleznickovo je remek-djelo bilo nagrađeno sa čak trinaest nominacija od kojih je pozlatio njih osam među kojima i one za najbolji film (najduži film koji se zakitio Oskarom u ovoj kategoriji), režiju, glumicu i scenarij dok je Gablea u kategoriji najboljeg glumca neočekivano pretekao  Robert Donat osvojivši Oskara ulogom u fimu  "Goodbye, Mr. Chips".

Bilo kako bilo riječ je o velikom filmu, filmu koji je iznjedrio niz antologijskih scena i replika od kojih je svakako najpoznatija ona Gableova "Frankly, my dear, I don't give a damn" (za koju je Sleznick da bi je ostavio u konačnoj verziji filma morao platiti 5000$ globe zahvaljujući strogim cenzorskim propisima koji su tada vladali u Hollywoodu), film oko čijeg je nastanka posve opravdano skovan jedan veliki mit koji i danas draška maštu ljubitelja poklonika pokretnih sličica širom svijeta.