Rođen 18. kolovoza 1969. godine u Bostonu, Edward James Norton se, prema vlastitim riječima, za glumu 'zakačio' već kao petogodišnjak pogledavši predstavu u kojoj je nastupala njegova tadašnja babysitterica. Legenda također kaže kako je već sa osam godina zapanjio redatelja predstave u kojoj je imao ulogu pitanjem 'što je moj cilj ovdje?'. Nešto ipak ozbiljnije bavljenje glumom od spomenutog (mogao bih s pravom dodati i navodnog) dječačkog oduševljenja pozivom započinje na sveučilištu Yale na kojem je pohađao što je moguće bilo više dramskih predmeta. Inače, sa dotičnog je sveučilišta otišao sa diplomom iz povijesti u džepu.

Tada radi malu digresiju u opjevanom putu 'od trnja do zvijezda', inače karakterističnog za dobar dio zvijezda, te odlazi u Japan gdje neko vrijeme predaje engleski na jednom visokom učilištu. Priča o američkom snu ipak se nastavlja, i to po njegovu povratku u Ameriku, točnije u New York gdje kao po nekoj predefiniranoj putanji radi ono što se mora – konobarenje, manje uloge u kazališnim predstavama, neuspjeli pokušaj da koji dolar zaradi kao taksist te tomu slične poslove.

No na stranu te sitnice, ono što je ostavilo prvi trag u njegovoj karijeri, k tome i prilično upečatljiv, bio je njegov debitantski nastup u "Iskonskom strahu" gdje je ulogu izborio u konkurenciji od kojih 2000 ljudi. Pohvale su stizale sa svih strana, bilo u vidu nominacija (Oscar, BAFTA) i nagrada (Zlatni globus) za nastup ili pak u obliku ponuda za daljnje angažmane od strane cijenjenih imena u industriji.

Senzacionalni debi popratili su nastupi u biografiji kontroverznog vlasnika časopisa Hustler "Narod protiv Larryja Flynta", mjuzikl-komediji "Svi kažu volim te", te kockarskoj drami "Rounders", redom u sporednim ulogama. Treba li reći da se u njima snašao jako dobro, posebice u ovom posljednjem gdje glumi nepouzdanog i na trenutke ljigavog kockara-muljatora.

Potvrda neospornog talenta stiže 1998. godine i prvom naslovnom ulogom, onom u "Generaciji X", gdje portretira neonacističkog simpatizera i vođu lokalnih zatucanih glava gdje predanost glumačkom poslu dokazuje nabacivanjem petnaestak kilograma mišića. Uslijedio je tada novi niz strukovnih priznanja (još jedna nominacija za Oscar) iako su mrlju na čitavu stvar donekle bacile optužbe redatelja spomenutog filma da je u postprodukciji Norton uzeo stvar u svoje ruke time što je u prvi plan u filmu gurnuo sebe višestruko povećavši prvotno si namijenjenu minutažu.

Daljnje glumačke plusove zaradio je '99. godine nastupom u istoimenoj adaptaciji prilično kontroverzna djela u svom subverzivnom pristupu - "Klub boraca", jednog od onih filmova koji su na otvaranju dočekani prilično mlako samo da bi kasnije među obožavateljima stekli kultni status. S valjanim razlogom, dakako. Slijedeća stepenica bio je rad s druge strane kamere, onaj u redateljskoj stolici simpatična i oku ugodna djelca "Keeping the Faith".

Nakon "Tko je kome smjestio", filmu koji je spojio tri najveća imena svojih generacija, ali i podijelio mišljenja kritike i publike o kvaliteti krenuo je nešto slabiji period u kojem je nastao Nortonov daleko najnepopularniji i najlošiji film, "Death to Smoochy", manja uloga u "Fridi" te nastup u prosječnom remakeu "Manhuntera" - "Red Dragonu". Urbana drama "25th Hour"još je jednom pokazala da Norton može bez problema potegnuti kad treba, ali ju je popratio "Italian Job", u kojem se pojavio samo zbog ugovorne obaveze nakon što je studio zaprijetio tužbom jer je Norton glatko odbio nekoliko mu predloženih naslova.

Dvogodišnja pauza od pojave na velikim ekranima rezultirala je malom ulogom u povijesnom spektaklu "Kingdom of Heaven"i limitirano distribuiranim "Down in the Valley". Pravi projekti međutim trebali bi se nanizati u jako skoroj budućnosti budući da je u distribuciju nedavno krenuo "Illusionist", a nazire se i romantična drama "Painted Veil". Također, u pripremi su i krimić "Pride and Glory" te projekt koji Norton odgađa već duže vrijeme, također krimi-drama "Motherless Brooklyn", gdje će osim naslovne uloge i ponovnog sjedenja u redateljskoj stolici preuzeti i posao scenarista.

Budimo realni, dosad nabrojano tek su suhe činjenice. Iako ni u kom slučaju nisam pobornik besmislenog nabrajanja informacija (ovdje konkretno naslova), isto tako smatram kako se tekstom neke stvari jednostavno ne mogu predočiti. Naprosto nema te rečenice u koju ja mogu ugurati zlokoban pogled ili trijumfalan pljesak rukama Aarona Stamplera, nacerenu pojavu kao od kamena klesanog i nacističkim simbolima ukrašenog Dereka Vinyarda, ispraznost postojanja i samodestrukciju pripovjedača 'Jacka' ili pak glumljenu mentalnu i fizičku hendikepiranost Jacka Tellera.

Također, sigurno ste primijetili kako se u tekstu osim samog Nortona te imena naslova u kojima je nastupio ne spominje nitko. Razlog tomu je što, iako na toj listi ima neospornih veličina, kako glumačkih tako i redateljskih, smatram kako je Norton sada, nakon deset godina karijere, sama za sebe dovoljno jaka figura te iako može dobar dio tih imena s ponosom istaknuti u biografiji, pitanje je trenutka kada će i druga strana moći reći kako je u svojoj karijeri surađivala sa jednim Edwardom Nortonom. Ukoliko taj trenutak već nije došao.