Kad izgledaš kao Bob Hoskins, moraš biti talent da prođeš dalje. Ne zato što je s njegovim izgledom išta bilo pogrešno, nego zato što je filmska industrija dugo imala vrlo određenu predodžbu o tome kako bi glavna zvijezda trebala izgledati. Hoskins se u tu predodžbu nije osobito uklapao. Nije imao lice klasičnog hollywoodskog zavodnika, nije izgledao kao čovjek koji će spasiti svijet, a teško da bi mu netko na prvi pogled povjerio i princezu. Ipak, tijekom karijere radio je sve to, ili barem nešto vrlo slično. Bio je gangster, ljubavnik, detektiv, gusar, vodoinstalater, politički moćnik i čovjek koji je razgovarao s nacrtanim zecom. Hollywood je imao svoja pravila. Bob Hoskins imao je talent.
Foto: Bob Hoskins, čovjek kojemu Hollywood nije mogao propisivati kako bi trebao izgledati jer je razumio ono što mu je bilo najvažnije – da bi gubitak bio skuplji. Izvor: Iconic Images.
Čovjek koji je slučajno došao na vlastitu audiciju
Robert William Hoskins rođen je 26. listopada 1942. u Bury St Edmundsu, a odrastao je u Londonu. Školu je napustio s petnaest godina i prije glumačke karijere radio različite poslove. Nije završio prestižnu glumačku akademiju niti je godinama čekao da ga netko otkrije na pozornici. Prema poznatoj anegdoti, krajem šezdesetih došao je na kazališnu audiciju kao pratnja prijatelju. Netko je pretpostavio da je i on kandidat, dao mu tekst i pozvao ga da nastupi. Hoskins je pročitao što je trebalo, dobio ulogu i sasvim neplanirano započeo karijeru.
Teško je zamisliti prikladniji početak za čovjeka koji će poslije tako često igrati likove zatečene okolnostima koje nisu birali. Došao je gledati kako netko drugi pokušava postati glumac, a otišao s ulogom.
Foto: Arthur Parker još uvijek vjeruje da ga negdje čekaju pjesme ljepše od života. I zato još ima snage za osmijeh. Bob Hoskins u seriji ‘Novčići s neba’ (‘Pennies from Heaven’, 1978.). Izvor: National Memo.
Na televiziji se postupno nametnuo kao izvanredan karakterni glumac. Posebno važna bila je BBC-jeva serija ‘Novčići s neba’ (‘Pennies from Heaven’, 1978.) Dennisa Pottera, u kojoj je glumio Arthura Parkera, trgovca notnim zapisima čije se životne iluzije neprestano sudaraju sa stvarnošću. Pjesme su nudile svijet u kojem je sve moguće, a život je uporno odbijao slijediti melodiju. Hoskins je već tada pokazivao ono što će poslije postati njegovim zaštitnim znakom. Nije morao biti simpatičan da bismo ga razumjeli, niti je morao biti dobar čovjek da bismo u njemu prepoznali nešto ljudsko.
Crni petak koji je otvorio vrata
Godine 1980. došao je ‘Crni petak za gangstere’ (‘The Long Good Friday’) Johna Mackenzieja i Harold Shand, londonski gangster uvjeren da može prijeći iz svijeta kriminala u svijet ozbiljnoga poslovanja. Hoskins je odigrao čovjeka naviknutog da mu se drugi sklanjaju s puta, ali i čovjeka kojemu se svijet postupno počinje izmicati kontroli.
Foto: Harold Shand ne voli kada mu se proturječi. Još manje voli kada mu netko ne stigne ni proturječiti. Bob Hoskins u filmu ‘Crni petak za gangstere’ (‘The Long Good Friday’, 1980.). Izvor: Criterion Collection
O filmu, njegovoj burnoj sudbini i nezaboravnom završnom krupnom planu Hoskinsova lica već smo pisali u tekstu ‘Crni petak za gangstere’. Zato se ovdje nećemo ponovno zadržavati na Haroldovu usponu i padu. Važnije je ono što je ta uloga značila za Hoskinsa. Odjednom je postalo jasno da glumac koji nije izgledao kao hollywoodski junak može biti najopasniji čovjek u prostoriji. Nije mu trebala impresivna pojava. Dovoljno je bilo da pogledom pokaže kako je upravo odlučio da mu se netko ozbiljno zamjerio.
U Coppolinu ‘Cotton Clubu’ (‘The Cotton Club’, 1984.) glumio je stvarnog gangstera Owneyja Maddena. Ali da je ostao samo na gangsterima, Hoskinsova karijera bila bi mnogo predvidljivija, a ovaj portret znatno kraći.
Srećom, u njegov život ubrzo je ušao Terry Gilliam.
Brazil – kad sustav odluči da i film treba popraviti
U ‘Brazilu’ (1985.) Terry Gilliam stvorio je svijet u kojem birokracija nije samo način upravljanja društvom. Ona je bolest od koje društvo boluje. Formulari, propisi, nadležnosti, cijevi i instalacije čine sustav toliko kompliciran da više nitko ne zna služi li čovjeku ili čovjek postoji zato da bi sustav imao čime upravljati.
Jonathan Pryce glumi Sama Lowryja, činovnika koji sanja o bijegu iz tog svijeta. Robert De Niro pojavljuje se kao Harry Tuttle, odmetnuti majstor za grijanje i klimatizaciju koji obavlja popravke bez potrebnih odobrenja. U normalnom svijetu takav bi čovjek bio koristan. U Gilliamovu svijetu gotovo je revolucionar.
A onda stiže Bob Hoskins kao Spoor, predstavnik službenog sustava održavanja. Za njega problem nije toliko u tome što nešto ne radi, nego u tome tko ima pravo to popravljati. Tuttle može riješiti kvar, ali nema ovlaštenje. Spoor ima ovlaštenje, a pitanje hoće li problem doista riješiti gotovo je sporedno.
Hoskinsu ne treba mnogo vremena da pokaže svu apsurdnost takva autoriteta. Njegov Spoor nije veliki diktator, ministar ni tajni policajac. On je čovjek koji je dobio mali komad vlasti i ne namjerava ga dijeliti ni s kim. U Gilliamovu svijetu upravo su takvi ljudi često najopasniji. Ne moraju donositi pravila. Dovoljno je da u njima uživaju.
A onda se dogodilo nešto zbog čega je ‘Brazil’ postao gotovo savršena ilustracija vlastite priče.
Foto: Spoor ne pita što je pokvareno. Pita tko je ovlašten da to popravi. Bob Hoskins u filmu ‘Brazil’ (1985.). Izvor: And So It Begins…
Odgovor sustava: popravljanje nepokvarenog
Gilliam je snimio film o sustavu koji pokušava čovjeka prilagoditi svojim pravilima, a zatim se našao u sukobu sa sustavom koji je njegov film pokušao prilagoditi pravilima filmske industrije.
Europska verzija ‘Brazila’ trajala je približno 142 minute. Universal, zadužen za američku distribuciju, smatrao je da je film predug, previše neobičan i, što je možda bilo najvažnije, previše sumoran. Čelnik MCA-Universala Sidney Sheinberg želio je pristupačniji film, uključujući drukčiji završetak.
U studiju je pripremljena radikalno skraćena verzija od približno 94 minute, poslije poznata kao ‘Love Conquers All’. Njezin optimističniji završetak nije samo mijenjao raspoloženje filma. Mijenjao je smisao cijele Gilliamove priče. U svijetu u kojem sustav pobjeđuje upravo zato što čovjeku ne dopušta izlaz, Hollywood je odlučio da bi bilo ljepše kada bi ljubav ipak pobijedila.
Gilliam se pobunio. Organizirao je projekcije svojega filma mimo studijske volje, javno upozoravao na ono što mu se događa i odbijao prihvatiti da mu se djelo pretvori u nešto što nije namjeravao snimiti. U prosincu 1985. Udruženje filmskih kritičara Los Angelesa proglasilo je ‘Brazil’ najboljim filmom godine, a nagradilo je i režiju i scenarij. Posebna je ironija bila u tome što film još nije imao redovitu američku distribuciju.
Universal je naposljetku popustio, ali ne sasvim onako kako bi jednostavna priča o pobjedi umjetnika nad studijem sugerirala. Američka kinoverzija trajala je približno 132 minute, dok je puna, 142-minutna verzija već bila prikazana europskoj publici, a poslije je postala široko dostupna zahvaljujući posebnim izdanjima. Studijska verzija sa sretnim završetkom nije postala konačni oblik filma, ali nije ni nestala iz njegove povijesti.
Tako je ‘Brazil’ dobio nekoliko različitih života. Jedan je pripadao Gilliamu, drugi studijskim zahtjevima, a treći gledateljima koji su poslije mogli usporediti što je redatelj snimio i što su drugi pokušali napraviti od njegova filma.
I sada se vratimo Hoskinsovu Spooru. On nije dopuštao drugima da popravljaju ono što smatra svojim poslom. Universal je pokušao učiniti nešto vrlo slično Gilliamu.
Popraviti film koji nije bio pokvaren.
Da je Gilliam tražio savjet od Spoora, vjerojatno bi mu ovaj najprije zatražio odgovarajući obrazac.
Mona Lisa – čovjek kojega nitko ne mora voljeti
Godinu poslije ‘Brazila’ Hoskins je u ‘Mona Lisi’ (1986.) Neila Jordana pokazao sasvim drukčije lice.
Njegov George bivši je zatvorenik koji nakon izlaska na slobodu pokušava pronaći svoje mjesto u svijetu. Dobiva posao vozača Simone, luksuzne prostitutke koju glumi Cathy Tyson. Njihov odnos počinje nepovjerenjem i međusobnim nerazumijevanjem, a postupno prerasta u nešto mnogo složenije.
Foto: Dvije generacije britanskoga gangsterskog filma. Jedan je već znao kako se povlače konci, drugi je tek trebao naučiti koliko to može boljeti. Michael Caine i Bob Hoskins. Fotografija: Terry O’Neill, 1985. Izvor: Iconic Images.
A iz sjene njihov odnos nadzire Mortwell, kojega glumi Michael Caine, veteran britanskoga kriminalističkog filma, čiji je Jack Carter iz ‘Uhvatite Cartera’ (‘Get Carter’, 1971.) odavno postao jednim od zaštitnih znakova žanra. Caineova uloga nije velika, ali je noseća. Iza dvojice glumaca stoje različite ekspresije nasilja. Mortwell povlači konce, George djeluje osobno. Jedan izdaje naloge, drugi se mora suočiti s njihovim posljedicama. Njihov susret zato ima i dodatnu filmsku težinu: čovjek koji je obilježio jednu generaciju britanskoga gangsterskog filma stoji nasuprot glumcu koji tom istom žanru donosi novo lice.
George, međutim, nije samo čovjek grubih postupaka i još grubljih riječi. Ispod te vanjštine postoji gotovo neočekivana nježnost, osobito u njegovoj brizi za Cathy, mladu prostitutku koju glumi Kate Hardie. Na Simoneinu molbu pokušava je izbaviti iz svijeta iskorištavanja i nasilja, ali pritom ga ne vodi samo želja da pomogne djevojci. George gaji osjećaje prema Simone i nada se da će, učini li ono što ona traži, napokon zaslužiti njezinu ljubav. Cathy želi zaštititi, Simone želi osvojiti, a na kraju će ostati iznevjeren u svojim očekivanjima. Njegova grubost ne poništava nježnost, baš kao što nježnost ne može izbrisati grubost.
Nije mu lako razumjeti druge, a još manje proniknuti u vlastite osjećaje. Dolazi iz svijeta u kojem svaka suptilnost počinje i završava šakama. Često pogrešno tumači ono što vidi, ali iza njegove tvrdoglavosti nalazi se potreba za bliskošću koju ne zna izraziti. Njegova je tragedija upravo u tome što vjeruje da bi, kada bi samo učinio dovoljno, mogao postati važan nekome tko od njega možda traži nešto sasvim drugo.
Foto: George je navikao na svijet u kojem se sve može riješiti šakama. Simone će mu pokazati da postoje stvari pred kojima su one beskorisne. Bob Hoskins i Cathy Tyson u filmu ‘Mona Lisa’ (1986.). Izvor: IBTimes UK.
U ‘Brazilu’ Hoskinsov Spoor ulazi u prostor kao čovjek koji polaže pravo na njega. U ‘Mona Lisi’ George pokušava pronaći prostor u tuđem životu, a nitko mu ne može obećati da će ga ondje dobiti. U jednoj je čovjek od kojega se drugi žele maknuti. U drugoj čovjek kojega se drugi mogu odreći.
Neil Jordan nije od Hoskinsa pokušao napraviti romantičnog junaka u uobičajenom smislu. Dopustio mu je da ostane grub, tvrdoglav, katkad neugodan i duboko ranjiv. Upravo zato Georgeovi osjećaji djeluju uvjerljivo. Ne dolaze iz savršeno oblikovanih ljubavnih izjava, nego iz čovjeka koji jedva uspijeva izgovoriti ono što ga boli.
Hoskins je za tu ulogu osvojio nagradu za najboljega glumca u Cannesu, Zlatni globus i BAFTA-u te dobio nominaciju za Oscara. Hollywood, koji je možda teško mogao zamisliti njegovo lice na plakatu romantične drame, sada ga je morao prihvatiti kao jednoga od najboljih glumaca godine.
I nije morao promijeniti lice.
Kako vjerovati u nacrtanog zeca, ili još više u Jessicu Rabbit
Robert Zemeckis povjerio mu je 1988. ulogu Eddieja Valianta u ‘Tko je smjestio Zeki Rogeru’ (‘Who Framed Roger Rabbit’). Bio je to drukčiji izazov od svega što je Hoskins dotad radio. Morao je glumiti uz animirane likove koji tijekom snimanja nisu stajali pokraj njega, a gledatelje uvjeriti da ih vidi, čuje i da ga mogu razbjesniti.
Foto: Eddie Valiant znao je kako postupati s fatalnim ženama. Ali što kada fatalna žena ima vlastitog animatora? Bob Hoskins i Jessica Rabbit u filmu ‘Tko je smjestio Zeki Rogeru’ (‘Who Framed Roger Rabbit’, 1988.). Izvor: Gizmodo.
Eddie je detektiv koji ne voli crtane likove, što je prilično nezgodno zanimanje u svijetu u kojem oni mogu ušetati u njegov ured. Hoskins je mogao pokušati nadigrati animaciju, biti glasniji i komičniji od svega što se oko njega događa. Umjesto toga, odigrao je Eddieja kao čovjeka koji je već vidio previše gluposti da bi ga jedna nova osobito impresionirala.
Upravo je u tome čarolija njegove izvedbe. Zeko Roger može skakati, vrištati i izvoditi nemoguće stvari. Hoskins samo mora pogledati prema njemu kao da je to najnaporniji klijent kojega je ikada upoznao.
Hoskins nas je morao uvjeriti da pred sobom vidi nacrtanog zeca. A kada se pojavila Jessica Rabbit, morao nas je uvjeriti da je još uvijek sposoban gledati je kao profesionalni detektiv.
Četiri godine poslije Ralph Bakshi otići će korak dalje u ‘Cool Worldu’ (1992.), s Holly Would, animiranom zavodnicom koju je utjelovila Kim Basinger. Jessica je mogla pomutiti razum čovjeku od krvi i mesa, ali Holly je poželjela i sama postati takvom.
Animacija postaje uvjerljiva zato što je čovjek pokraj nje uvjerljiv. A Hoskins je bio toliko uvjerljiv da smo gotovo zaboravljali koliko je teško ono što radi.
Od Gilliamovih cijevi do Super Marija
A kada smo već kod animiranih svjetova i neobičnih instalacija, teško je zaobići ‘Super Mario Bros.’ (1993.).
Osam godina nakon ‘Brazila’ Hoskins se ponovno našao među cijevima, samo što sada nije glumio čovjeka koji odlučuje tko ih smije popravljati. Postao je Mario, vodoinstalater iz videoigre koja je osvojila svijet.
Foto: Mario je možda poželio i izaći iz ovog filma, ali tipke Escape nije bilo. Bob Hoskins u filmu ‘Super Mario Bros.’ (1993.). Izvor: SVG.
Jedan je bio igra, a u drugom nije dao da se njime igraju.
U Gilliamovu filmu instalacije su bile dio birokratske noćne more. U ‘Super Mario Bros.’ postale su ulaz u drugi svijet. Hoskins je u oba slučaja morao prihvatiti pravila stvarnosti koja baš i nije imala mnogo veze sa zdravim razumom.
Razlika je bila u tome što je Gilliam vrlo dobro znao kakvo ludilo želi snimiti. Kod filmskog Marija to je bilo nešto teže ustanoviti.
Hoskins poslije nije skrivao koliko je bio nezadovoljan iskustvom rada na ‘Super Mario Bros.’. A možda je upravo u tome najbolja šala: čovjek koji je bez teškoća uvjerio gledatelje da razgovara s nacrtanim zecom nije uspio pronaći dovoljno uvjerljiv razlog da zavoli vlastitu videoigru.
Svi putevi vode u Rim, bilo preko Mussolinija ili dobrog pape
Kada glumac jednom postane poznat po gangsterima, Hollywood obično poželi da ih igra do kraja života. Hoskins je, međutim, tijekom karijere odigrao čitavu galeriju povijesnih ličnosti, toliko različitih da ih je teško zamisliti čak i u istoj prostoriji.
Bio je Benito Mussolini u ‘Mussolini i ja’ (‘Mussolini and I’, 1985.), Winston Churchill u televizijskom filmu ‘World War II: When Lions Roared’ (1994.), J. Edgar Hoover u Stoneovu ‘Nixonu’ (1995.) i panamski diktator Manuel Noriega u ‘Noriega: God's Favorite’ (2000.).
Foto: Za ovu ulogu Hollywood mu nije morao tražiti ljepše lice. Samo ćelaviju glavu. Bob Hoskins kao Benito Mussolini u ‘Mussolini i ja’ (‘Mussolini and I’, 1985.). Izvor: Evening Standard / Hulton Archive / Getty Images.
U Annaudovu ‘Neprijatelju pred vratima’ (‘Enemy at the Gates’, 2001.) utjelovio je Nikitu Hruščova tijekom bitke za Staljingrad. Ondje nije morao držati govor o veličini Sovjetskog Saveza da bismo razumjeli kakvu vlast predstavlja. Dovoljno je bilo promatrati kako se ponaša prema ljudima od kojih zahtijeva pobjedu.
A onda je 2003. postao papa Ivan XXIII. u ‘Dobrom papi’ (‘The Good Pope’, 2003.). Za čovjeka koji je na audiciju došao slučajno netko je tijekom godina očito odlučio povjeriti dobar dio svjetske povijesti. I ni s jednom ulogom nisu promašili.
Smee, Sancho Panza i ostali ljudi iz drugoga plana
U Spielbergovu ‘Kuki’ (‘Hook’, 1991.) bio je Smee, odani pomoćnik kapetana Kuka kojega glumi Dustin Hoffman. Dok Hoffmanov Kuk uživa u vlastitoj teatralnosti, Hoskinsov Smee brine se o praktičnim stvarima. Netko mora održavati gusarski brod na životu dok kapetan vodi rat sa svojim kompleksima.
Uz Robina Williamsa kao odraslog Petra Pana, Hoskins je ponovno pokazao koliko dobro razumije fantastične svjetove. Nije ih pokušavao učiniti manje neobičnima. Samo je pronašao čovjeka koji bi u njima mogao sasvim prirodno živjeti.
Foto: Kapetan Kuk ima kuku umjesto ruke. Srećom, Smee ima obje, jer netko mora obaviti sav posao. Dustin Hoffman i Bob Hoskins u filmu ‘Kuka’ ('Hook', 1991.). Izvor: Columbia Pictures / Bridgeman Images.
U televizijskom ‘Don Quijoteu’ (‘Don Quixote’, 2000.) bio je Sancho Panza uz Johna Lithgowa. I opet se našao pokraj čovjeka koji stvarnost vidi drukčije od svih ostalih. Hoskins je znao da takvim junacima nije uvijek potreban još jedan sanjar. Ponekad im je potrebniji netko tko će se pobrinuti za konja, hranu i put.
Vrijedi spomenuti i mračnu, uznemirujuću ulogu Hilditcha u ‘Felicijinu putovanju’ (‘Felicia's Journey’, 1999.) Atoma Egoyana. Ondje je Hoskins pokazao koliko zastrašujuća može postati prividna ljubaznost. Postoji samo čovjek koji djeluje dovoljno bezazleno da mu netko povjeruje. I to postaje ona istinska prijetnja.
U ‘Gospođi Henderson predstavlja’ (‘Mrs Henderson Presents’, 2005.) Stephena Frearsa, uz Judi Dench, ponovno je bio drukčiji: duhovit, tvrdoglav i topao kao kazališni upravitelj Vivian Van Damm. U ‘Twenty Four Seven’ (1997.) Shanea Meadowsa pružio je još jednu izvedbu u kojoj se njegova grubost i suosjećanje nisu međusobno isključivali.
Hoskins je okušao i režiju, među ostalim filmom ‘The Raggedy Rawney’ (1988.). Nije se zadovoljio samo time da stoji pred kamerom. Zanimao ga je i svijet koji se stvara iza nje.
Čovjek kojega Hollywood nije znao nacrtati
Bob Hoskins umro je 29. travnja 2014. godine. Iza njega je ostala karijera koju je teško svesti na jednu ulogu, premda bi mnogi glumci bili sretni da su dobili samo jednu od njegovih.
I uopće nije riječ samo o rasponu uloga. Riječ je o sposobnosti da svaki od tih ljudi dobije vlastitu težinu, vlastiti način kretanja i vlastiti razlog zbog kojega postoji. Hoskins nije glumio kao da pokušava dokazati da može biti netko drugi. Glumio je tako da nam se činilo kako taj drugi čovjek oduvijek postoji. U tome leži veličina omanjeg, ali ništa manje opasnog Boba. U svemu bitnom bio je velik.
Video: Nat King Cole – ‘Mona Lisa’ (1950.) Izvor: YouTube