Foto: Klaus Kinski, čovjek čije je lice govorilo i kada je šutio. Izvor: Radio Bremen / dpa.

Ako je glumcu riječ gotovo glavno oružje, Klaus Kinski razoružao je sve oko sebe. Njemu riječi gotovo nisu ni bile potrebne da bi rekao sve. Dovoljan je bio pogled, jedva primjetan trzaj usana ili izraz lica koji je mogao nagovijestiti nešto mnogo strašnije od onoga što bi bilo kakva izgovorena prijetnja mogla obećati. A kada bi napokon progovorio, često se činilo da bi za sve prisutne bilo mnogo bolje da je nastavio šutjeti.

Sjetimo se samo Loca, lovca na glave iz Corbuccijeve ‘Velike tišine’ (‘Il grande silenzio’, 1968.). Nasuprot Jean-Louisu Trintignantu, čiji Silence ne može izgovoriti nijednu riječ, Kinski stvara čovjeka koji govori mnogo, ali čije lice otkriva još više. U njegovu pogledu nema ni traga kajanju, a osmijeh kojim prati vlastitu okrutnost ponekad je strašniji od samog čina ubojstva. Dvojica glumaca gotovo da vode razgovor bez riječi, premda jedan od njih uopće ne može govoriti, a drugi očito nema nikakvu namjeru prestati.

Foto: Loco – čovjek kojemu je ubojstvo bilo posao, a savjest nepotreban trošak. Klaus Kinski u ‘Velikoj tišini’ (‘Il grande silenzio’, 1968.). Izvor: kadar iz filma.

O tom neobičnom vesternu, u kojem čak ni snježna bjelina ne uspijeva sakriti ljudsku okrutnost, već smo pisali. No ondje je Loco bio samo jedan od likova. Ovdje ćemo se pozabaviti čovjekom koji mu je dao lice.

Danas, 18. listopada 2026., navršava se stotinu godina od rođenja Klausa Kinskog. Glumca koji je znao biti veličanstven pred kamerom, ali i čovjeka s kojim je bilo iznimno teško raditi. Njegov život nije moguće svesti na priču o neukrotivom geniju, baš kao što njegovu karijeru nije moguće svesti samo na pet filmova Wernera Herzoga. Prije njih postojali su brojni drugi filmovi, kazališne pozornice i glas koji je publiku znao držati u šaci jednako snažno kao što će to poslije činiti njegovo lice.

Dva Janusova lica – glas kao jednako ubojito oružje

Foto: Dva lica rimskog boga Janusa. Klaus Kinski imao je dva jednako moćna oružja – glas i pogled. Izvor: Wikimedia Commons / Fubar Obfusco.

To što je Klaus Kinski mogao sve reći i bez riječi, ne znači da mu glas nije bio jednako ubojito oružje. Bila su to dva Janusova lica istog glumca. Pred kamerom je katkad bilo dovoljno da samo pogleda sugovornika, dok je na pozornici riječima mogao izazvati jednaku nelagodu, napetost ili strah. Ondje gdje je filmski Kinski šutnjom prisiljavao gledatelja da ga promatra, recitator Kinski glasom ga je prisiljavao da sluša.

Prije nego što je svojim pogledom počeo izazivati nelagodu u kinodvoranama, Kinski je naučio kako riječima potpuno osvojiti publiku. Na kazališnim pozornicama i recitatorskim večerima interpretirao je Françoisa Villona, Arthura Rimbauda i druge pjesnike, ali teško bi bilo reći da ih je jednostavno recitirao. Njihovi stihovi u njegovim su ustima postajali gotovo fizički obračun s publikom. Čas je šaputao, čas vikao, razvlačio riječi do granice izdržljivosti, a zatim ih izgovarao takvom silinom kao da se njima pokušava probiti kroz zid.

Njegov glas nije bio ugodan u uobičajenom smislu te riječi. Bio je hrapav, prodoran, ponekad gotovo bolan, ali upravo zato teško ga je bilo ignorirati. Kinski nije nastojao umiriti slušatelja niti mu olakšati susret s pjesnikom. Naprotiv, želio ga je uznemiriti, prisiliti da sluša čak i onda kada bi najradije okrenuo glavu. Granica između umjetničke interpretacije i osobnog ispada pritom nije uvijek bila jasna.

To je posebno došlo do izražaja u njegovu scenskom nastupu ‘Isus Krist Spasitelj’ (‘Jesus Christus Erlöser’, 1971.), u kojem se pokušaj da pred publikom iznese vlastitu interpretaciju Kristova života pretvorio u sukob s gledateljima. Pozornica više nije bila mjesto na kojem se glumac i publika susreću oko teksta, nego prostor u kojem su se međusobno nadvikivali. Kinski je tražio potpunu pozornost, ali nije uvijek bio spreman prihvatiti da i publika ima vlastiti glas.

I tu se pojavljuje prvi veliki paradoks Klausa Kinskog. Čovjek koji je na pozornici trošio riječi kao da ih ima neiscrpne zalihe, na filmu je često postizao najveći učinak upravo onda kada bi zašutio. Kao da je tek pred kamerom otkrio da ono što je godinama pokušavao izgovoriti može pokazati jednim pogledom.

Divlji zapad nije bio dovoljno velik za Klausa Kinskog

Prije nego što je Werner Herzog u njemu pronašao Aguirrea, talijanski su redatelji Klausu Kinskom već pronašli čitavu galeriju ubojica, fanatika, odmetnika i ljudi s kojima se nije bilo preporučljivo susretati ni usred bijela dana, a kamoli u pustoj ulici nekog zaboravljenog gradića. Talijanski vestern bio je gotovo idealan prostor za glumca njegova izgleda i temperamenta. Ondje se mnogo toga rješavalo pogledom, a još više oružjem, pa nije bilo osobito važno koliko će riječi pojedini lik izgovoriti. Kinski je u oba slučaja bio na svom terenu.

Sergio Leone dao mu je malu, ali upečatljivu ulogu Juana Wilda, pogrbljenog člana Indijeve bande u ‘Za dolar više’ (‘Per qualche dollaro in più’, 1965.). Nasuprot Clintu Eastwoodu nije imao mnogo prostora za razvijanje lika, ali iskoristio je gotovo svaki trenutak. Njegov lik nije djelovao kao čovjek koji će se povući pred prijetnjom, čak ni onda kada bi mu to bilo najpametnije. U svijetu Leoneovih revolveraša takva tvrdoglavost obično nije jamčila dug život.

Foto: Za neke je bio dovoljan jedan dolar, ali Juanu Wildu ni nekoliko više nije moglo kupiti razboritost. Klaus Kinski i Lee Van Cleef u ‘Za dolar više’ (‘Per qualche dollaro in più’, 1965.). Izvor: United Artists / filmski kadar.

Već sljedeće godine Damiano Damiani u ‘Metku za generala’ (‘Quién sabe?’, 1966.) povjerio mu je sasvim drukčiju ulogu. Kao El Santo, revolucionar gotovo religioznog žara, Kinski je pokazao da njegovu prijeteću pojavu nije potrebno ograničiti na obične razbojnike. Fanatizam je mogao biti mnogo zanimljiviji od pohlepe, a čovjek uvjeren da se bori za pravednu stvar ponekad je mogao biti opasniji od onoga koji otvoreno priznaje da ubija zbog novca.

A onda je stigla ‘Velika tišina’. Loco je možda najbolji primjer kako se Kinski mogao pretvoriti u utjelovljenje zla bez potrebe za velikim gestama. Nije to bio razbojnik koji prkosi zakonu, nego čovjek koji ga koristi kao opravdanje za vlastitu okrutnost. Njegova hladnokrvnost postajala je još uznemirujuća upravo zato što je svoje postupke mogao objasniti gotovo poslovnom logikom. Ubojstvo je bilo posao, potjernica nalog, a savjest nepotreban trošak.

U ‘Nemilosrdnoj četvorici’ (‘The Ruthless Four’, 1968.) Giorgija Capitanija našao se u društvu Vana Heflina, Gilberta Rolanda i Georgea Hiltona, u priči u kojoj potraga za zlatom postupno razotkriva koliko malo vrijede savezništva sklopljena iz pohlepe. Kao Brent, zvani Plavokosi, nije morao stvarati čudovište ni fanatika. Dovoljno je bilo okupiti četvoricu ljudi oko istog plijena i pustiti da nepovjerenje učini ostalo. A ako je itko znao kako jednim pogledom pokazati da drugome ne vjeruje ni trenutka, bio je to Klaus Kinski.

No nije uvijek morao biti negativac. U ‘Bog je rekao Kainu’ (‘E Dio disse a Caino...’, 1970.) Antonija Margheritija preuzeo je glavnu ulogu Garyja Hamiltona, čovjeka koji se nakon godina nepravednog zatočeništva vraća osvetiti onima koji su ga izdali. Film je vestern samo po vremenu, mjestu i oružju; po atmosferi mnogo je bliži gotičkom hororu. Oluja, tama i gotovo sablasni povratak osvetnika pretvaraju poznatu priču u nešto nalik legendi o čovjeku koji se vratio iz mrtvih. Kinski ovdje napokon dobiva priliku biti junak, ali ne i postati manje zastrašujuć.

Foto: Osveta najbolje pristaje čovjeku koji ni kao junak nije prestao izgledati opasno. Klaus Kinski kao Gary Hamilton u ‘Bog je rekao Kainu’ (‘E Dio disse a Caino...’, 1970.). Izvor: kadar iz filma.

Upravo je u tome bila njegova posebnost. U vesternima Klausa Kinskog granica između junaka i zlikovca često je ovisila samo o tome s koje je strane stajala kamera. Lice je ostajalo isto, pogled jednako prijeteći, a gledatelju je preostajalo odlučiti treba li se čovjeku pred sobom diviti ili ga se bojati. Katkad je bilo moguće oboje.

Dva čovjeka, pet filmova i jedan najbolji neprijatelj

Ako su talijanski vesterni pokazali koliko toga Klaus Kinski može učiniti jednim pogledom, Werner Herzog odlučio je provjeriti što će se dogoditi kada takvom čovjeku povjeri likove čije ambicije nadilaze granice razuma. Rezultat je bilo pet filmova, jedna od najneobičnijih suradnji u povijesti kinematografije i odnos u kojem se divljenje gotovo neprestano sudaralo s nepodnošljivošću.

Njihova priča, međutim, nije počela na filmskom setu. Herzog je Klausa Kinskog upoznao još kao dječak, kada su neko vrijeme živjeli u istom münchenskom pansionu. Već tada imao je priliku upoznati njegove ispade i nepredvidiv temperament. Teško je zamisliti da bi takvo poznanstvo nekoga navelo na pomisao kako bi upravo s tim čovjekom jednoga dana trebalo snimiti film. Herzog je, očito, razmišljao drukčije.

Prvi zajednički film, ‘Aguirre, gnjev Božji’ (‘Aguirre, der Zorn Gottes’, 1972.), odveo ih je u južnoameričku prašumu, među španjolske konkvistadore koji tragaju za Eldoradom. Kinski glumi Lopea de Aguirrea, čovjeka čija se ambicija postupno pretvara u ludilo, a želja za osvajanjem svijeta u nemogućnost da prihvati vlastitu nemoć. Njegovo iskrivljeno držanje, ukočen pogled i gotovo sablasna mirnoća stvaraju lik koji ne mora vikati da bi bio zastrašujuć. Dok se oko njega raspada čitava ekspedicija, Aguirre ostaje zarobljen u vlastitoj veličini. Na kraju više nema gotovo ničega čime bi mogao vladati, osim vlastitom zabludom.

Foto: Osvojio bi čitav svijet, samo da mu je još netko ostao njime vladati. Klaus Kinski kao Lope de Aguirre u ‘Aguirreu, gnjevu Božjem’ (‘Aguirre, der Zorn Gottes’, 1972.). Izvor: Arthaus / Werner Herzog Film.

Sedam godina poslije Herzog mu je u ‘Nosferatuu, fantomu noći’ (‘Nosferatu: Phantom der Nacht’, 1979.) povjerio sasvim drukčiju vrstu prokletstva. Njegov vampir nije samo čudovište koje donosi smrt nego i biće osuđeno na beskrajnu samoću. Iste godine nastao je ‘Woyzeck’ (1979.), u kojem Kinski glumi vojnika slomljenog poniženjima, siromaštvom i pritiscima okoline. Tri lika, tri različita svijeta, ali i tri čovjeka koji postupno gube mogućnost da upravljaju vlastitom sudbinom.

A onda je stigao ‘Fitzcarraldo’ (1982.). Postoje redatelji koji bi za prizor parobroda koji prelazi preko brda upotrijebili maketu ili specijalne efekte. Herzog je odlučio da brod doista mora prijeći preko kopna. Njegov junak, Brian Sweeney Fitzgerald, sanja o opernoj kući usred amazonske prašume i spreman je učiniti gotovo nemoguće kako bi taj san ostvario. Problem je bio u tome što je redatelj odlučio slijediti njegov primjer.

Snimanje je već bilo započelo s Jasonom Robardsom u glavnoj ulozi i Mickom Jaggerom u glumačkoj postavi. Robards se zbog bolesti morao povući, a Jagger se zbog drugih obveza nije mogao vratiti. Herzog je počeo iznova, ovaj put s Kinskim, dok je Jaggerov lik nestao iz priče. Ono što je na ekranu trebalo izgledati kao pothvat čovjeka opsjednutog vlastitim snom, iza kamere pretvorilo se u gotovo jednako nevjerojatan pothvat njegova redatelja.

Foto: I doslovno - teret snova! Neki ljudi sanjaju o operi, a neki zbog nje odluče premjestiti čitav brod. Klaus Kinski u ‘Fitzcarraldu’ (1982.) Wernera Herzoga. Izvor: Werner Herzog Film / ARTE.

O tome možda najrječitije govori dokumentarac Lesa Blanka ‘Teret snova’ (‘Burden of Dreams’, 1982.). U njemu ne gledamo samo kako nastaje film, nego i koliko daleko čovjek može otići u uvjerenju da se njegova zamisao mora ostvariti upravo onako kako ju je zamislio. Granica između Herzoga i Fitzcarralda postaje sve tanja, a Kinski se nalazi usred projekta u kojem je i bez njegova temperamenta bilo dovoljno razloga za sukobe.

Posljednji zajednički film, ‘Cobra Verde’ (1987.), ponovno ih je odveo u svijet osvajanja, nasilja i opsesije. Kinski glumi Francisca Manoela da Silvu, brazilskog odmetnika koji završava u zapadnoj Africi kao trgovac robljem. Nakon pet filmova njihova je suradnja završila. Nije to bio kraj prijateljstva u uobičajenom smislu, jer njihov odnos nikada nije ni nalikovao uobičajenom prijateljstvu.

Godinama poslije Herzog je u dokumentarcu ‘Moj najbolji neprijatelj’ (‘Mein liebster Feind’, 1999.) ponovno prošao mjestima na kojima su zajedno snimali i prisjetio se njihovih sukoba, prijetnji, ali i trenutaka iznimne umjetničke bliskosti. Već je naslov gotovo savršen opis odnosa dvojice ljudi koji su jedan drugome mogli biti najveća prepreka i najveća inspiracija.

Herzog, međutim, nije bio jedini koji je pokušao odgonetnuti čovjeka iza tog neobičnog lica. Christoph Rüter u dokumentarcu ‘Nisam glumac’ (‘Ich bin kein Schauspieler’, 2000.) okuplja svjedočanstva ljudi koji su poznavali Klausa Kinskog i s njim radili, među njima i Marija Adorfa, nastojeći kroz razgovore i filmske prizore približiti njegovu proturječnu osobnost. Već sam naslov zvuči kao provokacija. Čovjek koji je toliko toga mogao izreći bez riječi kao da je osporavao i samu profesiju zahvaljujući kojoj ga pamtimo.

No ne bi bilo pošteno sve to pretvoriti u simpatičnu legendu o dvojici ekscentrika. Iza velikih filmova stajali su stvarni ljudi, iscrpljujući uvjeti rada i ponašanje koje se ne može opravdavati talentom. Herzog i Kinski zajedno su stvorili iznimna djela, ali njihova umjetnička vrijednost ne znači da je svaki postupak tijekom njihova nastanka bio prihvatljiv.

Pet filmova bilo je dovoljno da jedan drugome osiguraju mjesto u povijesti kinematografije. Ali ni pet filmova nije bilo dovoljno da nauče živjeti jedan s drugim.

Tri susreta s vampirom

Klaus Kinski nije odmah postao Drakula. Najprije mu je služio. U ‘Grofu Drakuli’ (‘Count Dracula’, 1970.) Jessa Franca naslovnu je ulogu tumačio Christopher Lee, a Kinski je bio Renfield, čovjek čije je ludilo gotovo jednako zastrašujuće kao i njegov gospodar. Bio je to neobičan početak njegove veze s vampirskim svijetom. Glumac koji je tako uvjerljivo mogao utjeloviti prijetnju ovoga se puta našao na drugoj strani, kao njezin zatočenik.

Devet godina poslije Werner Herzog učinio je ono što se gotovo nametalo samo od sebe. U ‘Nosferatuu, fantomu noći’ Kinski više nije služio vampiru. Postao je vampir. No Herzog nije želio samo još jednu inačicu Drakule. Vraćajući se Murnauovu ‘Nosferatuu’ (‘Nosferatu, eine Symphonie des Grauens’, 1922.), stvorio je film u kojem se strah od smrti neprestano isprepleće sa strahom od besmrtnosti.

Foto: Nije se bojao smrti. Njegovo je prokletstvo bilo što umrijeti nije mogao. Klaus Kinski u ‘Nosferatuu, fantomu noći’ (‘Nosferatu: Phantom der Nacht’, 1979.). Izvor: Movie Store / kadar iz filma.

Pod teškom maskom, ćelave glave, šiljastih ušiju i izduženih prstiju, Kinski je gotovo potpuno nestao. Ostale su oči. Njegov grof nije bio zavodnik, aristokrat koji uživa u vlastitoj moći, nego osamljeno stvorenje kojem je vječnost postala nepodnošljiv teret. Nije mu bilo potrebno mnogo riječi da pokaže koliko pati zbog vlastitog postojanja. A kada bi se približio žrtvi, teško je bilo razlučiti traži li krv, ljubav ili barem kratkotrajno oslobođenje od samoće.

U tome je možda najveća razlika između njegova Loca i Nosferatua. Loco je čovjek u kojem gotovo da nema ničega ljudskog, dok je Nosferatu čudovište u kojem se još može prepoznati nešto ljudsko. I jednom i drugom Kinski je dao isto lice, a ipak ih je učinio gotovo potpunim suprotnostima.

Treći susret dogodio se u ‘Nosferatuu u Veneciji’ (‘Nosferatu a Venezia’, 1988.). Film je zamišljen kao nastavak priče o vampiru, ali ovoga puta bez Herzoga i bez one gotovo bolne poetičnosti njegova prethodnika. Kinski se ponovno našao u ulozi besmrtnog bića, sada s dugom kosom i izgledom koji je mnogo manje podsjećao na Murnauova sablasnog grofa. No ono što se događalo iza kamere gotovo je zasjenilo samu priču.

Projekt je prošao kroz ruke više redatelja. Nakon sukoba s Kinskim snimanje je napustio i Mario Caiano, a režiju je preuzeo producent Augusto Caminito. U glumačkoj postavi našli su se Christopher Plummer i Donald Pleasence, ali ni njihova prisutnost nije mogla pretvoriti problematičnu produkciju u dostojnog nasljednika Herzogova filma. Kao da se vampir iz priče preselio među njezine stvaratelje, samo što ovoga puta nije bilo Herzoga da ga pokuša obuzdati.

Najprije je glumio čovjeka koji je izgubio razum služeći čudovištu. Zatim je postao čudovište koje je možda sačuvalo više ljudskosti od onih koji su ga okruživali. A naposljetku se vratio kao vampir čija je najveća prijetnja, barem za ljude iza kamere, možda bio sam glumac koji ga je utjelovio.

Hanussen – dva Klausa, dva redatelja i dvije vrste opsesije

Mnogo prije susreta s Herzogom Kinski se pojavio i u ‘Hanussenu’ (1955.), filmu O. W. Fischera o zagonetnom vidovnjaku Eriku Janu Hanussenu, čija se sudbina ispreplela s usponom nacizma. Fischer je glumio naslovnog junaka, a Kinski je tumačio Mirka von Spaziera. Nije to bila velika uloga, ali zanimljivo je da se već na početku njegove karijere pojavljuje priča o čovjeku čiji dar, ambicija i blizina moći vode prema propasti.

Foto: Jedan je tvrdio da može vidjeti budućnost, drugi se pobrinuo da je ne dočeka. O. W. Fischer i Klaus Kinski u ‘Hanussenu’ (1955.). Izvor: TV Spielfilm / kadar iz filma.

Više od tri desetljeća poslije István Szabó snimio je vlastitog ‘Hanussena’ (1988.) s Klausom Marijom Brandauerom u naslovnoj ulozi. Bio je to treći veliki zajednički film nakon ‘Mephista’ (1981.) i ‘Pukovnika Redla’ (‘Oberst Redl’, 1985.). Gotovo da se sama od sebe nameće usporedba dvaju tandema: Herzog – Kinski i Szabó – Brandauer.

Oba su istraživala ljude čiji ih talent, ambicija ili opsesija vode prema ponoru. No dok su Szabó i Brandauer svoju dramu uglavnom stvarali pred kamerom, kod Herzoga i Kinskog ona se nerijetko nastavljala i nakon što bi snimanje završilo. Jedni su istraživali odnos pojedinca i povijesti, drugi pojedinca i njegove opsesije, a svima su bili zajednički junaci koji su vjerovali da mogu upravljati silama mnogo većima od sebe.

Zanimljivo je i to što su oba glumačka partnera nosila isto ime. Dva Klausa, dvije velike europske redateljske suradnje i dva sasvim različita načina da se prikaže čovjek na rubu vlastite propasti.

Paganini – kada je Klaus Kinski odlučio režirati vlastiti mit

Nakon što je godinama glumio ljude koje su njihove opsesije vodile prema propasti, Klaus Kinski odlučio je snimiti film o čovjeku u kojem je, čini se, prepoznao i nešto od sebe. Niccolò Paganini, violinist čija je virtuoznost bila toliko iznimna da su se oko njega ispredale legende o savezu s vragom, bio je gotovo idealan junak za glumca koji je i sam njegovao sliku umjetnika izvan svih pravila.

Foto: Cijelog je života svirao po vlastitim pravilima. Na kraju je odlučio uzeti i violinu. Klaus Kinski u ‘Paganiniju’ (1989.), filmu koji je sam režirao. Izvor: kadar iz filma.

U ‘Paganiniju’ (1989.) Kinski se nije zadovoljio naslovnom ulogom. Preuzeo je i režiju, kao da je nakon tolikih godina sukoba s redateljima napokon odlučio ukloniti posljednju prepreku između vlastite zamisli i filmskog platna. Paganini je u njegovoj interpretaciji umjetnik koji živi za svoj dar, ali i čovjek čija se strast neprestano pretvara u razaranje. Film je raskošan, pretjeran, erotičan i neobuzdan, upravo onakav kakav bi se mogao očekivati od čovjeka koji nikada nije pokazivao osobitu sklonost umjerenosti.

No postoji nešto gotovo ironično u toj odluci. Werner Herzog godinama je pokušavao usmjeravati temperament Klausa Kinskog prema vlastitim filmskim vizijama. Sada je Kinski imao priliku dokazati kako izgleda film kada više nema Herzoga da mu proturječi. Rezultat nije postao novi ‘Aguirre’ ni novi ‘Fitzcarraldo’. Umjesto toga nastalo je djelo koje možda više govori o njegovu autoru nego o slavnom violinistu.

Jer Paganini nije bio samo lik koji je Kinski želio odigrati. Bio je i prilika da svijetu pokaže vlastitu predodžbu umjetnika: čovjeka kojemu je dar istodobno blagoslov i prokletstvo, a svako ograničenje gotovo osobna uvreda. Ali upravo se tu otvara pitanje koje se provlači kroz čitavu njegovu karijeru. Daje li izniman talent umjetniku pravo da se ponaša kao da pravila za njega ne vrijede?

Klaus Kinski možda je želio snimiti film o geniju kojeg svijet nije razumio. Naposljetku je snimio film koji nam otkriva kako je želio da svijet razumije njega.

Čovjek iza lica?

Postoji opasnost kada pišemo o glumcima poput Klausa Kinskog. Njihovi ispadi s vremenom postaju anegdote, sukobi s redateljima pretvaraju se u legende, a ono što bi kod nekog drugog izazvalo osudu počinje se prepričavati kao dokaz neukrotive umjetničke prirode. Granica između divljenja talentu i opravdavanja čovjeka pritom postaje opasno nejasna.

Klaus Kinski nije bio samo težak suradnik niti čovjek kojemu je bilo teško ugoditi. Iza njegove javne slike postojala je i mnogo mračnija stvarnost. Njegova kći Pola u autobiografiji ‘Kindermund’ iznijela je potresno svjedočanstvo o dugogodišnjem seksualnom zlostavljanju koje je, prema njezinim navodima, trpjela od oca tijekom djetinjstva i mladosti. Njezina polusestra Nastassja javno joj je pružila podršku. To nisu pojedinosti koje se mogu svesti na još jednu priču o umjetniku nezgodna temperamenta.

O takvim stvarima treba govoriti jasno, bez senzacionalizma, ali i bez pokušaja da ih se ublaži slavom čovjeka o kojem pišemo. Velike uloge ne poništavaju tuđu patnju. Talent nije olakotna okolnost, a filmska besmrtnost ne donosi moralni oprost.

Pa ipak, ni povijest filma ne možemo pisati tako da se pravimo kako Klaus Kinski nije postojao. Njegov Aguirre i dalje stoji na splavi okružen vlastitom propalom veličinom. Loco se i dalje smiješi u snijegu Corbuccijeva vesterna. Nosferatu i dalje pruža ruku prema životu koji mu je zauvijek uskraćen. To su iznimne glumačke kreacije i njihova umjetnička vrijednost ne nestaje zato što o čovjeku koji ih je stvorio znamo više nego što bismo željeli.

Klaus Kinski umro je 23. studenoga 1991., ne dočekavši šezdeset šesti rođendan. Stotinu godina nakon njegova rođenja ostaju filmovi, snimke recitatorskih nastupa, dokumentarci i svjedočanstva ljudi koji su ga poznavali. Ostaje glumac kojega je bilo gotovo nemoguće ne gledati, ali i čovjek od čijih postupaka ne smijemo odvraćati pogled.

Na početku smo rekli da Klausu Kinskom riječi gotovo nisu bile potrebne da bi rekao sve. Danas znamo da njegovo lice ipak nije govorilo baš sve. Postojale su i istine koje se nisu mogle pročitati s njega, a koje su drugi morali skupiti hrabrosti izgovoriti.

I zato, koliko god njegovo lice bilo nezaboravno, ne smijemo zaboraviti ni one kojima je godinama oduzimalo glas.